Prošlog se tjedna od 25. do 28. studenog u Zagrebu održala Konferencija Romkinja koja je okupila neka od najznačajnijih imena romskog ženskog pokreta u Europi. Organizirao ju je Savez Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” uz pomoć organizacijskog odbora i saborskog zastupnika Veljka Kajtazija, a tehničke i konceptualne pripreme započele su gotovo godinu ranije. One su velikim dijelom bile usmjerene na analize nacionalnih i europskih strategija i izvještaja posvećenih unapređenju kvalitete života romske zajednice s ciljem utvrđivanja koliko su i na koje načine u njima prisutne Romkinje te kako bi se usporedilo kakav je njihov realan status u zemljama Europe. Predmet analize bili su relevantni strateški dokumenti Europske unije i Vijeća Europe te dokumenti istog tipa u 20-ak europskih zemalja u kojima romska populacija čini značajniji dio ukupne populacije.
Ono što se zaključilo iz analiziranih nacionalnih i europskih strateških dokumenata jest to da je javnopolitička svijest o položaju Romkinja, obilježenom višestrukom diskriminacijom, u njima prisutna, no još uvijek na nedovoljan i nesustavan način. Kada se tome pridodaju činjenice da iz tih strateških dokumenata treba proizaći djelovanje usmjereno na konkretno poboljšanje tog položaja i da je romska zajednica i dalje jedna od najdiskriminiranijih i najmarginaliziranijih društvenih skupina, lako je vidljivo koliki je rad još potreban kako bi se život Romkinja u Europi poboljšao.
Konferencija Romkinja u Zagrebu bila je, u skladu s time, osmišljena tako da okupljene sudionice kroz intenzivne rasprave u radnome dijelu što iscrpnije razmotre trenutan položaj Romkinja u europskom društvu i da na temelju toga iznađu nova strateška rješenja za sustavno unapređenje njihova položaja. Zaključci koji su proizašli iz tih rasprava istovremeno su dovoljno općeniti i konkretni, jer ukazuju na strukturne, već dobro poznate prepreke koje pogađaju Romkinje diljem kontinenta. Oni se tiču četiriju krovnih tematskih područja: političke participacije, ekonomskog osnaživanja i obrazovanja Romkinja te borbe protiv stereotipa i diskriminacije.
Sudionice Konferencije taksativno su iznijele svoje zaključke i zahtjeve, a u području političke participacije Romkinja od kreatora javnih politika traže povećanje političke zastupljenosti Romkinja u svim politikama i sferama života, ne samo u pitanjima koja se tiču romske zajednice. Ističu kako bi unutar zajamčene kvote zastupljenosti žena, zbog intersekcijske diskriminacije, na svim izborima za politička tijela, u nacionalnim državama i na europskoj razini, trebalo biti osigurano minimalno jedno mjesto za Romkinje. Također zahtijevaju da se u svakom tijelu koje imenuje nacionalna vlada, parlament, lokalna i regionalna samouprava osigura sudjelovanje Romkinja te pokretanje političkog obrazovanja i mentoring programa “Romkinje za Romkinje” s ciljem njihovog osnaživanja za političko djelovanje. Posebno naglašavaju potrebu za efektivnim kažnjavanjem političkog nasilja i političke diskriminacije, uključujući prijetnje svih oblika i upotrebu govora mržnje s posebnim naglaskom na etnički i rodni identitet.
Što se tiče ekonomskog osnaživanja Romkinja, sudionice zahtijevaju osiguranje održivosti romskih inicijativa kroz jaču podršku i partnerstva s nacionalnim vladama kako bi se smanjila ovisnost o projektnom financiranju. Traže donošenje privremenih pozitivnih mjera prema kojima bi se, u slučaju ispunjavanja svih kriterija natječaja za određeni posao, morala zaposliti Romkinja u ustanovama, tijelima državne i lokalne samouprave te trgovačkim društvima čija osnivačka prava ima država ili lokalna i regionalna samouprava. Nadalje, predlažu da država daje novčane poticaje poslodavcima za zapošljavanje Romkinja ili osigura olakšice na doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, te da nadležna tijela uvedu posebne mjere zapošljavanja, samozapošljavanja i poticanja zapošljavanja, posebno usmjerene na Romkinje.
U području obrazovanja sudionice traže osiguravanje stipendija i školarina za žene srednje i starije životne dobi koje nastavljaju školovanje. Predlažu uvođenje kvota za Romkinje za upise u srednje škole i visokoobrazovne ustanove, uz uvjet poštivanja jednakih kriterija za upis. Također ističu potrebu za fleksibilnim edukacijskim mogućnostima te dostupnošću dječjih vrtića i jaslica podržanih kroz lokalne mjere, kako bi se Romkinjama omogućio nastavak školovanja i visokog obrazovanja bez prekida. Suradnja s ustanovama, tijelima državne i lokalne samouprave te trgovačkim društvima čija osnivačka prava ima država ili lokalna i regionalna samouprava trebala bi se ostvariti kroz stipendijske ugovore koji uključuju i zapošljavanje. Sudionice također naglašavaju važnost edukacija kojima će se senzibilizirati nacionalne i lokalne institucije na romsko žensko pitanje.
Konačno, u borbi protiv diskriminacije i stereotipa, sudionice zahtijevaju uvođenje upoznavanja kulturnih i identitetskih obilježja romske nacionalne manjine u obavezni predškolski i školski kurikul, što se može provesti kroz već postojeće predmete, s ciljem razbijanja stereotipa i predrasuda. Također predlažu zapošljavanje Romkinja kao kulturnih medijatorica u školama, koje bi pratile romsku djecu tijekom boravka u školi kako bi se osigurala njihova sigurnost i podrška u obrazovanju.
Pored navedenih zaključaka i rada na njihovom ostvarenju, kao jedan od glavnih ciljeva Konferencije postavljeno je otvaranje ureda buduće međunarodne europske mreže Romkinja u Bruxellesu kao jednom od administrativnih sjedišta Europske unije. Time bi se mreži omogućilo izravno zagovaranje ciljeva Konferencije na najvišoj europskoj institucionalnoj razini te posredovanje u financijskom, organizacijskom i drugom podupiranju rada lokalnih, regionalnih i nacionalnih romskih ženskih i feminističkih organizacija koje rade na poboljšanju položaja Romkinja, posebice u slabije razvijenim dijelovima Europe.
Uz ostale stvari zbog kojih je ova Konferencija bila značajna, kao što su jednaki angažman svih sudionica ili činjenica da je Konferenciju organizirala romska udruga, važna je i zbog svojih zaključaka i ciljeva, koji se prikladno sabiru u podnaslovu Konferencije “Život poslije konferencije” čime se želi ukazati na to da je provođenje zaključaka jednako važno, ako ne i važnije, kao i njihovo donošenje.
