Nina Čolović: Važno mi je pitanje kako graditi solidarnost na periferiji

Foto: Phralipen

Nina Čolović asistentica je u Institutu za etnologiju i folkloristiku. Prethodno je radila kao istraživačica u Arhivu Srba u Hrvatskoj i kao voditeljica Odjela za obrazovanje u Srpskom narodnom vijeću. U svom radu bavi se analizom diskursa, sociolingvistikom i jezičnim politikama, manjinskim obrazovanjem, feminizmom te ekonomskom i društvenom pravdom.

Ovaj intervju uređena je i dorađena verzija razgovora s Ninom Čolović u emisiji “Perspektiva” Radija Kali Sara.

Čime se baviš na svom poslu u Institutu?

U Institutu sam zaposlena na projektu koji se zove “Normalnost i nelagoda”, skraćeno Normanel. Kao što naslov sugerira, jako je široko područje kojim se bavimo, naglasak je na Baniji, na dokumentiranju iskustava ljudi nakon potresa i kako se to iskustvo potresa povezuje s traumom rata. Kroz analizu tih iskaza pokušavamo vidjeti kako možemo biti podrška ljudima i kako usmjeriti neke intervencije na terenu.

Raspon tvojih interesa veoma je širok, zanimaju te stvari na teorijskoj razini, ili akademske, poput lingvistike i filozofije, pa sve do konkretnog rada na terenu. Postoji li možda u tvojim interesima nekakva hijerarhija?

Počela sam, zapravo, zadnjih nekoliko godina jako zazirati od biografija zato što sam shvatila da biografije nerijetko preuzmu govor i stvore neku vrstu plosnate verzije nas samih i da nas ograničavaju, da zapravo ucrtavaju granice toga što možemo biti ili što bismo trebali biti i da čak i nesvjesno onda pokušavamo sami sebe komunicirati kroz određene optike. Ako se, recimo, pozicioniramo kao stručnjaci za nešto, prema tom gledanju to smo onda mi i pozvani smo da,eto, radimo s tim u skladu. A ja se, zapravo, pokušavam voditi onim što nalazimo kod djece – znatiželja za svijet, kako svijet funkcionira, zašto funkcionira na taj način i kako bi moglo biti drugačije. Odnosno, imam veliku strast za učenjem i istraživanjem i odbijam se u tom pogledu sputati.

Kad pogledam teme kojima sam se dosada bavila i koje su mi i dalje u planu ili na vidiku, vidim da su raznovrsne, od interesa za jezik, za obrazovanje i za materijalne uvjete života, za ekonomiju, filozofiju, sociologiju, antropologiju. Čitam sve što mi padne u ruke, a cijelo vrijeme imam u pozadini pitanje – sav taj istraživački rad, sav taj rad promišljanja, služi li čemu?

Gledam kako integrirati teorijski i praktični dio jer, nažalost, akademski prostori su strukturirani tako da su otrgnuti od svakodnevnice, kao i znanje koje se u svakodnevnici reproducira.Kad razgovaramo s nekim tko nema krov nad glavomili nekim tko krpa kraj s krajem iz mjeseca u mjesec, ta osoba itekako ima ogromno znanje o ekonomskim i socijalnim okolnostima. Teorija bi trebala služiti da pomogne artikulirati to iskustvo kako bi se nešto zatim moglo dogoditi, nešto transformirati. Ali teorija je oduzeta ljudima, odnosno teorija je pretvorena u nešto elitističko, nešto negativno.

Kad si spomenula pristup djeteta, to je, u određenom smislu, naivna perspektiva, da čovjek dok uči ne bude zadovoljan samim sobom i onim što je naučio, nego da uvijek zadrži otvorenost i stav “to nije dosta, postoji još”. I da se znanje ne stječe radi njega samog, nego radi primjene za mijenjanje svijeta nabolje.  Kad je u pitanju čovjek, da kažem tako apstraktno, generalno ne postoji nešto što bi bilo neutralno, nego je sve obilježeno značenjem, bilo pozitivnim, bilo negativnim, i sve se nalazi u interakciji. Time se konkretnije baviš u svom doktoratu. Možeš li reći nešto više o njemu? U kojoj si sada fazi?

