Katarina Taikon, švedska glumica, spisateljica i aktivistkinja, zbog svog utjecaja na švedsko društvo uspoređivana s Martinom Lutherom Kingom, jedna je od ikona borbe za prava Roma i jedna od najvećih švedskih borkinja za ljudska prava. Iako je put započela na margini švedskog društva i formalno se obrazovala tek u svojim dvadesetima, svojom je borbenošću pitanja Roma u Švedskoj dovela u centar političkog odlučivanja, a svojom serijom angažiranih knjiga za djecu izgrađenih oko djevojčice Katitzi privukla je iznimno brojno čitateljstvo i izvan granica Švedske.
Romi u Švedskoj
Dokaz o prvom postojanju Roma u Švedskoj datira iz 1512. godine kada je u jednoj kronici zabilježeno da je u Stockholm iz finskog Helsinkija došlo tridesetak obitelji. U narednim stoljećima Romi su, ako se izuzmu sporadični lokalni slučajevi normalnog suživota, u Švedskoj trpjeli konstantno isključivanje iz društva i progon što od strane crkvenih što od državnih vlasti. Krajem 19. stoljeća u Švedsku su se krenuli naseljavati Romi iz Rusije koji su većinom pripadali plemenima koja su 1860-ih izašla iz ropstva na područjima današnje Moldavije, Transilvanije i Vlaške. Slično kao i u drugim dijelovima Europe, od 1920-ih do 1950-ih švedsko je društvo bilo prožeto nacionalizmom i kvaziznanstvenim rasističkim teorijama, što je politički bilo izraženo zabranom useljavanja Romima u vremenu od 1914. do 1954. godine. Za Rome koji su otprije živjeli u Švedskoj u tom su periodu na snazi bile dvije vrste izrazito okrutnih mjera: ili ih se nastojalo prisilno asimilirati putem sterilizacije i oduzimanja djece ili su im se, kao u slučaju Roma pristiglih iz Rusije, oduzimala sva civilna i društvena prava čime ih se pokušalo prisiliti da napuste zemlju.
Snažnija suprostavljanja takvim negativnim praksama javljaju se tek u 20. stoljeću. Za pionira romskog aktivizma u Švedskoj uzima se Johana Dimitrija Taikona koji je tijekom 1930-ih i 1940-ih nastojao biti posrednik između romskih zajednica i švedskih vlasti prvenstveno se boreći za obrazovanje romske djece. Za prava Roma tih se godina zalagao i Rupert Bersico, no, kao i slučaju Taikona, mnogi su njegovi prijedlozi u vezi obrazovanja, stanovanja i prebivališta bili odbijani. Spoj ekstremne diskriminacije i začetka romskog aktivizma bio je kontekst iz kojeg je proizašlo djelovanje Katarine Taikon.
Spas na sceni
Katarina Taikon rođena je 1932. godine u kampu blizu grada Örebroa u južnom dijelu središnje Švedske kao najmlađe od četvero djece. Njezin otac Johann Istvan Taikon bio je Rom Kalderaš čiji su preci iz Rusije u Švedsku došli na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Johann je novac dijelom zarađivao upravljajući putujućim zabavnim parkom i svirajući violinu, a dijelom kao kovač srebra i bakra. Katarininu majku Agdu Karlsson, kćer jednog farmera iz Härryda, upoznao je 1920-ih tijekom svog nastupa u restoranu u Göteborgu gdje je ona radila kao konobarica.
Međutim, devet mjeseci nakon Katarinina rođenja, njezina je majka preminula od tuberkuloze u dobi od samo 29 godina. Otac Johann ubrzo se ponovno oženio te s novom suprugom dobio dijete. Nekoliko godina kasnije, kada je Johann sa svojim orkestrom i obitelji boravio na sajmišnoj zabavi, petogodišnja Katarina bila je povjerena na brigu vlasnicima sajma, obitelji Kreutzer. Briga o njoj pretvorila se u stalnu skrb i potrajala je dvije godine pri čemu se Katarina preselila u kuću Kreutzerovih. Oni su naposljetku podnijeli i službeni zahtjev za posvojenjem, kojeg je Johann odbio. Katarinu su Kreutzerovi zatim smjestili u sirotište iz kojeg se nekoliko tjedana poslije ipak vratila svojoj biološkoj obitelji u kamp.
