Vrhunac netom završenog 17. Subversive festivala, koji se u Zagrebu održavao od 20. svibnja do 8. lipnja, bilo je predavanje ikone američke ljevice Angele Yvonne Davis u petak 8. lipnja pred otprilike 1500 ljudi u Velikoj dvorani Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. Davis je politička aktivistkinja, feministkinja i teoretičarka Crnog marksizma, borkinja za prava zatvorenika, ranije dugogodišnja članica Komunističke partije SAD-a i bliska suradnica Partije Crnih pantera, danas profesorica emerita na Sveučilištu Kalifornija u Santa Cruzu te autorica nekih veoma značajnih knjiga, prije svega knjige Žene, rasa i klasa iz 1981. godine, ali i jedne od najnovijih, Sloboda je stalna borba: Ferguson, Palestina i temelji pokreta (2015), koja je za potrebe Festivala prevedena na hrvatski i po kojemu je njezino zagrebačko predavanje nosilo ime. Ovo gostovanje Angele Davis – u nizu kojemu pripadaju ranija gostovanja ljudi poput Davida Harveyja, Slavoja Žižeka, Terryja Eagletona, Gayatri Spivak, Jacquesa Rancièrea, Lise Vogel i mnogih drugih – nastavlja smještati Subversive festival na svjetsku kartu važnih mjesta okupljanja suvremene ljevice.
Središnja tema Davisinog predavanja bila su aktualna događanja u Palestini i uloge koje u njima imaju, s jedne strane, sprega kapitalizma i rasizma te, s druge, otpor antikapitalističkog i antirasističkog feminizma. Iako se u početku svoje aktivističke i akademske karijere, kako je kazala, nije deklarirala kao feministkinja, već kao revolucionarna crna žena, u kasnijoj i još uvijek aktualnoj fazi smatra da tu ogradu može odbaciti ustrajanjem na tome da feminizam bude provođenje kritičke analize nad svime, prije svega nad odnosima moći i ideološkim zamkama koje se nalaze u rasnim, klasnim i rodnim pozicijama. Ulogu feminizma proteže i dalje pa kaže da se kod feminizma ne radi toliko o pitanju identiteta, nego o načinima na koje istražujemo i na koje se organiziramo.
Trenutnu situaciju u Gazi Davis je opisala kao jednu od središnjih za našu kolektivnu povijest i kao naš moralni lakmus-papir. Razlog za takvu karakterizaciju je dvojak. Na jednoj strani, ono što se ondje događa – bez puno zadrške se može reći da se radi o genocidu nad Palestincima – pod izravnim je pokroviteljstvom Sjedinjenih Američkih Država kao motora globalnog kapitalizma. Davis je dala samo jedan od mnogo primjera: kako bi uzvratila za slanje oružja i ostale opreme, Država Izrael sa svojim IDF-om već godinama obučava američke policajce. Priča tu ne staje jer su tako obučeni američki policajci provodili izuzetno nasilne represivne mjere protiv crnačkog stanovništva na prosvjedima izazvanima ubojstvima civila od kojih su slučajevi ubojstva Michaela Browna 2014. u Fergusonu i Georga Floyda u Minneapolisu 2020. godine najpoznatiji. Nadalje, iste te policijske snage danas na sveučilišnim kampusima diljem SAD-a suzbijaju propalestinske prosvjede pod egidom borbe protiv antisemitizma.
Na drugoj strani, u pokretu za slobodnu Palestinu, koji postoji od samog početka utemeljenja Države Izrael 1948. godine, od najranije su faze na različite načine uključene aktivisti i aktivistkinje iz pokreta za prava crnaca u SAD-u. Davis je u predavanju izdvojila dvije aktivistkinje, feminističku pjesnikinju June Jordan od koje zapravo potječe tvrdnja o Palestini kao našem moralnom lakmus-papiru i Ellu Baker koja je snažno zagovarala drugačiji način organiziranja, antimartinluterkingovski, moglo bi se reći (bez umanjivanja značaja tog velikog borca), koji se ne bi toliko oslanjao na karizmatičnost jedne individue, najčešće ili redovito muškarca. Upravo takav drugačiji način organiziranja više prožet feminizmom došao je do izražaja u protestima povodom smrti Michaela Browna i u Black Lives Matter protestima, koji su, da opišemo puni krug, bili itekako svjesni strukturnosti rasizma i na temelju toga gradili čvrstu solidarnost s Palestincima u Gazi.
Iako su Davisine riječi tijekom predavanja više puta izazvale veliko odobravanje, realnost je da hrvatska država čvrsto stoji uz politiku Izraela, da ne priznaje – za razliku od primjerice Slovenije – Palestinu kao državu i da se na redovitim prosvjedima koje organizira Inicijativa za slobodnu Palestinu okuplja mali broj ljudi. Za bilo kakvu značajniju promjenu, dakle i promjenu u slučaju Palestine, očito vrijedi ono što je i sama Davis rekla – da ona ne dolazi od izabranih pojedinačnih političara, nego od pritiska masovnijeg pokreta.
