Kao dio obilježavanja Svjetskog dana romskog jezika 2024. godine, na književnoj večeri održanoj 3. studenog u prostorima Saveza Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” gostovala je Dijana Kirilova, bugarska stručnjakinja za romski jezik i obrazovanje koja već više od dvadeset godina živi u Francuskoj, najviše u Lyonu i Parizu, gdje su glavna područja njezina rada romski jezik i izazovi s kojima se romska zajednica, posebno Romkinje, suočava u procesu obrazovanja. Ona je u Zagrebu predstavila svoju knjigu Romkinje i škola. Perspektive i izazovi, objavljenu u travnju ove godine u Lyonu i zasad dostupnu jedino na francuskom jeziku.
Kirilovina je biografija veoma bogata: na pariškoj Sorbonni doktorirala je obrazovne znanosti s tezom Značenja koja školi pridaju romske obitelji u Bugarskoj; poučavala je romski jezik i kulturu na više obrazovnih institucija u Francuskoj (INALCO i dr.), a danas u istoj funkciji surađuje sa švedskim Sveučilištem Södertörn; za europske institucije kao što su Europska komisija i Vijeće Europe radila je kao prevoditeljica i tumačiteljica; bavi se prevođenjem i lekturom romskog jezika (na romski je prevela čuveno djelo Kosovo mon amour Jovana Nikolića i Ruždije Sejdovića); i, da ne idemo dalje, bila je članica ERIAC-ova odbora i jedna od osnivačkih članica Međunarodne romske ženske mreže.
Knjiga Romkinje i škola rezultat je spajanja njezinog doktorskog istraživanja i terenskog rada kojeg je s balkanskim romskim doseljenicama i izbjeglicama u Francuskoj provodila za različite civilne i humanitarne organizacije. Taj se spoj očituje u dvostrukoj naravi knjige: teorijskoj – više filozofskoj, sociološkoj i povijesnoj – kojoj je cilj definirati neke od središnjih pojmova knjige kao što su autonomija, individualnost, neovisnost, oralnost, pisanje, obitelj, tradicija i modernost, pri čemu su svi oni više ili manje navezani na kontekst romske zajednice; s druge strane, praktičnoj naravi pripadaju transkripti razgovora koje je autorica vodila s Romkinjama vezano uz njihove poglede na obrazovanje, rani brak, napetost između tradicije i modernosti i sl.
Jedno od pitanja koje je postavljala svim sugovornicama bilo je kako danas, s odmakom od više godina, gledaju na svoju odluku da se rano udaju i da napuste obrazovanje. Sve su redom odgovorile da su požalile. Jedna od njih, Sonia, kaže da tada uopće nije razmišljala: da sam tada imala mentalitet kakav imam danas, nikad se ne bih udala. Takvi odgovori dovode u pitanje status odluka kao njihovih vlastitih s obzirom da su donesene pod velikim pritiscima okoline, tradicije, s nedovoljno zrelosti i promišljanja. I ne samo to, naravno: nametanje ranog braka i napuštanja škole bilo bi pogrešno svesti samo na slijeđenje romske tradicije ili očuvanje romskog identiteta. Oni koji djevojkama nameću rani brak vrlo često nedovoljno poznaju sustav i smisao obrazovanja i smatraju da se radi o gubljenju vremena. Na to se naslanja još jedan razlog koji Romkinjama zatvara put obrazovanja – nepostojanje adekvatnih uvjeta za obrazovanje. U uvjetima gdje više osoba dijele jedan zajednički prostor, u mnogim slučajevima na rubu teškog siromaštva, vrlo je teško osamiti se i osigurati si mir potreban za izvršavanje zadaća koje zahtijeva obrazovni sustav. Ulazak u brak i rano zasnivanje obitelji tako je svojevrsno prepuštanje i odabir lakšeg, tradicionalnog puta, jer na suprotnoj strani stoji težak proces borbe za vlastitu autonomiju i individualnost koji sa sobom nosi razapetost između onoga što se tradicionalno očekuje od Romkinje i neizvjesnosti koju donosi proces obrazovanja.
Na pitanje kako spojiti tradicionalne romske vrijednosti poput zajedništva i obitelji s modernim vrijednostima (ili univerzalnim vrijednostima većinskog društva) kao što su individualizam, autonomija i neovisnost, autorica odgovara da one nisu međusobno isključive. Pored toga što smatra da bi se mladim Romkinjama trebalo ukazati na prednosti i koristi koje nudi obrazovanje, osiguravši im, dakako, prije toga potrebne materijalne uvjete, smatra i da se one koje su rano stupile u brak ne bi trebale prepustiti malodušnosti i žaljenju zbog promašenosti života. Iako bi to od njih tražilo izniman napor i potporu, put obrazovanja im nije niti im može biti posve zatvoren.