U školu je Katarina Taikon krenula tek s 10 godina, ali joj se zbog izbijanja rata ozbiljnije mogla posvetiti tek u ljeto 1945. godine kada je rat bio okončan. Kad se općenito pogleda tadašnju situaciju u švedskim školama, dvije su okolnosti bile glavni uzrok slabe ili gotovo nikakve prisutnosti Roma u njima. U to je vrijeme na snazi bio zakon prema kojemu Romima u Švedskoj nije bilo dozvoljeno ostati na jednoj lokaciji duže od tri mjeseca čime je kontinuitet školovanja bio gotovo nemoguć. S druge strane, Katarinin je otac pokušao upisati svoju djecu u školu, no redovito je u tome bio sprečavan bilo od strane lokalnih autoriteta bilo drugih obitelji koje nisu htjele da njihova djeca idu s Romima u školu.
U dobi od 14 godina, Katarina je, kao nekoliko godina ranije i njezina starija sestra Rosa, bila primorana udati se. Odabranik je bio šest godina stariji rođak. No umjesto pristanka na takav brak, Katarina je nakon nekoliko mjeseci pobjegla provevši najprije neko vrijeme u prihvatilištu za djecu da bi zatim bila premještena u Gradsku misiju Stockholma, humanitarnu ustanovu namijenjenu pomaganju beskućnicima. Srećom, ravnateljica Misije bila je od velike pomoći Katarini pronašavši joj posao u dućanu s odjećom i omogućivši joj time financijsku neovisnost.
Godine 1948., Arne Sucksdorff, značajni švedski dokumentarist i prvi švedski oskarovac, sreo je Taikon u jednome romskom kampu i ponudio joj glavnu ulogu u svome filmu Uppbrott [Odlazak]. Radi se o desetominutnom igranom filmu koji život Roma prikazuje na prilično neproblematičan način ostavljajući po strani ozbiljne teškoće s kojima su se Romi tada suočavali. Ipak, donio je važne pozitivne stvari za odnos između švedske kinematografije i Roma: osim što su dijalozi u filmu govoreni na romskom jeziku, film se smatra prvim koji Rome nije prikazivao na negativan način u kojemu bi dominirale predrasude i stereotipi. Svoju premijeru film je kao uvodnik u Žeđ Ingmara Bergmana imao na Božić 1948. godine, a Katarini Taikon je pomogao da prijeđe u drugi svijet: omogućio joj je izlazak iz ranog prisilnog braka i otvorio joj je vrata daljnjeg umjetničkog i javnog djelovanja.
U idućih deset godina, pored toga što je i dalje s vremena na vrijeme morala raditi svakakve kratkoročne poslove radi preživljavanja, Taikon je sve više nastupala u igranim filmovima i kazališnim predstavama te se počela kretati u gradskim umjetničkim krugovima. Godine 1952., glumac Per Oscarsson ponudio je sestri Rosi i njoj smještaj u svojoj velikoj kući. Kako je rekla Rosa, to je bilo prvo mjesto u njihovim životima koje su mogle nazvati domom. Kod Oscarssona su se one prvi put srele s UN-ovom Deklaracijom o ljudskim pravima i sa zagovaranjem prava na stanovanje, posao i obrazovanje, što će, zajedno s njihovom sve većom posvećenošću vlastitoj edukaciji, biti ključno za okretanje prema političkom aktivizmu i radu na poboljšanju romskih prava.
Taikon je 1958. upisala školu za odrasle, a iste je godine upoznala Bjorna Langhammera, fotografa koji se u svom umjetničkom radu bavio Romima i s kojime će Taikon tijekom dva desetljeća dijeliti iznimno blisku intelektualnu i političku poziciju. S Langhammerom je 1961. dobila svoje treće dijete, sina Nikija; prvo dijete, kćer Angelicu, dobila je 1953. godine iz kratkotrajne veze s glumcem Oveom Tjernbergom, a drugo, sina Michaela, 1957. s umjetnikom Svenolovom Ehrénom.
