Pričate li s nekim o Romima koji su u 20. stoljeću svojim radom i aktivizmom obilježili kulturu Europe, ime Katarine Taikon bit će nezaobilazno. Taikon je kao Romkinja rođena i odrasla na dnu švedskog društva, a postala je jedna od najpoznatijih švedskih glumica, autorica i aktivistkinja. Uz Katarinu Taikon uvijek je bila i njezina sestra Rosa, zanatlija neumornih ruku i aktivistička podrška na svakom koraku. Dvije Romkinje, dvije sestre, zajedno su ispisale ono dobro u povijesti Švedske.
Odrastanje u prisilnom lutanju
Katarina je bila najmlađa od četvero djece. Rođena je u Almbyju 1932. godine. Njezina majka Agda Karlsson bila je iz poljoprivredne obitelji iz Härryde. Kad joj je bila 21 godina, upoznala je znatno starijeg Johana Taikona u restoranu Lorensberg u kojem su oboje radili. Ona je bila konobarica, on violinist. Par se oženio i imao četvero djece: Paula, Rosu, Pauline i Katarinu. Katarina je imala samo devet mjeseci kad joj je majka umrla od tuberkuloze, u dobi od 29 godina.
Obitelj Taikon vodila je nomadski način života. Preživljavali su od novca koji je Johan Taikon zarađivao od glazbenih nastupa na sajmovima, kao i od izrade predmeta od kositra. Također je bio i srebrnar. Djeca Taikon su pomagala u kućanskim poslovima gdje god su živjeli, pronalazeći drva za vatru i pitku vodu, ali i pokušavajući pronaći kupce za bakrene zdjele koje je pravio njihov otac. Johan Taikon pokušao je uvesti svoju djecu u lokalne škole, ali se suočio s rasističkim protivljenjem sustava, protivničkim stavovima lokalnih prosvjetnih radnika, predstavnika lokalnih vlasti i šire populacije. Romi nisu bili dobrodošli ostati duže vrijeme na jednom mjestu ako nisu mogli dokazati da su u redovnom radnom odnosu, a vrste poslova koje je radio Johan Taikon nisu odgovarale toj definiciji. Nadalje, njegova sfera rada podrazumijevala je prisilnu selidbu čim bi lokalno tržište postalo zasićeno.
U dobi od 14 godina, Katarina Taikon udala se za muškarca koji je bio šest godina stariji od nje. Bio je to nesretan brak i brzo je pobjegla. Nakon niza bjegova i ponovnih ujedinjenja, uz pomoć agencije za skrb o djeci, došla je u dom za djevojke Stadsmissionen u Gamla Stanu. Otac Johan umro je ubrzo nakon toga, što joj je omogućilo da započne novi život. Zaposlila se u Stockholmu i počela zarađivati novac za sebe. Uvijek je u njenoj blizini bila i starija sestra Rosa, njeno sidro i stijena.
1948. Katarina je dobila glavnu ulogu u filmu Arnea Sucksdorffa Uppbrott. Gluma u filmovima otvorila joj je novi svijet. Tijekom 1950-ih počela se kretati unutar umjetničkih krugova Stockholma i postala dio scene klubova i kafića glavnog grada. Prihvaćala je svaki posao koji je mogla dobiti, od glumačkih gaža do konobarenja i drugih kratkoročnih poslova. Kad su se ona i Rosa našle bez stana za najam 1952. godine, glumac Per Oscarsson, kojeg su upoznale kroz kazališni posao, pozvao ih je da se presele u njegovu veliku kuću u Ulriksdalu. Tamo su živjele nekoliko godina i to je bilo njihovo prvo iskustvo sigurnosti i duljeg života na jednom mjestu.
Katitzi, djevojčica koju zna čitava Švedska
U periodu između 1969. i 1980. godine Katarina je napisala Katitzi, seriju od 13 knjiga o romskoj djevojčici Katitzi. U knjizi je opisala bijedu, ali i radosti svoga djetinjstva, i tako švedsko društvo po prvi puta upoznala s romskom svakodnevicom. U knjizi je povezala vlastita iskustva i kritiku države i lokalne vlasti, posebice rasističkog ponašanja običnih Šveđana prema Romima. Tijekom 1970-ih knjige o Katitzi bile su među najpopularnijim dječjim knjigama u Švedskoj, a priča o Katitzi također je objavljena kao strip, na LP-ima i kao TV serija.
Iako romske zajednice žive u Švedskoj već 400-tinjak godina, njihovu je svakodnevicu uvijek karakterizirala gorka sloboda lutanja, šatora i karavana – više zbog progona, nego zbog želje za putovanjem. Takav životni stil na rubu društva onima izvana doimao se romantično autentičnim i prirodnim, često i divljim i neobuzdanim, što je Katarina Taikon htjela i uspjela problematizirati. Katarina se, poput svoga brata i sestara te mnogih drugih Roma, i prije ozbiljne filmske karijere pojavila u nekoliko filmova, uključujući Singoallu Christiana Jaquea, snimljenu prema istoimenom romanu Viktora Rydberga. Singoalla je tipično rasističko i stereotipno umjetničko djelo sredine 20. stoljeća, u kojem su Romi prikazani kao egzotični, lopovi i necivilizirani, i to svega par godina nakon što su Romi i Romkinje prošli strahote Drugog svjetskog rata (između ostalog upravo zato što ih se opisivalo kao necivilizirane i lopove). Kasnije će sestre Taikon reći da im je žao što su u takvim filmovima glumile, a na angažmane su pristajale jer nisu mogle odbiti priliku za rad i zaradu.
