Martina Litanj danas radi kao učiteljica u OŠ Ivana Gorana Kovačića u Delnicama. Od najranijih dana svoga života suočila se s invaliditetom i time su joj mogućnosti već u samom startu bile ograničene, ali je ona svojim primjerom pokazala da volja za životom, odlučnost i hrabrost brišu mnoge granice. Razgovarale smo u školi gdje radi, u uredu ravnatelja u kojem su nas dočekali s toplinom i veseljem, a tom smo prigodom u ima Saveza Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” Martini donirali laptop da joj bude dodatna pomoć u radu.
Od rođenja imam cerebralnu paralizu i na činjenicu da je fizički invaliditet postojao u tako ranoj dobi gledam kao na prednost jer nikada nisam hodala poput ostale djece, svojih vršnjaka. Prvo sam bila u kolicima, zatim sam prešla na hodalicu, a u srednjoj školi sam hodalicu zamijenila štakama. Danas kombiniram štake i kolica zato što se tako najbolje prilagođavam onome što radim i gdje radim. Primjerice, tako mi je lakše obići moj razred i kolektiv u kojem radim i sve stignem, a što ne bih stigla da sam samo na štakama, govori Martina.
Kako je tekao tvoj obrazovni proces?
Živim u Brodu na Kupi, gdje sam se rodila i završila osnovnu školu po redovnom programu. U Delnice sam odlazila kod edukacijske rehabilitatorice na tretman, tada se to zvalo defektologija. Srednju školu sam završila u Zagebu gdje sam pohađala Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava, smjer upravni referent. Studiranje sam započela na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu, smjer edukacijski rehabilitator. U nekom trenutku, koji bih ja opisala kao ‘mladost – ludost’, prekinula sam studij, ali sam na kraju ipak završila fakultet u Mostaru. Tamo sam upisala Prirodoslovno-matematički fakultetu na koji sam se prebacila, završila diplomski studij te se, nakon priznavanja diplome, zaposlila u Delnicama u OŠ Ivan Goran Kovačić u svojoj struci kao rehabilitacijski edukator u posebnom razrednom odjeljenju.
Tvoj današnji ravnatelj, Mladen Bolfan, bio je i tvoj profesor tehničkog odgoja u osnovnoj školi kako ga pamtiš?
Uzevši u obzir da sam osoba s invaliditetom i da smo se svi našli u pomalo drugačijim okolnostima, moram reći da ja svoje učitelje iz Broda na Kupi pamtim samo po lijepom. Za neke stvari smo baš bili kreativni u smislu prilagodbe, da mi se učine mogućim i dostupnim, onoliko koliko mi to tijelo dopušta te da mi to ne utječe na ocjene. Vrlo rano se vidjelo i znalo da ću studirati, na meni je samo bilo da izaberem što. Voljela sam učiti i oduvijek sam pričala da ću ići na fakultet. Bilo mi je lakše učiti nego raditi mnoge druge stvari. Doprinijelo je i to što sam bila dijete s teškoćama u razvoju, kasnije osoba s invaliditetom te su u nekom trenutku društveni odnosi u mom životu otišli u tom smjeru da je meni bilo lakše učiti i biti u svojoj sobi nego biti s vršnjacima. U isto vrijeme sam to voljela, bilo mi je nešto teže pisati, ali učiti mi nikada nije bilo teško.
Danas kao učiteljica imaš svoj razred, kakav ste kolektiv?
Imam jako mali razred od troje učenika. Došla sam im tek nedavno. Poprilično smo vesela ekipa koja se trenutno upoznaje, prilagođavaju se oni meni i ja njima. Dobar smo tim i ono što mogu reći je to da je moj invaliditet u ovoj situaciji prednost. Svojim primjerom pokazujem im da je puno toga moguće, lakše im je saslušati me i poistovjetiti se sa mnom. Mogu si pomisliti ‘pa ako je naša učiteljica uspjela doći do toga da radi u školi i da nama predaje onda možemo i mi to postići’.
Možeš li u svojim učenicima prepoznati sebe, onu od nekad?
Mogu, po volji za školu. Svatko od njih u skladu sa svojim kapacitetima pokazuje da želi i da ima volju za učenjem. Ponovno prepoznajem i kreativnost svoga učitelja, a danas ravnatelja u školi u kojoj radim. Koliko je meni pomagao te koliko i danas ima razumijevanja i volje da pomogne. Kolektiv koji sam imala kao dijete i koji je pokazivao tu snalažljivost i kreativnost puno mi je značio i pomogao, tako da je i meni oduvijek bilo lako prilagoditi se različitim situacijama.
Jesi li imala podršku roditelja i obitelji i koliko je ta podrška važna?
Moji roditelji, tata Rom i mama Hrvatica oduvijek su se slagali u tome da je škola prioritet, pa tako i danas za svoje unuke prioritetnim smatraju obrazovanje, još od vrtića. Imam tri starija brata i bilo je lijepo odrastati s njima. Danas su ponosni na mene, iako ih je istovremeno strah kako ću raditi svoj posao jer oni doživljavaju moj posao iz perspektive mene kao osobe kojoj je trebala pomoć, a ne doživljavaju ga iz perspektive da to radi netko školovan i educiran, koji istovremeno i sam ima iskustvo invaliditeta. Mogu ih razumjeti. Također, svoj posao vidim kao mogućnost da se ostvari kontra-transfer u smislu da su prvo društveni sustav i okolina meni pružali, omogućavali i olakšavali, a sad sam ja u mogućnosti da im vratim sve ono što sam kao učenik i student koristila.
Jesmo li društvo koje je spremno pomoći osobama s invaliditetom te imamo li vremena za ispravno postupanje i volju za prilagodbom?
Mislim da je društvo napredovalo, iako još uvijek ima puno posla. Odgovornost je u tome podijeljena između na, osoba sa invaliditetom, i ostale populacije. Podjednako snosimo odgovornost. Većina se ne može prilagoditi nama ako mi sami ništa ne kažemo i ne tražimo. Ja ne volim da mi se pomaže i naučila sam nekako ići glavnom kroz zid i tražiti pomoć tek onda kad stvarno nešto ne ide. Okolina u Mostaru, primjerice bila je jako spremna nuditi pomoć. Odrasla sam po paroli ‘ti si borac, ti možeš sve sama’ i onda je meni tako lakše. Da zaključim, društvo napreduje, ali uvijek može bolje.
S ravnateljem dogovaramo posjet učenika Romskom edukacijsko-kulturnom centru u Zagrebu i sudjelovanje u edukativnoj radionici ‘Dođi u REKC!’. Hoće li doći i tvoj razred?
Voljela bih da dođe i moj razred. Smatram da je to jako bitno jer moji učenici možda kapacitetom ne mogu savladati svo gradivo, ali iskustvo različitih situacija može doprinijeti da kvalitetnije funkcioniraju kao osobe. Nije sve u činjenicama koje možeš naučiti u školi, nešto je i u iskustvu i socijalizaciji, čak bih rekla da je u nekim situacijama socijalizacija čak i bitnija od same teorije.