Kad sam krenula sumnjati u jezik, krenuli su me su fascinirati  načini na koji jezik utječe na našu izgradnju određenihstavova i pogleda na svijet. Kroz analizu tog, hajdemo reći, prvotnog sloja pitala sam se kako mogu nastaviti razgrtati druge slojeve i to me onda vodilo analizi teksta, odnosno analizi diskursa. Time se bavim i u doktoratu, upravo metodologijom u tom polju. Zato što sam shvatila da dobra analiza teksta može već anticipirati mnogo toga u vezidruštvenih promjena.

U prvome dijelu se bavim rekonstrukcijom metodologije, jer ono što se primijetilo s analizom diskursa jest to da ima mnogo pukotina. Ona je nastala 1990-ih s ciljem da se lingvistička znanja krenu dublje preplitati s drugim spoznajama iz društveno-humanističkih i drugih znanosti kako bismo mogli biti podrška onima koji su najmarginaliziraniji i najranjiviji. Odnosno krenulo se pomicati iz toga akademskog polja prema potrebama ljudi, odnosno pitanju kako istraživači mogu biti solidarni i kako mogu širiti prostore zajedničke borbe,. Upravo zbog toga to je polje često bilo pod pritiskom, pokušavalo ga se diskreditirati i toj je diskreditaciji često pomagala činjenica da se u polju nalaze raznorazne nerazriješene metodološke stavke.

Odlučila sam pozabaviti se time, jer jednom je jedna moja profesorica komentirala da je najbolji način kako podržati nešto do čega vam je stalo baviti se njegovim slabostima. Jer ako se bavimo slabostima, osnažujemo temu, tako da bih htjela osnažiti metodologiju u analizi diskursa. S obzirom da je to ogroman zadatak, odlučila sam kontekstualizirati cijelu priču upravo u obrazovanje i testirati ju na obrazovnom materijalu kako bih istodobno kroz doktorat mogla imatiodređenu dozu dodatne društvene korisnosti koja nije samo brušenje metodologije. Zato se bavim manjinskim obrazovanjem, gledam udžbenike jezika, odnosno jezične sadržaje u nastavi hrvatskog, srpskog, talijanskog i češkog.

Namjerno sam uzela i hrvatski zato što israživanja koja su rađena kod nas, koja se bave manjinskim obrazovanjem, nerijetko uzimaju samo manjinsko obrazovanje za svoj predmet proučavanja i onda nesvjesno getoiziraju materijal, kao da je problem isključivo u manjinskom obrazovanju, iako je njegova struktura rezbarena u relaciji prema dominantnom obrazovanju.

Kako bi to izgledalo na konkretnom primjeru? Čime se točno baviš pri analizi udžbenika? Što tražiš? Što te zanima?

Ono što me zanima jest kako su određene projekcije društva građene kroz jezik i kako su jezični resursi mobilizirani da bi se te projekcije društva održale. Na primjer, gledam ideju nacije, nacionalne države, ideju manjine i kako se onda jezik upotrebljava, ne samo da bi se ta pozicija postigla, da bi taj koncept postojao, nego da bi se uvjerilo ljude da pripadaju nekoj od tih ideja.

Gledam i kako se komunikacijski prostor zapravo secira. Jezik sam po sebi jest jedna vrlo isprepletena, razgranata mreža raznoraznih utjecaja. Jezik nije objekt. Mi često imamo dojam da je jezik nešto statično i fiksno pa učimo francuski, njemački, talijanski, hrvatski itd. Zapravo, to u stvarnosti ne postoji. Da sad odemo na granicu Hrvatske i Slovenije, nitko ne bi mogao reći gdje počinje hrvatski, a gdje završava slovenski.

