Johann Wilhelm Trollmann ‘Rukeli’ bio je profesionalni boksač, a upamćen je kao jedan od najpoznatijih romskih sportaša. Godine 1933. osvojio je naslov prvaka u poluteškoj kategoriji, no radi diskriminatorskih društvenih stavova, taj mu je naslov oduzet. Unatoč svojoj sportskoj izuzetnosti i dotad neviđenoj boksačkoj inovativnosti, njegov su život obilježile tragedije započete s usponom nacističkog režima. Svojom je pojavom demantirao ideju superiornih arijskih sportaša predstavljajući tako prijetnju nacističkoj ideologiji superiorne rase. Njegov je sportski talent tako ujedno bio i njegov dar, koliko i njegovo prokletstvo.
Rukeli je rođen u njemačkoj sintskoj obitelji u gradiću Wilsche u prosincu 1907. godine. Odrastao je u siromaštvu sa svojih osmero braće i sestara. Talent za sport pokazivao je od najranijih dana, a posebno je volio boks tako da je sa samo osam godina prvi puta ušao u ring.
Razvio je svoj prepoznatljiv boksački stil koji je, uz nadarenost za tehniku i brzinu u nogama, izgledao kao ples u ringu. Na elegantan je način zaobilazio svoje protivnike, izmorio ih, a potom srušio u nekoliko udaraca. Takav način borbe osigurao mu je trijumfalne pobjede. Regionalno prvenstvo je osvojio četiri puta. Osvojio je naslov prvaka Sjeverne Njemačke te je sudjelovao na njemačkom prvenstvu amaterskih boksača. Zbog njegovog izvanrednog uspjeha 1928. godine je trebao sudjelovati na Olimpijskim igrama u Amsterdamu, no Boksačka unija poništila je njegovo ime s njemačke liste nominacija dajući slabe izgovore. Rečeno je da je njegov napor nedostatan, no njegovo je isključenje s liste bilo motivirano rasnim razlozima. Revoltirani se Rukeli nakon tog neuspjeha nije povukao, već se pod vodstvom berlinskog menadžera Ernsta Zirzowa boksom počeo baviti profesionalno. Nizao je pobijede, stekao reputaciju i boksao s najboljima. Boks u Njemačkoj više nije mogao ignorirati Johanna Trollmanna.
Rukelijev se život promijenio nakon siječnja 1933. kada na vlast dolaze nacisti. Boks je preimenovan u ‘German Fistfight‘, a njemački boksački klubovi su reorganizirani i arijanizirani. Ovom političkom ofenzivom unutar sporta, s ciljem stvaranja sposobnog “rasnog korpusa”, protjerivanje i progon nearijskih sportaša započelo je davno prije stupanja na snagu Nürnberških zakona1935. godine. Mnogi su sportaši židovskog porijekla, poput boksača Ericha Seeliga preko noći pobjegli iz Njemačke. U noći uoči obrane naslova Seeligu je prijećeno smrću te je pobjegao u Francusku. I Rukelijev život bio je u opasnosti, ali je on odbio pobjeći. Nacističkim sportskim institucijama Rukeli je bio trn u oku jer je bio previše popularan i uspješan da bi ga se tiho uklonilo iz boksa. Vlasti su ga pokušale diskreditirati kroz medijsku propagandu nazivajući ga ‘Ciganinom’ u ringu, i rasplesanim ‘Ciganinom’ koji boksa na “ne-njemački” način.