Vrhuncem Taikonine rane faze života može se uzeti objavljivanje njezine prve knjige, Zigenerske [Ciganke], 1963. godine. Ta je knjiga sama po sebi bila veliko postignuće: radi se o prvoj knjizi romskog autora ili autorice koja se bavi uvjetima života Roma u Švedskoj. Tematski gledano, knjiga je autobiografska: Taikon se bavi sjećanjima na svoje djetinjstvo i na uvjete u kojima je skupa sa svojom obitelji i općenito svojim romskim sunarodnjacima živjela. Knjiga je tonom u kojem prevladava bijes izazvala mnogo rasprave u javnosti i reakciju da je potrebno nešto napraviti po pitanju nesklada između švedske države blagostanja i segregiranja romske populacije. Kao izvanjski povod koji je svakako radikalizirao Taikonin pristup i dodatno ju ohrabrio za pisanje i objavljivanje knjige bilo je ubojstvo njezina brata Paula 1962. godine.
Okretanje prema aktivizmu
Godinu dana nakon objavljivanja knjige, Taikon je upoznala Martina Luthera Kinga koji je u Skandinaviju došao primiti Nobelovu nagradu za mir. Iste je godine sa sestrom Rosom u sklopu organizacije „Romski savez“ okupila brojne mlade aktiviste, primjerice publicista Everta Kumma i fizičara Johna Takmana. U savezu su pokrenule, između ostalog, tečaj opismenjavanja na kojemu je u prvoj fazi sudjelovalo osmero odraslih Roma. Zato što švedske obrazovne vlasti nisu htjele financirati daljnje školovanje tih polaznika, „Romski savez“ je organizirao seriju prosvjeda s kulminacijom na Prvi maj 1965. godine. Zahtjevi za pravom na obrazovanje urodili su plodom: delegacija predvođena Katarinom Taikon bila je pozvana na razgovor kod premijera Tagea Erlandera, što je bio prvi slučaj da romska delegacija izravno pregovara s predstavnikom najviše vlasti. Kao posljedica, u Švedskoj je u godinu dana bilo otvoreno deset škola za odrasle, a program na kojemu su inzistirali „Romski savez“ i prosvjednici bio je uključen u nacionalni obrazovni sustav. Savez je, pored ovakvih direktnih akcija, od 1965. do 1973. u nakladi od 3 000 primjeraka izdavao i vlastiti časopis pod nazivom Živimo. Tih je godina Taikon objavila i svoju drugu knjigu naslova Cigani smo mi.
Godine 1954. u Švedskoj je prestala važiti odredba iz 1914. prema kojoj je Romima bilo zabranjeno useljenje u Švedsku. Ukidanjem te odredbe mnogo je romskih izbjeglica ondje tražilo zaštitu i nastojalo započeti nov život. Sredinom 1967. godine, lokalne su se vlasti obratile Katarini Taikon za pomoć oko statusa izbjeglica iz Poljske i Italije koje su svoju karavanu postavile u lučko područje. Nakon prvotnog neuspjeha u omogućavanju izbjeglicama da ostanu, bio je organiziran prosvjed koji je doveo do novog sastanka Katarine s ministrom na kojem je odlučeno da će im se ostanak u Švedskoj ipak dopustiti.
Međutim, dvije godine kasnije dogodila se slična situacija, ali sa suprotnim ishodom. U studenom 1969. godine socijaldemokratska švedska vlada je odlučila da skupina od 47 francuskih Roma neće dobiti azil i da mora napustiti Švedsku. Iako će se dvije godine kasnije ta odluka povući, protjerivanje je imalo nepovratan utjecaj na Taikonin stav o tome na koji način raditi promjenu u društvu. Koliko ju je snažno odluka pogodila govori činjenica da je zbog velike i fizičke i moralne iscrpljenosti dobila dvostruku upalu pluća. Nakon što se oporavila, početkom iduće godine odlučila je radikalno promijeniti način svoje borbe i usmjeriti se na rad s najmlađima smatrajući da na njima počiva motor promjene švedskog društva.