I o kojem se točno jeziku na granici zapravo radi.

Ljudi su u kontaktima jedni s drugima na razne načine, bilo kroz virtualne prostore, bilo kroz migracije, bilo kroz ekonomske procese, i stalno preuzimamo, dijelimo jezične materijale, odnosno taj govorni materijal nikome ne pripada i pripada svima. Mislim da je vrijedno da imamo to nešto što je zajedničko samo po sebi, a što nacionalne države pokušavaju od svojih osnutaka secirati i potezati granice da bi ljude uvjerili da postoji razlika između njih i njihova susjeda.

Tako da želim vidjeti kako obrazovanje, u ovom slučaju preko udžbenika, funkcionira da bi ostvarilo razgraničavanja među nama, odnosno kako obrazovanje dijeli taj jezični materijal i preslaguje ga. Kada bismo sad krenuli analizirati moj govor, našli bismo sigurno da ga ispresijeca talijanski utjecaj zbog mog odrastanja u Splitu, višegodišnji utjecaj života u Zagrebu, utjecaj kontakata s ljudima koji dolaze iz raznih drugih sredina.  Mi smo svi splet svega i mislim da tu hibridnost treba čuvati i prigrliti.

Kad bi se osvijestilo koliko su raznolikost i razgranatost prisutne, to bi nam otvorilo vidike i za učenje koje smo spomenuli. Nijedna riječ, nijedna konstrukcija nije viška. Ono što mi mislimo da su sinonimi, nisu sinonimi. Sve potencijalno otvara ulaz u u neki fenomen. Primjerice “šibica” i “žigica”. “Šibica” je “mala šiba”, “žigica” ima veze spaljenjem vatre i žigom. Na taj način dobivamo razne informacije, razne konceptualne podatke iz raznih konstrukcija. Što imamo više takvog inventara na raspolaganju, možemo i dublje zaroniti u jezik, a onda i u različita filozofska pitanja, u društvene probleme, ekonomske. Možemo etimologijom pratiti kako su predmeti putovali, kako se odvijala trgovina itd.

Meni je jedan od dražih primjera, ponavljala sam ga već u mnogo navrata, onaj “peškira”, “ručnika” i “šugamana”. Dok “šugaman” dolazi od talijanskog “asciugare le mani”, govoreći o tome da se njime brišu ili suše ruke, etimologija “peškira” pokazuje da je tkanina namijenjena otiranju vode s tijela putovala iz perzijskog preko turskog pa do nas, ukazujući na to kako se odvijala razmjena i kako su se modelirali društveni odnosi u nekom povijesnom presjeku.

Spomenuo bih Katarinu Katavić koja je rekonstruirala, doduše ne prva, ali, kako kažu, najtemeljitije inajsustavnije, povijest migracija Roma upravo na temelju jezičnih promjena od samih početaka do danas. Kakva je tvoja veza s romskom zajednicom i kad počinje intenzivnije bavljenje njome? Objavila si nekoliko tekstova, s. Antonijom Petričušić uredila si zbornik Lice i naličje obrazovanja, bavila si se i obrazovanjem romske nacionalne manjine. Dakle, kako je došlo do tog odnosa s Romima?

Kao što mi jezici nisu objekti, tako mi je teško na takav način razmišljati i o grupama. Ne vidim grupe kao što ih vidi država i bilo mi je sasvim spontano promatrati više sam sustav, odnosno te strukture kako proizvode grupnost, kako ucrtavaju granice u tom obliku i kažu “evo, ovdje su Romi, ovdje su Srbi u Hrvatskoj, ovdje su Česi”. A s druge strane postoji sasvim jedna drugačija dinamika na terenu. Meni je važno pitanje kako graditi solidarnost na periferiji, odnosno kako i to malo resursa koje imamo dijeliti jedni s drugima, kako dijeliti znanja, kako se povezivati.

