Situacija s romskom zajednicom u Međimurju postaje sve usijanija. No, umjesto da se krenemo probijati kroz koloplet političkih istupa i sastanaka, koji su se po svojoj kulminaciji poklopili s najnedavnijim slučajem femicida u naselju Sitnice, postavit ćemo na početku vrlo jednostavno pitanje: kako je moguće da u jednoj od ekonomski najrazvijenijih i socijalno najuređenijih županija u Hrvatskoj istovremeno postoji potpuno suprotno naličje te razvijenosti – naselja u kojima jednakopravni građani županije nemaju osigurane najosnovnije usluge kao što su pitka voda ili adekvatan dom? Što polazi po krivu da županija i država u kojoj se ta županija nalazi ne uspijevaju izbalansirati ovu više nego očiglednu nejednakost?
Da se nadovežemo na ova pitanja, tko snosi najveću odgovornost za takvo stanje stvari? Država, županija, saborski zastupnik romske nacionalne manjine ili sami Romi? Svaki od aktera uključenih u zakuhanost stanja u Međimurju optužio bi drugog uključenog aktera: država bi najveću odgovornost stavila na jedinice lokalne i regionalne samouprave (općine i županiju), općine i županija odgovornost bi prebacile na državu i romske predstavnike, romski predstavnici na županiju i druge romske predstavnike, dok bi pripadnici romske zajednice koji žive živote o kojima se toliko promišlja i raspravlja vjerojatno optužili sve redom, premda bi te optužbe imale najmanje težine i brzo bi zbog političke slabosti bile progutane od strane grube realnosti života u kojima se nalaze.
Zbog pouka iz prošlosti i same logike stvari, prema kojoj romska zajednica u Republici Hrvatskoj, i ne samo Hrvatskoj, ima status nacionalne manjine, i to socijalno najranjivije manjine, najveću odgovornost ipak imaju, i moraju imati, županija i država, jer oni, usprkos svim eventualnim faktorima otpora kao što su tradicija ili način života pripadnika romske zajednice, moraju osigurati da svi građani imaju jednaka prava, bila ona prava na osnovnu životnu infrastrukturu, na obrazovanje ili zaposlenje. Svakako ovdje treba jasno izgovoriti ono što se gotovo uopće ne spominje u čitavoj priči o tome kako riješiti probleme u Međimurju, a može se činiti izlišnim ili banalnim za izgovaranje – rasizam u svemu ima itekako značajnu ulogu. Rasizam (ili antiromizam) jest ono što je Rome prije 80-ak godina dovelo do gotovo potpunog istrebljenja na području današnje Hrvatske i rasizam je ono s čime se svi Romi i dalje susreću. Rasizam je ono što Rome pretvara u Cigane, što ih generalno povezuje s neradom, lijenošću, kriminalom, prljavštinom itd. Rasizam vjerojatno ima ulogu i u tome što u Međimurju zadnjih 30-ak godina postoje dva svijeta odvojena zidom – ili bojom kože, jezikom i kulturom.
Prije nemilog događaja u Sitnicama 4. prosinca 2025., pod vodstvom ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića započeo je ciklus mjesečnih sastanaka sa svim relevantnim akterima koji mogu riješiti najkritičnije točke u položaju Roma u Međimurju. Prvi sastanak održan je sredinom studenog, a iz svega što je na njemu rečeno izdvojit ćemo ono što je na press konferenciji nakon sastanka rekao župan Matija Posavec: Županija smo koja radi, koja proizvodi, koja stvara i često taj rad, rezultati proizvodnje, stvaraju žuljeve. Često ti žuljevi bole, ali ne bole od truda, rada i angažmana, nego bole od osjećaja nepravde.
A upravo je osjećaj nepravde jedan od onih osjećaja koje naši građani imaju uz život s romskom nacionalnom manjinom. Većinski narod je romsku nacionalnu manjinu prihvatio kao svoje sugrađane u Međimurju. I to po površini najmanjoj, ali najgušće naseljenoj županiji.
I svi oni žive svakodnevicu, a često u nekim situacijama nemoćno gledaju kako se pred njihovim očima zloupotrebljava sustav, kako se krše zakoni i kako za to nema nikakvih sankcija. Jer ako si radno sposoban, a ne želiš raditi nego primaš socijalnu pomoć, onda nešto u tom sustavu ne štima. Ako imaš djecu koju ne šalješ u školu, a osnovna škola je prema svim zakonima Republike Hrvatske obavezna, s time da je sve u toj školi besplatno, onda nešto u sustavu ne štima.
