Povodom njezine nominacije za prestižnu britansku Turnerovu nagradu za 2024. godinu, Europski romski institut za umjetnost i kulturu (ERIAC) u svojim prostorima u Berlinu od 5. prosinca prošle do 28. ožujka ove godine drži postavljenom retrospektivnu samostalnu izložbu “Romska ambasada” britanske umjetnice romskog porijekla Delaine Le Bas. Izložba pokriva njezine radove nastale od 2015. godine do danas, dakle upravo od godine kad je nastala Romska ambasada, konceptualno snažno djelo koje tematizira problematičnost teritorijalnosti Roma.
Po uzoru na Aboridžinsku šatorsku ambasadu, protestno okupiranje prostora koje su u siječnju 1972. prvi put izvela četvorica australskih Aboridžina ispred zgrade Parlamenta u Canberri kako bi podigla političku svijest o pravima urođenika, Delaine Le Bas svojim performansom izvodi sličnu jednostavnu gestu velikog političkog i konceptualnog naboja, gdje ukazuje na činjenicu da za one koji su obespravljeni, nevidljivi i koji izbjegavaju ratne zone ambasada ne postoji. I ne samo to, u svijetu u kojemu su nacije i nacionalne države bazični načini političkog organiziranja, oni koji se ne uklapaju u takav okvir nemaju dostatnog alata za zaštitu vlastitog identiteta i vlastitih interesa. Ambasada je, po definiciji, diplomatsko predstavništvo najvišeg ranga jedne države u drugoj, državno tijelo koje ne samo da uspostavlja kulturne, političke i ekonomske odnose matične države s državom u kojoj djeluje, nego i koje brine o potrebama svojih građana prostorno udaljenih od matične države, predstavljajući za njih određenu sigurnu zonu.
Što bi u tom kontekstu bila romska ambasada? Banalna je činjenica da ambasada neke države ima smisla jedino ako država postoji. Ako nacionalne države nema, za što onda ambasada stoji? Le Basina je gesta višeznačna u smislu da, s jedne strane, govorom o romskoj ambasadi želi potaknuti veći angažman oko onih koji iznad sebe nemaju neko svoje političko tijelo koje bi ih zaštitilo, dok, s druge, romsku ambasadu ne zamišlja kao velebnu zgradu u centru glavnog grada, nego kao skroman natpis na kartonu obješenom oko vrata ili kao šator s istim takvim natpisom na ulazu, pri čemu su svi ti ‘uredi ambasade’ vrlo lako zamjenjivi i mobilni. Da je romsku ambasadu zamislila kao lijepu, stacionarnu zgradu u centru grada, njezinu bismo gestu mogli tumačiti kao želju da se Rome uzdigne na nivo neke od država koje svoje ambasade doista imaju u centrima gradova. Ovako, s ambasadom koja mnogo više podsjeća na natpis jednog prosjaka, ona ambasadu zamišlja na suprotnom polu moći, onom pojedinca koji, govoreći uime jednog naroda, poziva na zadovoljavanje njegovih strukturno gotovo svuda istih osnovnih potreba.
Le Basina je romska ambasada zbog toga suprotnost tipičnoj ambasadi. Umjesto institucije koja bi trebala zadovoljiti sve potrebe svojih državljana, ona je svedena na pojedinca koji svom sunarodnjaku ne može ponuditi više od razgovora ili, ako se ambasada premjestila u šator, mjesta za spavanje.
Usto što, dakle, ukazuje na današnji politički položaj Roma kao onih koji se, u odsustvu vlastite nacionalne države kao dominantnog modela organiziranja, nemaju kome sustavno obratiti, Le Bas istovremeno prokazuje takav model pokazujući da se ambasadu može osnovati vješanjem o vrat običnog natpisa na kartonu.
