Zoran Bogdan u ranoj mladosti uspješno se bavio nogometom, a danas isto tako uspješno vozi kamion u jednoj varaždinskoj prijevozničkoj tvrtki. U intervjuu smo razgovarali o njegovom poslu, nogometu, obitelji, ali i o jednoj fotografiji koja je postala veoma viralna.
Kako bi se predstavio? Što ti je važno u životu?
Nisam čovjek koji trči za materijalnim. Važno mi je da obitelji pružim dom. Prioritet mi je bio izgraditi kuću, sad je završena i uskoro se useljavamo. Htio bih s obitelji u njoj živjeti lijepim i lagodnim životom. Trudim se u životu imati cilj koji bi mi donio i duševni i materijalni mir. Danas mi je jedan od glavnih ciljeva odgojiti djecu u dobre ljude.
Bi li mogao ukratko reći kakvi su ti bili djetinjstvo i rana mladost?
Odrastao sam u dobroj obitelji. I otac i majka su radili, otac stalno, majka sezonski u poljoprivredi. Brinuli su o svemu, posebno otac koji je bio jako dobar čovjek i trudio se da nam bude dobro. Meni je omogućio školovanje u Zagrebu. Brat i ja bili smo među prvima iz naše okoline koji su završili srednju školu. Iako smo materijalno bili skromna obitelj, bili smo bogati duhovno i ljudski. Borio sam se. Neću reći da su me ljudi tretirali na ružan način, nastojao sam biti normalan i društvo me uvijek prihvaćalo. Bio sam u dobrom društvu i u osnovnoj i u srednjoj školi. Želio sam se istaknuti po dobrome. Nogomet me činio popularnim, klinci bi trčali za mnom, voljeli su me. Kad bi me vidjeli, govorili bi ‘To je Zoki, to je Zoki’.
Mnogo sam vremena provodio s Igorom M., dugogodišnjim najboljim prijateljem. Uvijek smo bili zajedno. Išli smo zajedno u osnovnu školu, srednju školu, kasnije i radili u istoj tvrtki.
Baviš li se još uvijek nogometom? Kako ti je izgledala karijera?
Do svojih ranih 20-ih godina bavio sam se mnogo nogometom, pogotovo u srednjoškolskoj dobi. Imao sam jako dobre rezultate, bio sam jedno vrijeme i najbolji strijelac u županijskoj ligi. Nažalost, nisam uspio otići dalje premda su se i veći klubovi bili raspitivali za mene. Nisam imao sreće. Moj je otac odrastao u prilično velikom siromaštvu i u odgoju djece bilo mu je bitno da završimo školu. Zato ga nije toliko zanimao moj nogomet, ali znao je dolaziti na utakmice. Kako je vrijeme prolazilo, nisam više toliko trenirao, a onda je došla ljubav, supruga, obitelj.
Igrao sam na poziciji veznog igrača, kao desetka. Igrao sam s prvoligašima prijateljske utakmice, čak i protiv ekipe Miroslava Ćire Blaževića, koji je osobno došao upoznati se sa mnom i dati mi ruku. Sjećam se da mi je jednom rekao: ‘Svaka čast, mali’.
Klub koji mi je najviše dao bio je NK Sokol iz Velike Ludine. Moram spomenuti pokojnog predsjednika kluba Miljenka Šipića, nikad ga neću zaboraviti. Jednom prilikom sam mu rekao da neću više trenirati jer nisam imao kopačke i nisam ih mogao nabaviti. Sjedio sam u školskom autobusu, on ga je zaustavio i pitao: ‘Je li ovdje Zoran Bogdan?’ Kad sam se javio, rekao mi je da je sutra trening, da su ovdje nove kopačke i da se moram pojaviti na njemu. Stvarno divan čovjek.
S nogometom sam aktivno prestao s 23 godine. Nastavio sam tu i tamo za vikend igrati utakmice za neke klubove. S 27 sam skroz prestao. Razmišljao sam čak i da završim trenerski tečaj, ali opredijelio sam se za posao i obitelj.
Kada si se i kako opredijelio za posao profesionalnog vozača kamiona?
Kao klinac sam uvijek maštao da putujem. Upravo me prijatelj Igor potaknuo jer je rekao: ‘Ja ću za vozača, idemo zajedno.’ Poslušao sam ga i otišli smo u Školu za cestovni promet na Kennedyjevom trgu u Zagrebu.
U istoj tvrtki radim, evo, već osmu godinu. Ovaj posao obožavam. Najljepše je što me ekipa prihvatila, naročito disponenti i šefovi. Bojao sam se kako će biti jer sam imao ružnih iskustava, nisam mislio da bi ljudi imali takva mišljenja o Romima. No, stisnuo sam zube i išao dalje. Ovdje su mi jako lijepa iskustva i ne bih nikuda išao.
Od čega se sve sastoji tvoj posao?
Ako kamion početkom tjedna nije natovaren, ode se na utovar, najčešće u neku tvornicu u Hrvatskoj, i onda na istovar negdje van, u Italiju, Francusku, Njemačku, ovisi odakle je došla narudžba. Velik dio posla odlazi na samu vožnju. Ako nam je usput, često znamo imati utovare i istovare na kraćim relacijama unutar glavne ture, brojne su zaista kombinacije.
Izazovi su brojni. Ja uvijek znam reći – Bog ispred mene, ja za njim. Mora se paziti da se poštuju okviri i propisi vožnje, mora se naći siguran parking za spavanje, mora se paziti da se ne dogodi pljačka robe, stvarno ima mnogo stvari. Brojni propisi koji su zadnjih desetak ili malo više godina uvedeni jako su dobri za nas vozače jer više nema iskorištavanja, možemo se odmoriti i nema iscrpljivanja. Iako ponekad pomislim da bi mi dobro došlo da mogu više voziti, ipak je bolje ovako.
Teško je, s druge strane, uskladiti obitelj i posao. Po cijele nas dane nema doma. Ako članovi obitelji nemaju razumijevanja, ako imaš imalo problema kod kuće, ne može se raditi ovaj posao. Ako su ti misli doma, ako moraš previše brinuti je li kod kuće sve u redu, zaboravi ovaj posao, to te previše izjeda. Dok nam se gradila kuća, moja je supruga brinula o svemu. Da nije bilo nje, kuća bi nam izgledala kao Kosi toranj u Pisi.
Viralna je tvoja fotografija na kojoj u prikolici kamiona stojiš s kolutovima bakra i u opisu kažeš E, to se zove povjerenje. Meni dali voziti bakar. Kakve su bile reakcije na fotografiju?
Na početku sam se malo ljutio jer ju nisam ni htio objaviti. Netko od kolega ju je izvukao s mog profila na društvenoj mreži i objavio. No, poslije sam shvatio da je to samo dobra zezancija. Prijatelji iz Austrije, Njemačke i ne znam još odakle su me zvali i pitali za fotografiju. Ispala je slučajno. Bojao sam se objaviti ju jer sam mislio da će se gazda ljutiti, ali nije. I nije bilo ružnih komentara na nju, nego je izazvala baš dobru zafrkanciju.
Kakvo je tvoje mišljenje o položaju Roma u Hrvatskoj?
Volio bih neke stvari promijeniti, ali mislim da će trebati vremena da se to dogodi. Politika ima utjecaj, ali ulogu imaju i konkretni pojedinci, recimo roditelji s načinom na koji odgajaju djecu. Svatko odabire svoj put, ne može se nekoga siliti na nešto, da radi i slično, ali neke stvari treba napraviti kako bi se situacija promijenila.