Dana 9. lipnja 1933. godine Rukeli se borio za mjesto njemačkog prvaka u poluteškoj kategoriji s Adolfom Wittom na Državnom prvenstvu u pivovari Bockbier u Berlinu. Witt je bio favorit za pobjedu, osobito među članovima Nacionalsocijalističke stranke. Hitler se divio boksu kao plemenitom sportu i kao takav bio je odlučan da će arijevac Witt pokazati svoju rasnu superiornost osvajanjem naslova. Već u početnim rundama postalo je jasno kako će borba završiti, a do šeste je runde Rukeli u potpunosti prezentirao svoju dominaciju nad Witom. Budući da je Rukeli svojom borbom dematirao propagandnu sliku fizički superiornog Nijemca pojavio se problem koji su organizatori morali riješiti. Prije završetka borbe Georg Radamm, fanatični nacist i predsjednik Boksačkog saveza odlučio je intervenirati i izdao je naputak žiriju da se rezultat borbe izjednači, što je žiri učinio. Iscrpljenom Rukeliju niz obraze su potekle suze radi nanesene nepravde i uskraćene pobjede. Ipak, publika nije bila voljna sudjelovati u toj ideološkoj manipulaciji. Prisutni su vidjevši nepravdu nanesenu Rukeliju počeli glasno negodovati. Nastao je kaos. Publika se počela rugati i vikati, preplavili su ring, bacajući stolice i glasno prijeteći. Pod tim je pritiskom žiri morao donijeti odluku o Rukelijevoj pobjedi. Ipak, radost nije dugo trajala. Samo osam dana od pobjede, dobio je pismo boksačkog saveza u kojem je obaviješten da mu se naslov prvaka oduzima. U tome je asistirao časopis Boxsport koji je pisao: Ciganin predstavlja opasnost za svaku ozbiljnu sportsku priredbu jer je sklon tome da pleše poput derviša. Jurcanje i poskakivanje su ponižavajući za prvaka, stajalo je u obrazloženju. Naslov mu je oduzet radi tobožnjeg “nedovoljnog učinka”, “patetičnog ponašanja” i boksanja na “nearijski”, odnosno na “ciganski način”.
Ali i bez naslova prvaka, Trollmann je ostao miljenik javnosti i izvor iritacije za naciste. Njegova je karijera konačno trebala biti okončana oduzimanjem naslova, a Trollmann diskreditiran kao boksač. Njegov je menadžer uspio organizirati još jedan meč u poluteškoj kategoriji, onaj protiv dobro poznatog i tvrdokornog Gustava Edera. Borba se odvila u lipnju 1933. godine, no zbog straha od Rukelijeve superiornosti, ucijenjen je da će izgubiti boksačku licencu bude li boksao “plešući kao ciganin”. Od njega se očekivalo da se “bori kao Nijemac”. Itekako svjestan bezizlaznosti svoje situacije, on se ipak odlučio suprotstaviti režimu pa je u ring s Ederom ušao s kosom obojanom u plavo i bijelo napudranom kožom. Ovim je performansom Rukeli maskiran u arijskog borca ismijao ulogu koja mu je dodijeljena. Borbom je dominiralo podvrgavanje novim, nacističkim pravilima zbog kojih je bio prisiljen napustiti rad nogu i boksati s ravnim stopalima što mu je znatno otežalo kretanje te je nokautiran nakon pete runde.Time je njegova sudbina bila zapečaćena, a karijera boksača završena. Ipak, bila je to prkosna pobuna protiv rasne politike u trenutku njegove propasti kojom je pokazao da ima goruće srce pobjednika. Zbog ovog čina, njemački su ga Sinti proslavili kao heroja.