Tako da kad sam počela raditi u SNV-u i dok sam vodila Odjel za obrazovanje, sasvim mi je spontana stvar bila misao da imam određene resurse na raspolaganju, imam određena znanja i mogućnosti i želim što je moguće više uključitiljude kojima bi to moglo koristiti, uključiti ih i imati razne perspektive. Onda sam gledala i kako se povezati više sromskom manjinom, talijanskom, češkom, razgovarati s ljudima, čuti koje su njihove potrebe, da to zaista bude jedanzajednički napor. Kad je bila pandemija COVID-a, primijetili smo da je potpuno  zanemareno obrazovanje na manjinskim jezicima i pismima djeci kojoj hrvatski nije prvi jezik. Grupa kolegica, nas desetak, zatrpavala jeministarstvo dopisima da se to promijeni, ustrajale smo na tome za svu djecu. Nema smisla drugačije, meni je potpuno isto je li dijete govornik mađarskog, bajaškog, romani ćhiba ili odrasta u srpskoj sredini, to su sve djeca koja zaslužuju iste prilike, a nemaju ih zbog ogromne doze etničkog nasilja, rasizma i raznih drugih faktora.

Kombiniranim smo snagama gledali kako neke stvari promijeniti, jer pokazalo se upravo i u tom procesu kako država različito tretira različite ljude. Tome služi to srstavanje na grupe i mi to moramo konstantno dekonstruirati, neumorno propitivati i vidjeti da nikoga ne napustimo.

Nastojiš sačuvati univerzalnu perspektivu, da time čime se baviš uključiš sve, pogotovo one koji su iz ovog ili onog razloga na većem ili manjem rubu. U nekim svojim tekstovima i javnim nastupima kritična si prema konceptu nacije. U kojem si smislu kritična i kako to spojiti s potrebom zaštite nacionalnih manjina? Jer nacionalne manjine su nacija, ali manjinska.

Mislim da se često bježi od kontradikcija, a one su produktivno mjesto za rad i za promišljanje i ja sam ih naučila putem prigrliti. Dakle, kad god je potrebno i kad god dođe do takve situacije, naravno da ću se uvijek zauzeti za to da manjine imaju mogućnost upotrebe jezika, pisma, svih prava koja proizlaze iz konvencija, zakona i slično. Mislim da su procesi paralelni u smislu da je moguće istodobno ljudima pomoći da prežive u kontekstu u kojem se nalaze koristeći sve alate koji su na raspolaganju i raditi na tome da promišljamo kako transformirati tu situaciju. Nacija proizvodi ideju nacionalne manjine, odnosno proizvodi marginu kroz koju smo primorani govoriti i kroz koju moramo pregovarati s državom. Nacija je u trenutku svog nastanka možda imala neke emancipatorne momente, ali par stoljeća kasnije više ih nema. Nema više ništa što bi moglo iskupiti naciju. Nacija je koncept koji služi da bi se klasne razlike zamaglile i da bi se zadržalo određene elite na poziciji moći. A isto tako da bi se stvorio dojam, upravo zbog zamagljivanja tih klasnih razlika, da postoji neka vrsta jednakosti, neka vrsta homogenosti, a što znamo iz našeg rada i iz našeg iskustva da nije tako.

Obezvređujući određene oblike rada, obezvređujući neka tijela – što se događa u romskom kontekstu – zbiva seeksploatacija ili potpuna deprivacija u smislu pristupa radu kao jedinom mehanizmu za stjecanje materijalne sigurnosti. Tako da, po meni, nacija je jedna vrlo opresivna struktura i mislim da je odgovornost i istraživača i aktivista da budu oštrica koja neće pristajati na te granice koje su povukle Europska unija, država ili slično.

