Aktivnosti i rezultati projekta Obrazovane Romkinje – Osnažene romske zajednice!, a u kojem se Institut za strane jezike Vigdís Finnbogadóttir i njegova inicijativa Romi u Centru pojavljuje kao partner Savezu Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA”, odlično su iskustvo i za pripadnike islandskog društva. U tom je kontekstu proteklo i njegovo javno predstavljanje pred zainteresiranom publikom na Islandskom Sveučilištu, 3. rujna 2024. godine, u kojoj su bili predstavnici/e organizacija civilnog društva i ženskih mreža koje iza sebe imaju dugu povijest borbe za ženska prava i rodnu ravnopravnost. Kroz ovaj projekt islandsko društvo je imalo priliku čuti o Romkinjama i Romima, što je značajno i u kontekstu dolaska i naseljavanja ove narodne zajednice na Island, od 2016. godine, govori Sofiya Zahova, voditeljica programa Romi u Centru i nastavlja: Romi koji su došli na Island uglavnom su iz Rumunjske, zovu se Ursari i za vrijeme rumunjskog predsjednika Ceaușescua su živjeli u šumi, u najsiromašnijem dijelu Rumunjske. Poslije 1990-ih su kupili neke kućice u malenom selu blizu šume, pri čemu su veliku pomoć imali od načelnika tog sela koji je bio otvoren čovjek, vrlo blagonaklon prema Romima i želio je pomoći u poboljšanju uvjeta njihova života. Nakon 2007. godine i ulaska Rumunjske u Europsku uniju krenule su i migracije Roma. Ova zajednica govori balkanskim dijalektom romskog jezika Romani ćhiba, a po vjeroispovijedi pripada uglavnom pentekostalnoj crkvi.
Zahova objašnjava kako su Islanđani Rome, s jedne strane, poznavali kroz europske i skandinavske medije i to u kontekstu marginalizacije kroz priče o Romima koji prose, žive od socijalne pomoći, ne rade i napuštaju obrazovni sustav. S druge strane postoji i ta opće kulturna povijesna egzotizacija koja Rome povezuje s imaginacijom slobode, magijom, plesom i slično. Imali su dakle, ideju i sliku o Romima, ali nisu imali iskustvo. Zbog toga su kod sebe primijetili predrasude i stereotipe, ali su bili svjesni da to nije dobro i da im treba pomoć stručnjaka. Kad su se doselili prvi romski migranti, dobila sam poziv iz gradskog ureda u kojem su me zamolili za stručnu pomoć, govori Zahova. Njihova je želja bila da upoznaju romsku povijest, običaje, tradiciju i način života. Tražili su da ih se educira, kako bi u svom pristupu i ponašanju mogli biti profesionalni. Tada sam organizirala stručna predavanja o povijesti Roma iz istočne Europe. Općenito, Islanđani su postavljali mnoga pitanja i spremno tražili pomoć, kako bi njihova postupanja i odluke bili relevantni. Takav pristup se u mnogočemu razlikovao od pristupa na koji sam do tada bila navikla u zemljama istočne Europe, u kojima se stereotipi lako uzimaju kao istina i duboko se ukorijene, zbog čega teško dolazi do promjena. U svojoj edukaciji o romskoj zajednici, kao i u radu s njom, Zahova reagira na svaki, pa i najmanji pokušaj generalizacije i stereotipizacije, činjenicama i zdravom logikom. Primjerice, kaže kako je u slučaju jednog romskog dječaka koji je imao problema u školi, postojala sklonost da se njegovo slabo praćenje nastave i savladavanja gradiva pokuša protumačiti kao nešto normalno za Rome, ali je ona odmah reagirala ukazujući na to da njegovi prijatelji i rođaci romske nacionalnosti takve probleme nemaju i uspostavilo se da su uzroci bili u obiteljskim problemima s ocem, a to nisu “romski” problemi.
U sklopu programa Romi u Centru, tijekom godina rada, Zahova je dovela brojne romske stručnjake koji su kao predavači iz prve ruke i temeljem svojih vlastitih znanstvenih istraživanja govorili, primjerice o romskoj povijesti, kulturi, migracijama, književnosti i slično. Također, svake godine na Institutu organiziraju obilježavanje 5. studenog Svjetskog dana romskog jezika, koji je UNESCO 2015. godine proglasio nematerijalnom svjetskom baštinom. Trenutno se pod njenim vodstvom provodi projekt “Romi Is” o povijesti Roma na Islandu. U projektni tim je uključeno 12 stručnjaka, među kojima su i osobe iz gradskih ureda, zatim gospođa iz rumunjske romske zajednice koja u sklopu postdoktorskih studija sudjeluje u radu sa zajednicom. Zatim, dva studenta, povijesti i etnologije, koji sudjeluju kao asistenti. Nadalje, uključen je i moj kolega antropolog koji je istraživao o Romima čergarima koji su za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji otišli u Italiju i tamo žive u kampovima, a u projektu se bavi etnologijom institucija. U projektnom odboru su istaknuti Romi i Romkinje, poput Lilyane Kovacheve iz Bugarske, Freda Taikona iz Švedske i Colina Clarka iz Škotske. Nadalje, tu su još i članovi savjetodavnog odbora, i predstavnici romskih zajednica. Istaknula bi i jednog od vrlo uglednih islandskih povjesničara, profesora na Islandskom Sveučilištu Guðmundura Hálfdanarsona koji vodi povijesni dio projekta. On je već i prije uključivanja u projekt znao nešto o Romima, ali su ga moja istraživanja dodatno zainteresirala i potaknula da sudjeluje, objašnjava Zahova. Ona je, naime, slijedeći podatak do kojeg je došla kroz razgovor i poznanstvo s mladom ženom iz Danske čija je baka bila Romkinja, saznala da je baka s obitelji bila na Islandu u ljeto 1911. godine.
