U proteklih desetak godina, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, provela je više rodnih analiza medija, primjerice 2019. godine o zastupljenosti tema koje se odnose na ravnopravnost muškaraca i žena te o zastupljenosti muškaraca i žena u informativnim emisijama, te 2021. istraživanje “Rodna analiza naslovnica dnevnih novina”. O kontinuiranom praćenju medijskih trendova, pritužbama na medijske sadržaje i većem uključivanju Romkinja u medijske sadržaje razgovarali smo prigodom okruglog stola “Romkinje i mediji”, a u kojem je Višnja Ljubičić svojim izlaganjem bitno produbila razumijevanje teme “(Ne)vidljivost Romkinja u hrvatskim medijima”.
Koji su ključni rezultati rodnih analiza medija koje ste provodili i kakvo je stanje u medijima danas u odnosu na rodnu ravnopravnost? Mijenja li se prikaz žena, posebno kada znamo da je Preporuka Vijeća ministara zemljama članicama o prevenciju i borbu protiv seksizama (Recommendation CM/Rec(2019)1 of the Committee of Ministers to member States on preventing and combating sexism) donesena još 2019. godine?
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, u okviru svojih nadležnosti propisanih Zakonom o ravnopravnosti spolova (NN 82/08, 138/12 i 69/17), u kontinuitetu prati medijske trendove i na njih se osvrće kroz samostalno izrađene analize i godišnja izvješća o radu, u zasebnom poglavlju “Mediji”. Tijekom godina proveli smo brojne medijske analize, koje bez iznimke upućuju na zaključak da su žene danas još uvijek spol koji se nalazi u daleko podređenom položaju u medijskom prostoru, i po pitanju osjetne podzastupljenosti, i po pitanju načina prikazivanja, dok se pozitivni pomaci prema egalitarnijem prikazivanju odvijaju sporim tempom.
Na primjer, “Rodna analiza naslovnica dnevnih novina” (2021.) potvrdila je kontinuirano prisutne negativne trendove. Žene u medijima i dalje su osjetno podzastupljen spol koji se prikazuje na neravnopravan način u usporedbi s muškarcima. Analiza je konkretno pokazala da su žene kao glavne akterice na naslovnicama dnevnih novina bile zastupljene u udjelu od 23 posto, a muškarci u 77 posto naslova. Daljnji loš pokazatelj je taj što od naslovnica na kojima su glavne akterice žene, njih čak trećina intonirana je u senzacionalističkom tonu. Također je potvrđen uvriježeni trend načina prikazivanja žene kao dekoracije medijskog sadržaja s naglaskom na žensku seksualnost, što je posebno naglašeno na naslovnicama za vrijeme turističke sezone kada se žena svodi na ukrasni element u funkciji privlačenja pažnje na “ljepote hrvatskog Jadrana”. Jasno da se radi o seksističkoj praksi kojom se promiče objektivizacija žene, slijedom povijesno uvjetovanih neravnopravnih odnosa moći između žena i muškaraca, gdje žena ima ulogu pasivnog ukrasnog objekta koji pomno dotjeranim vanjskim izgledom u prvi plan stavlja vrijednost površne estetike nauštrb drugih kvaliteta, te se na taj način nalazi u ulozi normiranja standarda ljepote i udovoljavanja društvenim normama određenima od strane upravljačke elite koju tradicionalno čine muškarci. Takva struktura, čije naslijeđe seže u doba patrijarhata, dekonstruira se vrlo teško i sporo.
Jedna naša malo starija analiza (2012), kojom smo također analizirali naslovnice, ali ne dnevnih novina nego Internetskih portala, iznjedrila je zanimljive i indikativne podatke. Na fotografijama koje su objavljene kao udarna vijest na naslovnici portala, bilo je 80 posto muškaraca i 20 posto žena, pri čemu su žene na svakoj 3. fotografiji prikazane polu-odjevene ili razodjevene. Posebno smo uočili da je na nezanemarivom broju fotografija (290; 2% od ukupnog broja analiziranog uzorka) prakticiran oblik grube objektivizacije, prikazujući muškarca ili ženu bez glave i s fokusom na neki dio tijela. Očekivano, takva praksa u pravilu je karakteristična za prikaze žena — “obezglavljeno” su u 6 posto slučajeva prikazani muškarci, a u 94 posto slučajeva žene.
Premda je danas u društvu koncentracija kritičnosti i osviještenosti o različitim pitanjima ravnopravnosti spolova na višoj razini nego što je ikada bila, pa tako i u slučaju medija, strategije medijskog privlačenja pozornosti duboko su ukorijenjene i, premda se razlike u prikazivanju žena i muškaraca s obilježjima diskriminacije postupno ublažavaju i u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu, mediji još uvijek pridonose održavanju neravnopravnih odnosa moći među spolovima. Pored Preporuke Vijeća Europe CM/Rec (2019)1 o prevenciji i suzbijanju seksizma, imamo i niz drugih nacionalnih i međunarodnih propisa i dokumenata koji se u cijelosti ili nekim svojim dijelom dotiču ove problematike i čija funkcija je poticanje bržeg napretka u ovom području. Mi smo također identificirali prostor za unaprjeđenje medijskih standarda, pa smo u tu svrhu izradili “Medijski kodeks – vodič za profesionalno i senzibilizirano izvještavanje o nasilju prema ženama i femicidu” (2019).
Ti propisi i dokumenti su u prvom redu sredstvo kojim se standardi izvještavanja pokušavaju dovesti na višu razinu, uz veći stupanj osviještenosti i poštivanja ljudskih prava. Zato je izrazito važan način na koji se propisani normativi provode i primjenjuju, odnosno u kojoj mjeri se uvažavaju. Upravo u tom segmentu imamo još puno prostora za napredak. Standardi koje želimo postići su zadani, ali posla na njihovom ostvarivanju ima još puno. S obzirom na čvrsto ukorijenjene strukturalne odrednice koje uvjetuju današnje stanje u medijima, izvjesno je za pretpostaviti da će proces postizanja stvarne ravnopravnosti spolova u medijima biti dugotrajan.
Koliko se žene odnosno muškarci žale na načine na koji mediji reprezentiraju žene i muškarce? Koliko je kod medijskih korisnica i korisnika razvijena svijest o rodnoj ravnopravnosti? Što u medijima posebno smeta recipijentima medijskih sadržaja u odnosu na rodno ravnopravan prikaz muškaraca i žena?
Ured Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova godišnje zaprimi između 60 i 70 pritužbi na medijske sadržaje, što čini između 12 posto i 13 posto ukupnog broja slučajeva. U pravilu se radi o pritužbama na diskriminaciju žena u medijima, pa samim time pritužbe najčešće podnose žene. Od osnutka institucije 2003. godine do danas, prateći razvoj medijskih trendova reakcije građanstva na njih, možemo reći da je u posljednjih 20-ak godina primjetan postupan rast kritičnosti, osjetljivosti i osviještenosti na primjere spolne diskriminacije u medijima. Kako vrijeme odmiče, s vremenom počinjemo zaprimati sve brojnije i sadržajno kvalitetnije pritužbe u smislu njihove osnovanosti i relevantnosti To je važno iz razloga što nam s institucionalne razine daje dobre osnove za postupanje i suzbijanje diskriminatornih praksi.
Što se tiče vrste pritužbi kakve zaprimamo, one se u pravilu odnose na neki oblik seksističkog ili rodno stereotipnog prikazivanja žena. Budući da su te štetne prakse široko prisutne ne samo u medijima i elektroničkim medijima, već i u Internetskom i javnom prostoru, ne postoji neki poseban obrazac prema kojem bi se mogle utvrditi standardne karakteristike “tipične pritužbe”. Problem je još uvijek rasprostranjen u tolikoj mjeri da zaprimamo pritužbe vrlo raznolikog sadržaja.
Što se prema Vašem mišljenju može učiniti kako bi se unaprijedilo uključivanje žena pripadnica nacionalnih manjina u medijske sadržaje, a posebice Romkinja koje su zasigurno jedna od najisključenijih skupina u hrvatskom društvu?
Upravo zato što se u slučaju Romkinja radi o najviše marginaliziranoj, najviše isključenoj i općenito najugroženijoj skupini u hrvatskom društvu, potrebno je naglasiti važnost uloge medija u poticanju postupne promjene percepcije o značajkama te skupine, među kojima i dalje dominiraju stereotipi i predrasude koje stoje na putu emancipacije i integracije u društvene tokove. Nužan je pozitivan i afirmativan medijski pristup kroz koji je potrebno staviti naglasak na sve kvalitete i potencijale koji ostaju neiskorišteni zbog depriviranih životnih uvjeta, loših polazišnih pozicija i nepoticajnog okruženja s kojim se susreće romska nacionalna manjina i žene pogotovo. Upravo zbog takvih životnih okolnosti Romkinjama su potrebni pozitivni uzori samostalnih i situiranih žena iz njihovog okruženja koje su progresivne u području obrazovanja te zapošljavanja i rada. Začarani krug siromaštva, besperspektivnosti i neravnopravnog odnosa s muškarcima, kojeg često karakterizira potpuna materijalna zavisnost o muškarcu u obitelji, mora se presjeći promicanjem drugačijih životnih obrazaca i puteva koji vode u bolji i kvalitetniji život.