Kao što si rekla, nacija je koncept koji je formiran, dakle nije vječan. Kad se formiraju nacije, na tom će se prostoru zateći neke druge nacije koje žive kao manjine. Na prostoru te prve nacije, s obzirom da je onadominantna, ostale nacionalne manjine imaju podređen položaj. Mi, dakle, istovremeno možemo biti kritični prema konceptu nacije, prema tome i prema naciji u kojoj živimo, ali trebamo imati u vidu tu drugu naciju, odnosno nacionalnu manjinu koja je u podređenom položaju, dakle možemo dva procesa istovremeno provoditi.

Kad se dođe do pitanja romske nacionalne manjine i pitanja odnosa identiteta i klase… Kako spojiti ta dva pojma? Moramo imati u vidu identitet Roma kao Roma da bi se borili za njihova prava, jer oni zbog svog drugačijeg identiteta trpe određene negativnosti. Međutim, ne smijemo izgubiti iz vida klasno očište zato što Romi žive klasno najlošije, u socijalnom su smislu na najnižem stupnju. Kako se istovremeno boriti i za jedno i za drugo, identitsku i klasnu emancipaciju? Zanima me to pitanje jer je taj pristup relativno rijedak u bavljenju romskom zajednicom.

Mislim da nema druge nego integrirati to dvoje, ali i prepoznati da se ne radi o konceptima istog reda. Kad kažemo klasa, to je mjesto u sustavu proizvodnje. Iz pozicije koju okupiramo ne proizlazi nužno klasna svijest. Ja mogu biti radnica u nekom kontekstu, ali nemati svijest o eksploataciji, tako da već tu vidimo rascjep između klase i identiteta. To što sam, recimo, radnica, ne znači da ću imati identitet radnice, odnosno razumijevanje sebe kao radnice. Identitet je,grubo i pojednostavljeno rečeno, vrsta modeliranja, usmjeravanja tog nasilja eksploatacije. Ono je nasilje koje na određeni način strukturira eksploataciju, usmjerava je, izoštrava je, postavlja je na određene načine. I da bismo razumjeli kako funkcionira eksploatacija našeg rada, naše svakodnevnice, naših života, naših tijela, moramo razumjeti njenu teksturu. To pitanje teksture je pitanje toga što nazivamo identitetom. Upravo zato što su te integracije često bile bezuspješne, događalo se da bismo imali radničko organiziranje koje uopće ne bi vidjelo način na koji žive primjericeRomi u Hrvatskoj ili bismo imali neku vrstu organiziranja za Rome koje ne bi vidjelo u punini određene stvari koje bi se možda uočile da se sve radilo zajedno.

To je rad na više kolosijeka. Sve se događa u isti mah, nema stava “ja sjedim pa promišljam i odatle proizlazi nešto”, nego je potrebna živa razrada u smislu: što koncepti kojima baratamo znače u samom životu? To je integracija gdje je teorija već refleksija na iskustvo. Teorija nije nešto što lebdi u zraku, nego mi promišljamo o tome što smo radili i kako možemo raditi drugačije.

I onda automatski ulazimo u tenziju prema konceptu radničkog organiziranja, jer ako je velik broj Roma i Romkinja istisnut s tržišta rada, odnosno imamo jako puno ljudi koji su nezaposleni, koji se nalaze u raznim pozicijama koje nisunužno klasična radnička pozicija koju će sindikati organizirati, onda moramo misliti o drugim načinima organiziranja. Kad se krene od nečeg vrlo konkretnog i opipljivog, od otvorenih pitanja, onda se misao polako krene izoštravati i onda se mišljenje vraća natrag, razvija se određena vrsta razgovora.

Činjenica da su Romi ispadali iz radničkog organiziranja može se primijeniti i na feminizam. Mnoge Romkinje koje su se bavile feminizmom nisu se prepoznavale ni u jednoj feminističkoj struji, prvenstveno ovdje mislim nabjelački feminizam, zato što su primijetile da čak i struju koja je najobuhvatnija, koja obuhvaća reproduktivni rad, zbog visoke stope nezaposlenosti u romskoj zajednici nisu vidjele primjenjivu na sebe.

