Iza nas je početak još jedne školske godine, za mene to znači i još jedna, sedma po redu, humanitarna akcija BOJA. Kolegica me pitala otkud motivacija, a ponekad se to i sama pitam. U takvim se trenucima sjetim svog prijatelja koji je u početku BOJE govorio “da je netko mojim roditeljima pomogao na način da nama djeci kupi školski pribor, tko zna gdje bismo danas bili”. Sjetim se i priča svojih Roma, mladih i starih, kojih je puno odustalo od školovanja jer su im se smijali što “Cigani” imaju samo jednu bilježnicu za nekoliko predmeta.
Kada sam bila mala imala sam sve što sam mogla poželjeti. Već sam pisala o tome da moji roditelji rade na sajmovima i kako je mala Anesa išla raditi s njima. Kući smo novce donosili u vrećicama jer u torbe nije stalo. Sve dok nije došla kriza 2009. koja je moju, ali i puno drugih obitelji uništila. Tada sam shvatila što znači nemati – za nove tenisice, za mobitel, za ići na izlet sa školom pa lažeš kako ideš rodbini u posjet da ti se druga djeca ne smiju. U konačnici dođe do toga da nemaš za cijelu Poli salamu nego dođeš u dućan i kupiš 5 dkg. Iskusila sam kako je obući majicu samo jednom, jer zašto bi te drugi gledali dva puta u istoj, ali i to da me gledaju trideset puta u istoj. Ova druga situacija nije lijepa, nije ugodna i ostavlja posljedice na ljude, pogotovo na djecu i mlade, ali mislim da je to jedna od situacija koja mi je pomogla da danas budem ovdje gdje jesam.
Dugo godina sam uključena u zajednicu kroz razne projekte, programe, edukacije, konferencije i kongrese, kao i kroz Vijeće romske nacionalne manjine Grada Zagreba i saborski Odbor za ravnopravnost spolova. Kada sam saborskom zastupniku Veljku Kajtaziju rekla da želim dati otkaz u bolnici u kojoj sam godinama radila kako bih počela raditi u Savezu Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA”, rekao mi je da romska zajednica nije svjesna što dobiva jer netko, u današnjem svijetu, zbog njih napušta siguran posao. Volim raditi s Romima i za Rome jer želim bolju budućnost svojoj zajednici. Ne želim da djeca prestaju ići u školu jer im se smiju, jer ulaze na sporedne ulaze škole kako se ne bi miješala s ostalom, bijelom djecom. Želim da idu na fakultet jer to žele i jer znaju da će nakon toga moći raditi posao koji im se sviđa, posao u kojem neće biti nečiji potrčko. Želim poticati mlade Rome da postanu poput mene i mojih kolega, da jednog dana sebi i svojoj obitelji mogu priuštiti bolji život. Ako mi ne pomognemo našima, tko će? Podrška je došla kao potreba te na poticaj iz romske zajednice, primjerice u vidu stipendija, kvote na fakultetima, sufinanciranje vrtića i učeničkih i studentskih domova, jer Romi najbolje znaju što im i kako treba. Osim aktivizma, uvijek sam se voljela baviti i kulturno umjetničkim radom. Godinama sam plesala u romskom folklornom sastavu, a i glumila sam u predstavi “Mi bi da se ženimo”, a od nedavno i u predstavi “Najsen bistarde / Niste zaboravljeni”.
S predstavom “Najsen Bistarde / Niste zaboravljeni” bih rado prošla čitav svijet da što više ljudi vidi i čuje tko su Romi i kroz što su prošli. Kako su neki sasvim obični ljudi mučeni, prognani, ubijeni samo jer eto, takvi su se rodili. Ako mi Romi, nismo jedni uz druge, tko će biti? Ako aktivisti ne hodaju po romskim naseljima kako bi, primjerice ljudima pokazali i objasnili kako da se upišu u srednju školu, zašto je važno ići redovito liječniku i zašto je rad koristan, tko će? Često se čini najjednostavnijim osmisliti projekt na temu marginalizirane zajednice i na toj osnovi organizirati radionice – jer ako su, primjerice, Romi uključeni, projekt će vjerojatno lakše dobiti podršku. No, pritom se postavlja pitanje koliko je uistinu prisutna briga za samu romsku zajednicu. Koliko njih stvarno želi da Romima bude bolje? Jako malo, a to vam govorim iz iskustva. Romi trebaju svoju zajednicu, mladi se trebaju uključiti kako se ne bi izgubio naš identitet i najvažnije od svega ne smijemo skrivati da smo Romi.
Opre Roma!