Istraživanja su me dovela do časopisa u kojima sam pronašla napise o Romima Kalderašima koji su živjeli u Danskoj, a Island je u to vrijeme pripadao danskoj kruni. U Islandskom narodnom muzeju sam pronašla fotografiju iste obitelji iz toga razdoblja koja je došla na Island brodom i održavala predstavu s glazbom i plesom, kao da glume svadbu. Putovali su na sjever Islanda, a novine su pisale o tome. Islanđani su bili oduševljeni, jer je u to vrijeme ples na Islandu bio zabranjen, ali su institucije poput policije i notara bile protiv njih. Oni su govorili kako tim strašnim ljudima ne treba dozvoliti da žive na Islandu i da im se ne treba davati novac. I u medijima kao povijesnim izvorima nalazimo da su i tada postojala ta dva osnovna pristupa – egzotizacije i marginalizacije, ljudi su ih voljeli, a institucije su ih željele izbaciti. Kad su odlazili natrag za Dansku, na Islandu su kupili konje koje su zatim u Danskoj prodali, o čemu postoje podaci. Nove generacije te obitelji, koja se preziva Bersik ili Bešik, ovisno o tome kako se piše, danas žive u Švedskoj i s njima sam u kontaktu. Povjesničari koji poznaju islandske arhive nastavili su dalje istraživati i pronašli su još više informacija o Romima koji su bili na Islandu. Ta je zajednica bila toliko marginalizirana da se nitko nije ni trudio zapisati njihovu povijest, ali to nije ništa neuobičajeno jer Romi uglavnom nisu bili dio velike povijesti bilo koje države, govori Zahova. Među zanimljivostima koje su još pronašli, bili su i napisi o ženi koja se na periferiju Reykjavika doselila sa svojim medvjedom 1930-ih godina. Ona je pripadala grupi Roma Putnika koji su se u Skandinaviji, još u 16. stoljeću, bavili cirkusom.
Cilj projekta “Romi Is” je povećati znanje stručnjaka i znanstvenika, ali isto tako i šire javnosti o Romima na Islandu, dok projektne aktivnosti obuhvaćaju povijesno i etnološko istraživanje, objavu rezultata kroz znanstvene radove, bilo da će ti radovi biti dio prezentacije na znanstvenoj konferenciji ili biti objavljeni kao članci u znanstvenim časopisima, te objavljivanje knjige s dokumentarnom građom pod nazivom „Iznenadni susret Islanđana i Roma“. Radimo profesionalno i s velikim poštovanjem prema romskoj zajednici koja ovdje živi i za sad se uspješno nosimo sa stereotipima i predrasudama, kaže Zahova i nastavlja: Zbog svojih iskustava, i Romi koji su došli na Island oklijevaju predstaviti se kao Romi već govore da su Rumunji, s obzirom da imaju rumunjsko državljanstvo. U sklopu projekta, tim je u svibnju posjetio naselje u kojem su Romi živjeli u Rumunjskoj, te pripremamo sveobuhvatni izvještaj i uspostavljamo odnose suradnje s nadležnom rumunjskom općinom i gradom Reykjavikom. Čitavo selo je u migraciji, a ostali su samo stariji pripadnici zajednice. Preko ljeta obitelji se vraćaju, uređuju svoje kuće, vesele se, organiziraju svadbe i druge proslave i na kraju ljeta vraćaju se na Island.
Kako su dosadašnja istraživanja provedena u sklopu projekta pokazala, Romi su zadovoljni životom na Islandu. Zajednica broji oko 500 članova, među kojima su najbrojnija skupina Ursari, jedna obitelj iz Bugarske pripada skupini Kalderaša, a jedna je iz Transilvanije i pripada skupini koja se naziva Gabor. Djeca im idu u školu, a imaju i svu potrebnu pomoć za savladavanje islandskog jezika, pisanje zadaće i izvršavanje ostalih školskih obaveza. Svako dijete ima pravo na dodatne sate koje će iskoristiti za individualni rad ili rad u grupi. Nakon osnovne škole, mladi se najčešće odlučuju za tehničke i druge stručne škole. Pri odabiru škole i savladavanju samog postupka upisa, svako romsko dijete ima pravo na pomoć jer to uvelike znači da će nastaviti školovanje. Kako kaže Zahova: Bez te pomoći oni se vrlo vjerojatno ne bi upisali, ne zbog toga što ne bi željeli nastaviti školovanje, već zbog nepoznavanja postupka i nedovoljne inofrmiranosti. Odrasli, pogotovo osobe koje spadaju u dobnu skupinu od 20 do 45 godina starosti, nemaju problema sa zapošljavanjem i rade uglavnom u uslužnim djelatnostima.
Od ukupno tri godine koliko je predviđeno za provođenje ovog projekta, prošlo je prvih godinu i pol u kojima su već odrađene brojne programske aktivnosti. Ako je suditi po rezultatima i interesu do sada, a nadamo se da će tako i ostati, znanje će pobijediti predrasude, zaključuje voditeljica Zahova.
