Inovativni povijesni prikazi odmaknuti od uobičajenih historiografskih načela već su čvrsto ukorijenjeni u opće kulturno proizvođenje. Primarna im je svrha popularizacija znanja o povijesti, ali svojom svježinom sve više prodiru i u tradicionalno krutu akademsku sferu. Danas postoje zaista brojni alternativni pristupi, od prikaza određenog povijesnog perioda ili teme kroz određeni broj slika i fotografija do građenja šireg povijesnog konteksta polazeći od nekog banalnog ili svakodnevnog aspekta, odjeće, hrane ili nečeg trećeg.
Povijesti Roma također se sve više pristupa na alternativne načine usprkos tome što su i sama istraživanja te povijesti još uvijek relativno mlada i što postoji mnogo neistraženih elemenata. Jedan od možda prvih eksperimenata u prikazu povijesti Roma nije došao od, kako bi se očekivalo, povjesničara, nego od filmaša, poznatog redatelja romskog podrijetla Tonyja Gatlifa. Film Latcho Drom (u prijevodu ‘siguran put’ ili ‘dobro putovanje’, ali i pozdrav u značenju ‘sretan put’) žanrovski je hibridno djelo iz 1993. godine kojega je Gatlif režirao i za kojega je napisao scenarij.
Dokumentarnoj strani filma pripada praćenje povijesnih migracija Roma od samih geografskih i kronoloških početaka do danas – od Indije preko Turske i Egipta do Balkana i zapadne Europe. Pripada joj i drugi važan element,glazbeno-plesni izričaj svojstven za Rome na određenoj dionici tog putovanja. Glazbu i ples Gatlif nije romantičarski uzeo kao izvanjski dodatak ili ukras velikoj migraciji, nego kao integralan dio jer se kroz njih jezgrovito daje slika o kontekstu u kojemu Romi na određenoj točki vremenske crte žive. Kada se filmski siže primjerice nalazi u postsocijalističkoj Rumunjskoj, jedna starija Romkinja pjeva baladu o ugnjetavanju koje su trpjeli pod Ceaușescuovim režimom, kada prelazi u Slovačku, skupina u vlaku prolazi pored žičane ograde i pjeva o užasu koncentracijskih logora, a kada se u zadnjoj sekvenci u filmu povijesni pregled prebaci u Španjolsku, poznata flamenco pjevačica La Caita pjeva o stoljećima progona i ponavlja rečenicu Zašto tvoja usta pljuju na me? Film je izbalansiran glede dojma i emocija koje želi izazvati pa se u Rumunjskoj s ansamblom Taraf de Haïdouks ili u Francuskoj s gypsy jazzom, usprkos okolnim nedaćama, glazbom slave život i njegove različite manifestacije. Smisao svakog od povijesno-geografskih segmenata koje je Gatlif stavio u film – između kojih je, usput rečeno, napravljen gladak prijelaz – nalazi se u tome da ponudi cjelovitu sliku o romskoj povijesti.
Da Latcho Drom nije dokumentarac u pravom smislu riječi, dovoljna je najprije očita činjenica da film seže tisuću godina unazad u povijest i da prošlost prikazuje kao sadašnjost, odnosno kao niz različitih sadašnjosti. No povrh toga, brojne su autorske intervencije koje film odvode u fikciju, od, neki bi rekli, krivotvorenja povijesti faktički neadekvatnim prikazivanjem Roma – epizode u Indiji i Egiptu – do završne pjesme La Caite koju je napisao sam Gatlif. Bez da ulazimo u problematiku odnosa dokumentarnog i igranog filma i pitanja koliko dokumentarni film zaista objektivno prikazuje stvarnost, može se zaključiti da se Gatlif, budući da mu je vodilja bila napraviti film o povijesti Roma kroz prizmu glazbe, itekako svjesno koristio preplitanjem dokumentarnog i igranog, pri čemu je fokus ipak bio na dokumentarnome prikazu.
Usprkos dodatnim nedostacima koje u jednoj od boljih recenzija filma ističe romologinja Carol Silverman, Latcho Drom bez dvojbe može služiti kao umjetnički izbrušen uvod kako u povijest Roma tako i u njihovu glazbu. To, uostalom, potvrđuju i nagrade koje je dobio.