Istinska borba za pravdu nađe svoj put
Plod te odluke bio je desetogodišnji rad na seriji romana za djecu pod nazivom Katitzi u čijem se središtu nalazi djevojčica istog imena. Crpeći iz vlastitih iskustava u djetinjstvu i osvrćući se na neke važne socijalne i povijesne teme za romsku zajednicu, prije svega teme nepravde, neznanja i isključenosti, Taikon je stvorila djelo koje je noseći snažnu poruku steklo veliku popularnost i u Švedskoj i izvan nje. Primjerice, samo su se u švedskim knjižnicama do 1980. godine knjige o Katitzi posudile više od 400 000 puta.
Prvi dio serijala izašao je 1969. godine. U njemu Katitzi ima sedam godina i u svemu je osim jednoj ključnoj stvari nalik drugoj djeci svoje dobi: Romkinja je pa zato nije u mogućnosti pohađati školu i živjeti u uvjetima prikladnim za adekvatan razvoj djeteta. Idući su nastavci pratili put odrastanja djevojčice i izlazili su u kontinuitetu jednom godišnje sve do 1980. kada je izašla posljednja, trinaesta priča. U jednome je nastavku, primjerice, Taikon obradila epizodu iz vlastitog života kada se po odluci roditelja već kao 14-godišnjakinja morala udati, a u nastavku pod nazivom Katitzi Z-1234 objavljenom 1976. godine Taikon se inspirirala pričom Sofije Brzezinske Taikon koja je uspjela preživjeti Auschwitz.
Publika i kritika veoma su brzo prepoznali značaj priča o Katitzi pa se već 1975. godine izdavanjem stripa krenulo s adaptacijama pojedinih priča u druge medije. Godine 1979. stvorena je bila televizijska serija, kasnije i teatarske predstave, a 2019. je Europski romski institut za umjetnost i kulturu (ERIAC) u Tensta Konsthallu u Stockholmu organizirao opsežnu izložbu posvećenu Katitzi i njezinom utjecaju. U sklopu izložbe nastala je i serija od sedam kratkih dokumentarnih filmova posvećenih knjizi i njezinoj autorici. O samoj autorici zapaženu je biografiju pod nazivom Dan kada ću biti slobodna 2012. godine objavila novinarka i redateljica Lawen Mohtadi, a na temelju te knjige Mohtadi i novinar Gellert Tamas snimili su 2015. dokumentarni film Taikon. Neispričana priča romske borkinje za slobodu.
Godinu nakon što je objavila posljednji nastavak serijala, Taikon se razvela od Langhammera. Iduće je godine nakon srčanog zastoja pala u komu u kojoj je provela trinaest godina i iz koje se više nije probudila. Preminula je 1995. u mjestašcu Ytterhogdalu.
Katarinina velika podrška tijekom cijelog njezinog života bila joj je sestra Rosa, koja je sve do svoje smrti 2017. godine promovirala Katarinin rad na dobrobiti Roma. Borbu kroz koju su prolazile Rosa je 2012. godine ovako prokomentirala: Mi Romi u Švedsku smo došli oko 1500. godine i bili smo prisiljeni živjeti u getima tijekom više od 460 godina. Ne govorim o fašističkoj politici Berlusconija ni o situaciji u zemljama istočne Europe. Govorim o demokratskom švedskom društvu. Tek su se od 1963. godine, kada je moja sestra objavila knjigu Romkinja, stvari počele mijenjati. Htjela bih reći mladima da se treba boriti za pravdu, za demokraciju i za ljudska prava te da se treba suprotstaviti progonima. Moramo biti u stanju reći tko smo, moramo biti u stanju reći da smo Romi. Jer ako ne znamo odakle dolazimo, nećemo znati ni kuda idemo.
