Na svjetskoj filmskoj sceni zadnjih nekoliko desetljeća, romski redatelji i osobito redateljice sve više zauzimaju istaknuta mjesta. U prijašnjim tekstovima bavili smo se filmskim opusima redateljica Vere Lackové iz Slovačke i Katarine Lillqvist iz Finske.
Treća romska redateljica kojoj ćemo se posvetiti mlada je portugalska redateljica Leonor Teles. Teles je rođena 1992. godine u mjestu Vila Franca de Xira u okolici Lisabona. Diplomirala je 2015. na lisabonskoj Nacionalnoj školi za kazalište i film s radom iz područja multimedija i audiovizualnih umjetnosti te je već tijekom studija počela snimati zapažene filmove.
Telesin prvi film bio je kratki film Romske oči iz 2012. godine. U njemu se Teles bavi pitanjem što bi se dogodilo da njen otac Rom nije odlučio prekinuti sa životom kakvog Romi obično žive. U bavljenju vlastitom obitelji autorica sreće mladu Romkinju Joaquinu koja se prema vlastitom romskom porijeklu odnosi posve drugačije i koja ga je odabrala prigrliti. Za taj je film Teles dobila nagradu na festivalu u rodnom Lisabonu, ali privukla je pozornost i međunarodne publike i kritike te dobila nagrade na festivalima u Clermont-Ferrandu i Münchenu.
Kratki film Batrachijanova balada iz 2016., njen prvi film nakon diplomiranja, donio joj je golemo priznanje osvajanjem Zlatnog medvjeda na međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu u kategoriji za najbolji kratkometražni film. Teles je time postala najmlađa redateljica u povijesti koja je osvojila tu nagradu.
Film se na poetičan i zgusnut način bavi temom položaja kojeg Romi zauzimaju kao manjinska društvena skupina. Naslov je izveden iz starogrčke riječi za žabu, bátrakhos, što se podudara sa simboličkom funkcijom koju žaba u filmu zauzima. Iako sâm nije podijeljen, u filmu se može izdvojiti šest dijelova. U prvome dijelu, dok se prikazuju snimke jedne romske svečanosti, narator opisuje svijet kakav je bio prije postojanja ljudi: sva su se živa bića osim stabala mogla slobodno kretati, pa su tako primjerice ribe mogle izaći iz vode, a cvijeće je moglo hodati. Jedne se noći organizirala proslava na koju su bili pozvani svi osim žapca jer je bio preružan. On se ipak svojevoljno pojavio i, u drugome dijelu filma, napuhao toliko da je pukao i otrovom sa svoje kože iz osvete zbog nepravde sve poprskao. Otad ništa nije bilo isto: ribe su se vratile u vodu i ugibale bi kad bi izašle, cvijeće se zakopalo u zemlju, a biljke i životinje se više nisu razumjele. Prijelaz u sljedeći dio čine snimke žaba u njihovom prirodnom okolišu. U trećem se dijelu kao kontrast močvarama i jezerima nižu snimke keramičkih žabaca postavljenih na ulaze različitih obrta i dućana. Razlog zašto su žapci postavljeni baš na ulaze kao granice između vanjskog i unutarnjeg prostora nadovezuje se na prethodni dio filma u kojem žabac nije bio pozvan na proslavu – i on je, naime, bio ostavljen pred vratima. Veza s Romima nalazi se u odabiru prostora ispred kojih se postavlja žapce: redom su to različite trgovine u koje Romima zbog predrasude da su kradljivci nije ugodno ulaziti.
Četvrti dio donosi obrat. Redateljica filma uzima keramičke žapce i razbija ih nasred ulica šokirajući slučajne prolaznike. Razbijanje se, popratno govori narator, događalo u vremenu kad su ljudi vladali svijetom, odnosno u vremenu nakon nepravde prema žapcu i Romima kada su se između bića pojavile granice zbog kojih se više nisu mogla razumjeti. U sljedećem se dijelu kaže da su keramički žapci postavljani na ulaze kako bi spriječili Rome da se slobodno kreću. Time keramički žapci daju Romima sliku o njima samima i o tome gdje je granica njihova kretanja. U posljednjem dijelu filma, prikazuje se privatna snimka redateljice filma dok je bila dijete. Naratorica govori da je tada započela jedna balada čija je melodija bila toliko glasna da su se svi žapci razbili: otad ništa nije bilo isto, kaže dalje. Ljudi su napokon razumjeli i melodija se promijenila. Romi su se sada mogli kretati. Film završava zvukom razbijanja keramičkog žapca i snimkom malene Tenes kako se zabija u stakleni zid. U isto vrijeme dok se razbijaju figurice kao simboli neslobode Roma, dijete udara u zid kao prepreku svom nastojanju da se bori protiv marginalizacije i diskriminacije Roma.
Nakon ovog filma, Teles je 2018. godine snimila prvi dugometražni film Terra Franca, a iduće je godine snimila još jedan kratki film, Psi koji laju na ptice. U Terri Franci Teles se odmaknula od romske tematike i pozabavila se životnim i godišnjim ciklusom ribara Albertina. U Psima koji laju na ptice Teles se vraća Romima u sklopu bavljenja sudbinom modernih gradova čija središta radikalno mijenjaju svoj karakter zbog naseljavanja imućnih ljudi i dolaska velikih kompanija. Naime, jedna se obitelj u Portu mora iseliti iz svog stana zbog financijskih malverzacija s nekretninama. Kao i prethodni Telesini filmovi, Terra Franca i Psi koji laju na ptice također su bili uspješni na međunarodnom planu.
O tome kako vidi funkciju filmske umjetnosti, Teles je u jednom intervjuu rekla da film mora biti veoma osoban. U njenom slučaju, iskustvo bivanja Romkinjom potaknulo ju je da preko snimanja filmova razrješava unutarnje sukobe koji su joj se javljali. Što se tiče vanjskog i šireg djelovanja filmova, Teles je bila možda i preskromna: ne vjerujem da filmovi mogu zaista promijeniti svijet, ali ako imam dovoljnu sreću da netko provede deset minuta svog života gledajući jedan od mojih filmova, ako od njega dobije nešto, što god to bilo, onda sam sretna.