Borbe Katarine i Rose kroz formiranje romskog pokreta počele su nakon što su se obrazovale i počele čitati ono što je pisano o ciganima u raznim kontekstima. Kako su same često navodile, njihovo su ih obrazovanje, kombinirano sa saznanjima o tada friškoj UN-ovoj deklaraciji o ljudskim pravima, postavili na aktivistički put. Ništa manje važno – prvi oblici ekonomske sigurnosti i poslova na koje su mogle računati, kao i prijatelj koji im je omogućio da kod njega besplatno žive, otvorili su sestrama prostor da se dublje i više posvete borbi za prava Roma.
Nakon objavljivanja Katarinine prve knjige, u švedskom društvu su se počele događati promjene, koje su na kraju omogućile neka konkretna poboljšanja uvjeta život za Rome, od subvencioniranog smještaja do obrazovanja na romskom jeziku. 1964. godine upoznala je Martina Luthera Kinga kada je došao u Skandinaviju kako bi dobio Nobelovu nagradu za mir. Shvatila je tada da borba za prava crnaca u Americi ima mnoge dodirne točke s borbom za prava Roma u Europi. Naredna dva desetljeća Katarina je pisala knjige i članke, podnosila predstavke birokratima i općinskim političarima, putovala po Švedskoj i držala predavanja, gostovala na televiziji i radiju, osnovala Zigenarsamfundet (Ciganska zaklada), i podržala brojne druge inicijative. Sestra Rosa također je bila aktivna članica zaklade koja je vodila kampanju za uključivanje Roma u društvo. Udruživale su se s ljevičarskim pokretima i prisustvovale u prvomajskim prosvjedima, pa su tako 1. maja 1965. godine na maršu u Stockholmu nosile plakate kojima se zahtijevalo posao i obrazovanje za Rome. I Katarina i Rosa bile su angažirane u časopisu Zigenaren: amé beschás: zigenarnas tidskrift (Časopis Cigana), važnoj publikaciji o diskriminaciji i promicanju prava Roma.
Gorljiva i dugotrajna borba za prava Roma za Katarinu je trajala sve do ranih 1980-ih, kada je doživjela srčani udar i ostala u komi.
I nakon smrti, sestra
Nakon Katarinine smrti, sestra Rosa nastavila je posvećivati puno vremena i energije očuvanju uspomene na Katarinu i nastavku njenog aktivizma. Preporučila je Katitzi za prijevod i objavljivanje u drugim zemljama članicama EU-a i koristila svaku priliku da promovira i zagovara bolje životne uvjete i nove mogućnosti za Rome i Romkinje. Katitzi je kod nas prevedena 2006. godine u Srbiji, kao Katica.
Osim napora oko očuvanja sestrinog rada, i Rosa Taikon zaslužuje da se spomenu njena životna dostignuća. Osim što je bila među najvažnijim ljudima romskog pokreta u Švedskoj, bavila se čitav život i starim romskim zanatom koji je podigla na razinu umjetnosti. Naime, Rosa je bila svjetski poznata srebrnarka, koja je primjenjivala tradicionalnu metodu Cigana Kalderaša u izradi nakita. Rosa je krenula očevim stopama, iako je to bio potez koji je bio u suprotnosti s tradicijom koja je nalagala da zanat prelazi s oca na sina. Objašnjavala je da razlog njezina neobičnog koraka, osim pobune protiv tradicije, bio i taj što je njezin brat Paul ubijen 1962. godine.
Neka od Rosinih djela izložena su u Nacionalnom muzeju u Švedskoj, a prikazana su i na izložbama diljem svijeta. Njena umjetnost obuhvaća različite kulture i periode, od drevnih rimskih narukvica do rustikalnih nordijskih dizajna. Radila je prvenstveno sa srebrom i poludragim kamenjem. Tipično romsko umjetničko djelo, vjenčani pojas sa zlatnim novčićima, nazvan kushtik, u Rosinim je rukama postao jedinstven metalni remen. Odabirom jeftinijeg srebra umjesto zlata kao svog primarnog materijala, Rosa je raskinula s tradicionalnom slikom nakita kao privilegije elite i visokog društva.
Kao i Katarina, i Rosa je nastavila biti aktivistkinja do posljednjih godina života, a 2012. dobila je međunarodno priznanje kao jedna od “romskih starješina”, tijekom sastanka u Berlinu, gdje je cilj bio osigurati postavljanje spomen obilježja Sintima i Romima žrtvama nacizma. Ostala je poznata po nastupima na švedskom radiju i televiziji, suradnji s raznim romskim inicijativama. Rosi, koja je odabrala u životu ne imati vlastitu djecu, bilo je važno educirati svu djecu o Romima. Često je odlazila predavati u školama i na sveučilištima. Članke je pisala i predavanja držala sve do nekoliko tjedana prije nego što je umrla. Iako nije bilo biološke sestre da nakon smrti nastavi njen rad, ime Rose Taikon nije izgubljeno. I ona i Katarina u ostavštinu su svijetu dale sestrinstvo ljubavi i borbe za bolje sutra koja uvijek vrijedi. Kroz tu se borbu rađaju prave sestre i braća, prijatelji za život i prijateljstvo svijeta nakon života.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
