Kako da čovjek reagira kad mu netko pobije sve članove uže obitelji, rođake i susjede? Kako da se otvori svijetu kad mu svijet u kojem je rođen jednog dana bude prekinut, oduzet i natopljen krvlju majke, oca, braće i sestara? S time se Zijo Ribić morao suočiti kao osmogodišnjak. Nezamislivu mučninu ove priče on je jednako nezamislivom snagom uspio nadići, iskoračiti iz nje svojom ljudskošću.
Do srpnja 1992. godine Ribić je s obitelji – tada trudnom majkom, ocem, šest sestara i bratom – te rođacima i susjedima živio u malom romskom selu Skočić kod Zvornika u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini. Tipično skroman život. Sve do 10. srpnja kada se u naselju zaustavio kamion s pripadnicima pararavojne skupine tzv. Siminih četnika. Ribiće su našli okupljene zajedno i tražili su od njih najprije novac i zlato. Nastavili su silovanjem Zijine starije sestre, a onda i odvođenjem jednog po jednog prema jami. Odveli su i Ziju i bacili ga među dvadeset sedmero onih s kojima je dotad dijelio život. Za razliku od njih, on je jedini uspio preživjeti. Bio je uboden u vrat i propucane ruke, ali uspio se neopaženo izvući van.
Našla su ga i spasila dvojica srpskih vojnika JNA, odvevši ga u bolnicu. Iz bolnice je kasnije prebačen u rehabilitacijski centar u Crnoj Gori, zatim u dječji dom. U Crnoj Gori je nastavio život i završio osnovnu školu, a srednju za kuhara završio je u rodnoj BiH, u Tuzli. Danas ondje kao kuhar radi u jednome vrtiću, oženjen je i ima dvoje djece.
Kako?
Zijina prva knjiga – zasad dostupna samo na talijanskome – zove se Ja ne mrzim. On ne mrzi. Iako su mu pobili doslovce sve bližnje, iako od osme godine sa sobom mora nositi neopisivu traumu, on ne mrzi i uvjeren je da se jedino tako može suprotstaviti onome što ga je zadesilo. Mržnjom, kaže, ne može vratiti roditelje, brata i sestre, ali može zatrovati svoju budućnost i budućnost svoje djece.
Počinitelji pokolja, njih osmero, dospjeli su prije 15 godina na sud u Beogradu. Zijo je pozvan kao svjedok, ali uzalud, počinitelji su zbog nedostatka dokaza oslobođeni optužbe za ubojstvo 27 romskih civila.
Zijo vjeruje da će se pravda zadovoljiti. Dok čeka, odaziva se na pozive škola i institucija da drugima priča o tome kako je isprao oči od krvi i oslobodio se balasta mržnje. Najmanje ga, doduše, pozivaju u rodnoj državi, kaže da priče o oprostu i pomirenju ondje ne prolaze. No to je, nažalost, još jedan nastavak ove tužne i velike priče, a možda i dio jedne te iste koja je i bila uzrok svega.