Nažalost, feministički su prostori često funkcionirali s nedostatno samorefleksije, pa se događalo da bi postali vrlo lako srednjoklasni i bjelački. I danas se to događa. Srećom, imamo kritičke glasove, iako ih je malo, koji dolaze upravo od Romkinja, recimo, od Jelene Savić koja radi važan posao i koja neumorno upozorava upravo na razne obrasce kojih ljudi nisu svjesni. Ali problem je također što se stalno traži od marginaliziranih ljudi da podučavaju one koji posjeduju određenu dozu privilegije. Zapravo je naša odgovornost da konstantno učimo, da tražimo, da propitujemo sami sebe. Mislim da ljudi u ovoj kapitalističkoj mašineriji često podliježu produciranju bez puno zastajanja u svom radu, bez sagledavanja implikacija svega i svačega što je uključeno. To zahtijeva doslovno dekonstrukciju sebe samog.

Zato toliko bježim od tog biografskog, zato što i sebe želim vidjeti kao protočnu, kao procesnost. Želim moći prepoznati, uz podršku drugih, ako neki oblik rada ne pomaže ili povređuje nekog. Radi se o poniznosti, skromnosti u radu. Mislim da je to jako potrebno. I da to nedostaje i mnogim aktivističkim prostorima.

Na čemu trenutno radiš? Koji su ti aktualni angažmani?

Ponekad mi je teško pohvatati sve niti zato što napravim jednu stvar i idem već na iduću.  Baš ću sad pripremiti nastavak teksta koji sam pisala za Nadu na temu sustava socijalne skrbi i romskih obitelji. Počela sam u razgovoru sRomkinjama primjećivati da se mnoge boje obratiti Centru za socijalnu skrb zbog straha od oduzimanja djece. Vidim i da se mnogo ljudi koji su se time krenuli baviti boji javno o tome govoriti. Nema podataka i nema istraživanja. Stalno postoji neki razlog koji izgleda kao prepreka, a osjeti se urgentnost u razgovoru s ljudima. To su nečiji životi, to su nečija djeca, to je razdvajanje, to je ogroman oblik nasilja čija je poanta, kako proizlazi iz mojih dosadašnjih analiza,kidanje romskih kolektiva. Odnosno, to je jedan način kako ljude ukloniti sa zemlje. Slična rasistička priča jefunkcionirala i u drugim krajevima, u SAD-u, u Europi, Kanadi, gdje nema plana da se ljude smjesti na određenu lokaciju i ponudi im se krov nad glavom, posao i slično, nego je poanta osloboditi neko zemljište. Mislim da je ovo jedan suptilan, vrlo perfidan način kako to funkcionira, tako da me vuče dodatno to istražiti. Napisala sam jedan tekst i sad planiram idući.

Već neko vrijeme zaokuplja me i kritika standardnih jezika. Standardizacija kreće u sličnom trenutku kada i stvaranje nacionalnih država. To nije slučajnost budući da je bilo bitno na nekom teritoriju ujednačiti govorni materijal da bi ga bilo lakše kontrolirati, pisati zakone, osmisliti obrazovanje i slično. Zanima me kako kreirati što je moguće veću slobodu u imaginiranju i promišljanju koja počinje sa slobodom u jeziku i s raznolikosti jezičnog inventara. A mislim da to možemo tek rastakanjem pozicija koje standardni jezici zauzimaju danas.

Primjećujem da obično uronim u teme koje imaju dva aspekta; trenutak gdje mogu otvoriti razumijevanje nečeg, a ondai gdje mogu otvaranjem tog razumijevanja biti podrška rješavanju neke konkretne stvari. Tako da ne znam gdje će meistraživanja dalje odvesti, ali pratim trag svega što je smisleno i što bi moglo služiti dobrobiti ljudi i sredina u kojima se nalazimo.

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime