Selo Berak smjestilo se u općini Tompojevci, južno od Vukovara, na području istočne Slavonije. Njegov se razvoj prvi put spominje u dokumentima sredinom prošlog tisućljeća, a prostor su naseljavali brojni narodi. U rujnu 1991. godine počinje rat koji je obilježio seosku zbilju ubijanjem, zatočeništvom, silovanjem i prognanstvom. Te godine, prije rata, selo broji preko 900 stanovnika, dok po posljednjem popisu stanovništva, iz 2021. godine, u ovom selu živi nepunih 300 stanovnika, u većini žena. Među njima je i Dragica Aleksa koja se u selo vratila nakon prognanstva u Suhopolje kod Virovitice i mirne reintegracije Podunavlja 1996. – 1998. godine. S ovom mirovnom aktivisticom, koja je 2005. godine kao rezultat rada inicijative “1000 žena za Nobelovu nagradu za mir 2005.” nominirana za kolektivnu Nobelovu nagradu za mir zajedno s drugim ženama iz Hrvatske i regije, imala sam priliku razgovarati u jedno ljetno poslijepodne. Njezino dugogodišnje iskustvo mirotvorstva i međureligijskog dijaloga kao i uz to vezanih aktivnosti Aleksu su okarakterizirali kao “pučku mirotvorku” o čemu je napisana i knjiga.
Kada sam se udala moje aktivnosti bile su vezane samo uz poljoprivredu i kućanstvo. Morala sam stalno biti uz muža, ako je on palio jedan traktor, ja sam drugi – sve se to očekivalo od mene. Ono po čemu sam se jedino razlikovala od uobičajene žene sa sela jest što sam voljela puno čitati. Ja sam čitala što mi je došlo pod ruku, a to se nije nikako uklapalo u seoski život. Čitala bih noću, a dan bih započinjala mužnjom krava.
Selo, mjesto njezinog rođenja, ostalo je i poslije rata središtem njezinog djelovanja. Po povratku u selo i u opustošenu kuću Aleksa upoznaje mirovne timove iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek i započinje svoje mirovno obrazovanje – prvotno s ciljem da pomogne sebi nadići traume rata i otvoriti se ka novim spoznajama u sredini koja je zahtijevala obnovu i ponovnu izgradnju zajednice. Kao najvažniji događaj navodi edukaciju u kojoj je kao odgovor na pitanje o deset odrednica vlastitog identiteta ona uspjela na list papira zapisati samo četiri i to redom – Hrvatica, žena, katolkinja i Dragica.
S tadašnjih 50-ak godina osvijestila sam da ne znam ništa o sebi. Na to se nadovezuje susret s mirovnim aktivistima koji su mi, po mom mišljenju tada, postavili neobično pitanje – ‘Kako se ti sada osjećaš?’ Ja sam se nalazila u svojoj opustošenoj kući, sjedila sam na pragu, na gajbi umjesto stolice, i dok sam prebrojavala koliko je iz koje kuće ljudi odvedeno i ubijeno, to mi se pitanje učinilo besmislenim. No sada znam da je ono imalo smisla, krenula sam s edukacijama i obrazovanjem prvenstveno da sebi pomognem, da sebi pojasnim tko sam ja i kako se osjećam u selu koje više nisam prepoznavala.
Radionice koje su uslijedile nisu bile jednostavne ni lagane. Mještani koji su sudjelovali u istima, nerijetko suočeni s verbalnim ili fizičkim okršajima, dijelili su svoja viđenja na sukob, mir, ali i onoga “drugoga” koji je dugi niz godina bio dehumaniziran. Tako se osjećala i Aleksa koja se sukobila sa sumještankom srpske nacionalnosti, što je kasnije u svojim bilješkama opisala kao “mi mrzimo zato što su ‘oni’ krivi za naša stradanja”. Vodeći se načelom da se mir mora graditi, a sukobi spriječiti ili barem ublažiti, Aleksa je počela zapisivati priče. Po kućama je obilazila sumještanke, seoske žene, raznih nacionalnosti i vjeroispovijesti, i razgovarala s njima o vlastitim iskustvima traume i ratova kroz projekt “Aktivno slušanje”. Iskustva koja je prikupila objedinjene su u knjižicu “Priče iz Berka”.
Prije rata smo imali prijatelje srpske nacionalnosti toliko bliske da je moj suprug sa suprugom moje prijateljice dijelio kaput kad se išlo u svatove. Po povratku u selo preminula je baka iz njihove kuće. Ja sam sjedila kraj prozora, nad svojom šivaćom mašinom, i plakala. Osjećaji tuge zbog smrti miješali su se s osjećajima žaljenja što nisam s njima u pogrebnoj povorci.
Nekoliko godina nakon, u ožujku 2004. Aleksa zajedno s drugim sumještanima osniva udrugu Luč za dijalog i nenasilje sa sjedištem u Berku koja okuplja oko sebe entuzijaste u svrhu zalaganja za mir, nenasilje i toleranciju. Kao izniman primjer ističe poziv na prvu edukaciju nenasilne komunikacije koja je pobudila veliko zanimanje sudionika iz istočnog dijela Slavonije kao i to da su polaznici njihovih edukacija osnovali tri mirovne udruge koje djeluju u svojim lokalnim zajednicama.
Međureligijski dijalog – i u praksi
Važnost da se religija iskoristi u procesu izgradnje mira, ali i okupljanja oko univerzalnih vrijednosti, prepoznale su Aleksa i sumještanka Marija Stojanović. Tako su one, pripadnice hrvatskog i srpskog naroda, katolkinja i pravoslavka, 2006. godine organizirale prvu međureligijsku molitvu za mir u duhu Asiza okupljajući vjernike različitih religija iz Berka i okolnih mjesta na zajedničkoj molitvi. Inicijativa se nadovezala na ideju iz 1986. kada su se na poziv pape Ivana Pavla II. u talijanskom gradiću Asizu, rodnom mjestu sv. Franje, okupili visoki predstavnici kršćanskih crkava i crkvenih zajednica te poglavari velikih svjetskih religija kako bi svatko, na svoj način, ali na istom mjestu molio – za mir u svijetu. Iako u početku inicijativa u Berku nije bila prihvaćena s naročitim odobravanjem, inicijatorice su je nastavile svake godine organizirati te s vremenom okupljati vjernike i predstavnike iz različitih kršćanskih zajednica i Islamske vjerske zajednice.
Razgovarala sam sa našim seoskim svećenikom da nam ustupi crkvu za održavanje zajedničke molitve no bila sam odbijena, s prijedlogom da to održimo u školi ili na igralištu. Drugi puta sam se obratila biskupu, i dobila sam pisani odgovor da će naš lokalni župnik sudjelovati u molitvi. Iako je to bio pozitivan primjer mi svake godine prolazimo kroz istu neizvjesnost vezanu uz prostor. Pa se ja pitam tko je crkva? Crkva smo mi, ljudi, a ne zgrada niti zidovi.
Na međureligijskoj molitvi u Berku prevladavaju žene, kao i na mirovnim edukacijama koje su pohađale Dragica i Marija te onima koje su samostalno organizirale. Žene čine većinu u mirovnim udrugama, iako one nisu sudjelovale u donošenju ratnih odluka niti u pregovorima za mir. I u mom selu žene su one koje su prve pružile ruku pomirenja i znatnije su manje opterećene etničkim razlikama.
Aleksa sugerira da vjera može biti snažan alat u stvaranju mira, a vjerski utemeljeni pojedinci utjecajni mirotvorci, osobito oni na lokalnoj razini koji imaju direktan doticaj i odnos sa članovima zajednice. Ističe da unatoč borbi za gradnju mira i dalje postoje netrpeljivosti koje se reflektiraju i kroz religijske zajednice. Sloboda vjeroispovijesti i međureligijski dijalog vrlo su često samo deklarativne prirode. Kada u mjestima koja još uvijek osjećaju posljedice rata, pokušamo okupiti vjernike različitih konfesija rijetko dobijemo podršku – kako same vjerske tako i lokalne zajednice.
Mirovni rad za nju neodvojiv je od religijskog djelovanja i okupljanja. Mještani se međusobno povezuju kroz zadovoljavanje svojih vjerskih potreba nadilazeći i etničke razlike. U retrospekciji na deset identiteta o kojima je Aleksa na početku svog mirovnog obrazovanja razmišljala, sada toliko godina nakon, na prvo mjesto stavlja obrazovanje i opisuje sebe prvenstveno kao educiranu ženu, majku i baku. Rat djeluje razarajuće na ljude, odnose, infrastrukturu i ekonomiju, i njezina obitelj materijalno je izgubila sve u ratu. Ipak, sve negativno uvijek se može preobraziti u nešto od čega učimo, kaže Aleksa, pa je tako i njoj rat donio nešto novo – upoznavanje vlastite sebe i zajednice koja se gradi i skoro tri desetljeća nakon okončanja rata.