Sljedećih je godina Rukeli živio gotovo kao anonimac. Borio se kao boksač samo na sajmovima u Hannoveru i Berlinu. Poput većine Sinta, bio je obiteljski orijentiran. Oženio se sa 28 godina za Berlinčanku neromskog podrijetla, Olgu Bildu. Kasnije te iste godine rodila im se jedina kći Rita. Nakon donošenja Nürnberških zakona 15. rujna 1935. progon Roma i Sinta se pojačao, Sinti su 1938. godine dobili jednak status sa Židovima, a sterilizacija je bila jedini način da izbjegnu kaznu u koncentracijskom logoru. Želeći zaštiti svoju obitelj, odlučio se na sterilizaciju i razvod od supruge Olge. Njegovoj kćerki Riti, koja je tako odrastala bez oca, do tinejdžerske dobi nije bio poznat njegov identitet. Položaj Roma dodatno je pogoršan izdavanje “Ciganskog dekreta” po kojem se “pitanje Roma mora rješavati u skladu s karakterom njihove rase”. Romi su tada prisiljeni napustiti svoje stanove i preseliti se u tzv. “Ciganske logore”. U većini slučajeva radilo se o ograđenim kampovima s barakama na otvorenim terenima bez ikakvih sanitarnih čvorova. I drugi su članovi obitelji Trollmann bili uhićeni. Rukeli je iste godine deportiran u radni logor Hannover-Ahlem. Nakon puštanja na slobodu živio je u skrovištima kako bi izbjegao daljnja uhićenja, a godine 1939. unovačen je kao vojnik. Borio se u Poljskoj, Belgiji i Francuskoj, a na istočni je front poslan u proljeće 1941, gdje je ranjen nakon napada na Sovjetski Savez. U isto su se vrijeme počela događati prva masovna istrebljenja Sinta i Roma. Godine 1942. Vrhovno zapovjedništvo oružanih snaga zbog rasnih je razloga iz svojih vojnih redova odlučilo izbaciti Sinte i Rome. Rukeli je deportiran u koncentracijski logor Neuengamme gdje mu je dodijeljen zatvorenički broj 9841. I upravo je na tom mjestu, u dobi od 35 godina, iscrpljen i očajan, Johan Trollmann Rukeli imao posljednji meč.
O Rukelijevoj smrti nađeni su zapisi u kojima je svoja svjedočanstva iznio zatvorenik Robert Landsberger, i sam svjedok njegova ubojstva. Rekao je da je Rukelija u logoru prepoznao bivši boksački sudac i tadašnji SS-ovac Albert Lütkemeyer te da ga je svake večeri tjerao da boksa protiv grupe SS-ovaca, unatoč tome što je u logoru u samo tri mjeseca izgubio oko 30 kg težine. Borio se ne samo protiv SS-ovaca, već i drugih zatvorenika. Tako je logorski zaštitar godine 1944. organizirao borbu protiv kapa, također zatvorenika, ali koji su bili u boljem položaju od Roma i Židova te u svojstvu svojevrsnog unutarnjeg redarstva, Emila Corneliusa kojeg je Rukeli neuhranjen i slab uspio pobijediti. Cornelius nije mogao priznati poraz od “inferiornog Roma” i odlučio se osvetiti. Tjerao je Rukelija na rad do samih granica izdržljivosti, a potom ga potpuno slomljenog napao s leđa i nasmrt izudarao palicom. Prijavljeno je da je Trollmannova smrt bila nesreća, a njegovo je tijelo pokopano zajedno s mnogim drugim mrtvim tijelima logoraša na groblju Wittenberge.
Njemačka se prema Rukeliju dugo odnosila kao prema nesretnom slučaju, bez suočavanja s odgovornosti i uvažavanja krivice. Tek 2003. godine Njemačka boksačka federacija odlučila mu je vratiti zasluženi naslov prvaka iz 1933. godine. Prije devet godina, u Berlinu je postavljen i privremeni spomenik – Rukelijev ring, nazvan 9841, po zatvoreničkom broju koji je Trollmann nosio u logoru. Johann Wilhellm Trollman Rukeli borio se za svoje dostojanstvo i za dostojanstvo svog naroda. Dokazao je da ne postoji nešto poput arijske superiornosti. U ringu je pobjeđivao i kad je gubio te se glasno smijao nacističkoj gluposti. Napravio je tragične kompromise, izgubio ponos, dobrovoljno pristao na sterilizaciju i razvod, sve kako bi zaštitio svoju obitelj. Na taj je način njegova odlučnost i uporna volja za preživljavanjem bila jednako živa osobina kao i njegovo junaštvo.
