U posljednjih nekoliko desetljeća naš je svijet dobio razna imena: postmoderno doba, atomsko doba, era brzine, digitalno doba… Svaka od tih etiketa pokušala je uhvatiti duh vremena – njegove pukotine, nagla ubrzanja i nove navike koje su nam se neprimjetno uvukle u svakodnevicu. Najduže se, činilo se, zadržao pojam doba informacija: vremena u kojem vijesti putuju brže od vlastitih misli, u kojem netko tko u dalmatinskom masliniku puni kašune može u istom trenu pratiti prosvjede na ulicama Bangladeša. Svijet se pretvorio u mrežu ekrana i svjetlosnih signala, u beskonačan tok podataka.
Ipak, unatoč toj prividnoj jasnoći i dostupnosti svega, sve više osjećamo da stojimo na pragu nečeg drugačijeg. Informacija više ne znači nužno i znanje, a ono što vidimo nije uvijek i ono što jest. Nova epoha, koja nam se polako uvlači u živote, ne donosi uzbuđenje tehnološkog napretka, nego nelagodu – jer se temelji na iskrivljenim odrazima stvarnosti. Možemo bez pretjerivanja reći – živimo u dobu dezinformacija.
Zbog takvih izazova – od erozije povjerenja u medije do eksplozije manipulativnog sadržaja – posljednjih je godina pokrenut niz inicijativa koje žele ojačati društvo i vratiti fokus na profesionalno, odgovorno novinarstvo. Jedna od ključnih nacionalnih mjera u tom smjeru jest Projekt poticanja novinarske izvrsnosti, koji u Hrvatskoj provodi Agencija za elektroničke medije (AEM). Od 2020. godine projekt nastoji vratiti novinarstvu ono najvažnije: vjerodostojnost, dubinu, istraživanje i služenje javnom interesu.
Glavni je cilj jednostavan i ambiciozan: potaknuti i ojačati kvalitetno, istraživačko i profesionalno novinarstvo. Uz to, projekt financijski podupire autore, otvara prostor temama važnima za društvo – od obrazovanja, kulture i zdravstva do ranjivih skupina, manjinskih prava i europskih politika – te potiče razvoj medija koji žele raditi sporije, ali bolje. Upravo u tom duhu, 27. studenoga na 17. katu zagrebačkog hotela Westin održano je predstavljanje Zbornika izabranih radova i projekta Poticanja novinarske izvrsnosti 2024.
Predstavljanje su vodili Josip Popovac, ravnatelj Agencije za elektroničke medije i predsjednik Vijeća, Anita Malenica, članica Vijeća, te Tamara Kunić sa Sveučilišta VERN’. Uz autore radova koji su u Zborniku našli mjesto, o svojim iskustvima sudjelovanja u projektu govorili su i brojni novinari. Panel su činili Silvana Oruč Ivoš, Nataša Škaričić, Saša Paparella, Borna Marinić i Rade Dragojević, a razgovor je vodila novinarka i urednica Diana Tikvić.
Kao i obično kada se okupi ozbiljna novinarska ekipa, razgovor je vrlo brzo dotaknuo sve ono što pritišće struku: tržišni pritisci, odnos između umjetne inteligencije i novinarskog rada, sve snažnija dominacija instant-sadržaja i utrka za klikovima. Sudionici su se složili da živimo u vremenu u kojem površnost često pobjeđuje dubinu, a brzina potiskuje provjerenu i kontekstualiziranu informaciju. No u demokratskom društvu, profesionalno novinarstvo nije dodatak, nego temelj jer bez njega nema informiranih građana ni zrelog javnog prostora. Jedan je trenutak posebno obilježio raspravu: usporedba stanja u medijima sa sudbinom zgrade Vjesnika, koja čeka rušenje. Ta zgrada, nekada simbol sporog, temeljnog i upornog novinarstva, danas je svojevrsna metafora vremena koje nestaje i vrijednosti koje s njim polako odlaze pod zemlju. Dotaknuta je i tema današnjih influencera i zabavnog sadržaja koji dominira prostorom, dok istinski informativni tekstovi često ostaju po strani.
Vrijedi istaknuti da je i naša urednica Phralipena i voditeljica REKCA Maja Grubišić dala svoj doprinos ovogodišnjem Zborniku. Njezin tekst, pod naslovom Je li život dar ili kazna?, donosi potresnu ispovijest mlade žene koja je od djetinjstva prolazila kroz nasilje, zanemarivanje i vršnjačko zlostavljanje. To je priča o djetetu koje se cijeli život borilo za osjećaj sigurnosti, o jeziku i porijeklu koji su postali povod za ismijavanje, o traumama koje su se godinama slagale jedna na drugu. U trenutku kada je ostala bez ikakve podrške, djevojka zapada u suicidalne misli i pokušava nauditi sebi. Nakon toga prelazi iz uloge žrtve u ulogu onoga tko uzvraća, tražeći prihvaćanje u društvu vršnjaka s teškim sudbinama. Prekretnica dolazi tek kad se u njezin život uključe rijetki, ali presudno važni odrasli, među njima i profesorica praktične nastave Mirjana Mikulčić, koji u njoj prepoznaju potencijal i pruže joj ono što joj je najviše nedostajalo: povjerenje. Priča završava tihom, ali snažnom porukom – da ništa nije vječno, da postoji put iz tame prema svjetlu, i da je podrška odraslih ključna kako bi se prekinuo krug nasilja.
Bitnost ovog Zbornika ne leži isključivo u činjenici da društvo žudi za ozbiljnim i profesionalnim novinarstvom u vremenu brzih i jeftinih dezinformacija, već i u tome što su sami novinari prepoznali vrijednost ovog projekta, prihvatili ga i aktivno podržali. Time Zbornik postaje ne samo ogledalo potreba javnosti, nego i svjedočanstvo o predanosti novinarske zajednice, koja unatoč izazovima tržišta i pritisaka ostaje vjerna istraživačkom, odgovornom i temeljem činjenica utemeljenom pristupu.
