Tijekom drugog sastanka Književnog kluba Romanipe, održanog 6. svibnja 2024. godine, razmatrala se novela Galeb Jonathan Livingston koja u sebi nosi duboku filozofsku poruku o individualnosti, samousavršavanju i slobodi.
Galeb Jonathan Livingston klasična je novela američkog pisca Richarda Bacha prvi put objavljena 1970. godine. Novela pripovijeda priču o neobičnom galebu po imenu Jonathan, koji nije zadovoljan životom običnog galeba i teži ka višim letačkim dostignućima i dubljem razumijevanju života. Ova inspirativna alegorija o potrazi za savršenstvom i samoodređenjem rezonira s temama poput slobode, učenja i osobnog razvoja. Tokom rasprave u književnom klubu istaknuta je važnost društvenih normi koje reguliraju zajednicu, no također i kontrapunkt o štetnosti izolacije iz društva zbog eventualnog odbacivanja tih istih normi. Razgovaralo se o tome kako izolacija od društva može proizvesti kako fizičku tako i emocionalnu bol, dok je ponašanje glavnog junaka razmatrano kao odraz unutarnje nemirnosti te potencijalne nekompatibilnosti s društvenim očekivanjima. Dodatno, postavilo se pitanje o prirodi slobode i kako se taj pojam mijenja s obzirom na kontekst u kojem se pojedinac nalazi.
Novela Galeb Jonathan Livingston, da je napisana danas, možda bi nudila različite perspektive na slobodu, sugerirajući kako je naša interpretacija slobode uvjetovana vremenom i prostorom u kojem egzistiramo. Rasporavljalo se o aspektima vođenja i suradnje u zajednici, gdje smo istaknuli kako pristup “Ja sam bolji od vas” nije efikasan način za prosvjetljivanje ili vodstvo. Također, spomenuta je važnost konstruktivnog doprinosa u društvu u suprotnosti s destruktivnim tendencijama koje se mogu pojaviti kada pojedinci ili skupine postanu marginalizirani ili isključeni iz društva. Tijekom rasprave naglasili smo kako konstruktivni doprinosi, poput onih Nikole Tesle, obogaćuju društvo inovacijama i napretkom, dok destruktivne tendencije, kao što je slučaj s Hitlerom, mogu imati razorne posljedice. Biti član društva znači i preuzeti odgovornost za njegovo oblikovanje, te stoga društvene norme igraju ključnu ulogu ne samo u očuvanju reda i usmjerenju ponašanja, već i u omogućavanju prostora i podrške za konstruktivno djelovanje koje doprinosi cjelokupnom dobru. Članovi književnog kluba zaključili su tijekom rasprave da norme, iako definiraju i održavaju red, također ograničavaju mnoge od onih koji se ne prilagođavaju standardima većine, što može dovesti do isključenja i stradanja, što se posebno odnosi na romsku zajednicu.
U povijesti su Romi često bili marginalizirani i diskriminirani zbog društvenih normi koje nisu uzimale u obzir njihovu kulturu i način života. Primjerice, Romima nakon Drugog svjetskog rata nije mogla biti isplaćena odšteta jer su ih nacisti tijekom rata proglasili asocijalnima. To jasno pokazuje kako strogo pridržavanje normi koje ne obuhvaćaju različitosti može dovesti do nepravde i dodatne patnje za one koji već stoje na rubu društva. Dok su društvene norme tradicionalno izvor strukture i poretka, one također mogu biti izvor sukoba i patnje kad su suviše rigidne ili kad njihovo sljepo slijeđenje izostavlja one koji traže novi smisao ili vrednote, baš kao galeba Jonathana u njegovoj potrazi. U raspravi je također istaknut kontrast između želje za individualnim izražajem i potrebe za konformizmom u duhu zajedništva. Razmišljajući o tome kako društvene norme pridonose očuvanju kulture, postavlja se pitanje o održivosti tih normi u obliku koji ne guši inovativnost i osobni rast. Ovaj element prilagodljivosti posebno je vitalan u kontekstu očuvanja kulturnih baština manjinskih zajednica poput Roma.Romi, s bogatom poviješću i jedinstvenim identitetom, suočeni su s izazovom balansiranja između vlastite kulture i one širih društvenih okvira koji ih okružuju. Promjene u društvenim normama koje vode ka većoj inkluzivnosti omogućile bi Romima, i svim ostalim kulturnim grupama, da izraze svoju punu individualnost dok se istovremeno harmonično uklapaju u mozaik društva.
Možemo li stoga stvoriti društvo koje pruža prostor za rast i razvitak svakog pojedinca, a pri tome ne samo da zadržava nego i slavi različitosti kulturnih baština? Kako možemo osigurati da društvene norme postanu vjetar u leđa, a ne okovi koji sputavaju?
