U Zagreb sam iz Skoplja u potrazi za poslom došao prije dvije godine. Vidio sam u rodnom gradu oglas i odlučio otići jer Hrvatska je ipak bliže Njemačkoj u kojoj moji roditelji i sestre žive i rade već godinama. I ja sam mnogo puta bio u Njemačkoj, mislio sam da će mi Hrvatska biti samo usputna stanica do te obećane zemlje. Međutim, ostao sam ovdje u Zagrebu.
Kada sam došao, zaposlio sam se kao dostavljač i isprva nisam razmišljao o nastavku niti studija niti bavljenja aktivizmom, svime onime što je bilo moj život u Makedoniji. No s vremenom sam shvatio da moja budućnost nije u dostavi, nego da želim i mogu puno više. Raspitao sam se o svemu što je potrebno za nastavak studija sociologije ovdje na Filozofskom fakultetu i nakon 5-6 mjeseci sve je bilo riješeno, priznali su mi mnoge položene predmete što mi je omogućilo da nastavim s trećom godinom. Moj stil života otad se potpuno promijenio.
Ja sam dijete s ulice. To ne znači da nisam imao obitelj, nego da sam mnogo vremena provodio vani s košarkaškom ili nogometnom loptom. Moguće je da je to bio bijeg od škole u kojoj se nisam osjećao ugodno i u kojoj sam samo čekao da nastava završi da mogu uzeti loptu. Mislim da iz tih iskustava potječe moje uvjerenje da je neformalno obrazovanje jednako važno kao i formalno. Od svoje dvanaeste godine bio sam uključen u razne aktivnosti – plivanje, košarku, izviđače, glazbu. To su najkritičnije godine kada mnogi mladi ljudi, posebno Romi, zastrane jer ih nema tko usmjeriti i držati pod svojom zaštitom. I upravo to sam prepoznao kao svoj zadatak – da mlade ljude ulica ne odvede na pogrešan put, nego da ih se pomoću neformalnog obrazovanja uvede u bolji život.
S 18 godina u životu mi se dogodio preokret. U srednjoj školi knjige me nisu nimalo zanimale, a onda sam, kao i većina ljudi na pragu odraslosti, počeo razmišljati o velikim pitanjima – o smislu života, o tome postoji li Bog, što želim od sebe i tako dalje. Iako sam završio srednju tehničku školu, htio sam upisati fakultet i istraživao sam što bi odgovaralo mojoj radoznaloj naravi. Otkrio sam da je to sociologija jer pokriva zaista širok spektar – postoji sociologija sporta, sociologija religije, sociologija obrazovanja, stvarno nema granice. Našao sam se u tome i uskoro bih trebao biti gotov sa studijem.
Nakon što sam ovdje nastavio studij, shvatio sam da mi nedostaje druženje s mojim Romima. U Makedoniji sam bio volonterski aktivist i išao sam istražiti kakvo je stanje s romskim aktivizmom u Hrvatskoj. Pronašao sam na internetu Savez Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA”, došao najprije jednom u posjet, pa onda svaki mjesec da pratim što ima novoga, a onda mi je gospodin Kajtazi ponudio da radim na Radiju Kali Sara jer govorim romski jezik i zabavan sam po prirodi. Vodim na radiju jednu kulturno-zabavnu emisiju, prevodim emisije na romski jezik i sudjelujem na razne načine u radu Saveza. Ideje mi neprestano padaju na um, a to je vjerojatno zato što me vodi vizija napretka romske zajednice i svega – a toga je zaista mnogo – što bi se za nju moglo učiniti.