Ako živiš od socijalne pomoći i trošiš to na kocku, alkohol, kladionice i nikakve sankcije nemaš, onda nešto u tom sustavu ne štima. Ako gradiš kuću bez dozvola na zemljištu koje nije tvoje, već je u državnom, lokalnom ili privatnom vlasništvu, onda nešto u sustavu ne štima. Ako si u stanju mjesec dana na jednom području stvarati divlje deponije, primiti 50 tona otpada, a nema nikakve kontrole, onda nešto u tom sustavu ne štima.
Kad pucnjavom iz vatrenog oružja, rafalnim paljbama, paljenjem guma ili plastike, glasnom glazbom iz zvučnika, teroriziraš svoje susjede ili sumještane, a to ne prestaje, nego se ponavlja gotovo svaki vikend, onda nešto u tom sustavu ne štima. I ako to radiš bez ikakve odgovornosti i sustav ti to dozvoljava, netko to tolerira, a oni koji državi plaćaju porez, to nemoćno gledaju, onda ne štima sustav, a ne štima niti ta osoba ili te osobe koje to rade. Na taj način sami sebe diskreditiraju u životu i od tada više nisu ravnopravne, nisu za traženje posla i za kvalitetan život, najprije sa samim sobom, a onda i sa svojim sugrađanima. I to je problem, to su izazovi i danas želimo vrlo jasno, otvoreno, iskreno, bez uvijanja reći kako radimo godinama na prijedlozima i na inicijativama, u nadi da će nam jednom doći bolje.
Svima koji su imalo upoznati s time kako rasizam funkcionira, ovaj bi odlomak mogao zvučati kao ogledni, udžbenički primjer. S jedne su strane vrijedni, radišni i pošteni Međimurci, s druge su ovisnici, kriminalci, paraziti i kršitelji zakona, ukratko, Romi. A što je taj sustav kojeg se proziva i zaziva i što bi on trebao činiti? Nagrađivati one koji su uzoriti, a kažnjavati one koji sustav podrivaju? Ne treba ići dalje od dvije jednostavne činjenice: prva, oni koji su uzoriti već su nagrađeni svojim rođenjem jer nisu izloženi rasizmu, a druga, oni koji su uzoriti upravo su isti oni koji su stvorili i koji održavaju ovaj sustav. Ovo se Posavčevo lamentiranje nastavilo 9. prosinca na konferenciji za medije saborskih zastupnika Boške Ban i Ivice Bakse, ljudi odjednom punih suosjećanja za romsku zajednicu i želje da joj se pomogne. Nastavilo se u međuvremenu u Sloveniji donošenjem tzv. Šutarovog zakona koji cijelu romsku zajednicu targetira kao sigurnosnu prijetnju, a nastavilo se nedavno i u Mađarskoj donošenjem zakona kojim se Romima indirektno, preko zaštite identiteta lokalnih zajednica, priječi nastanjivanje na određenim područjima.
Sve je to dio iste priče: umjesto da se u ovih 30 godina nastavilo ono što je bilo dobro u prethodnom političko-ekonomskom režimu (a može se čuti od samih načelnika međimurskih općina da je do 1990-ih suživot Roma i Međimuraca bio mnogo skladniji), situaciju se više-manje prepuštalo stihiji, koja se sada toliko intenzivirala da ju isti ti, koji su je prepustili na milost i nemilost tržišta, sada žele krpati gomilanjem policije u romskim naseljima i označavanjem Roma kao sigurnosne prijetnje. Mogli su u Međimurju dosad, a za to su imali itekako razloga, od kojih barem jedan može biti taj što ondje živi više od polovice romske populacije u Hrvatskoj, izraditi akcijski plan za uključivanje Roma, čime bi dio sredstava koje steknu svojom radinošću usmjerili na egalitarnije društvo. Nisu. Toliko o želji da se stvari promijene. Ako zaista žele da se promijene, mogu povući svoju odluku da ne šalju djecu na valjda jedine radionice u Hrvatskoj izvan formalnog sustava obrazovanja na kojima romska i ne-romska djeca mogu naučiti nešto o povijesti i kulturi Roma. Ondje bi se također susreli s medijskim napisima uoči i tijekom uspostave NDH. Vidjeli bi da su tonom i suštinom ti napisi veoma slični onome što se ovih mjeseci govori o Romima u Međimurju.
