Borislav Mikulić umirovljeni je profesor Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Rođen je 1957. u Račinovcima, osnovnu školu pohađao je u Gunji, Orašju, Županji i Zadru (1964-1972.), a gimnaziju jezično-humanističkog smjera u Zadru (1972-76.). Studirao je filozofiju i germanistiku te starogrčki i indologiju na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Münsteru i Tübingenu (1976-1982). Postdiplomski doktorski studij iz filozofije (1983-1987.)završio je na Seminaru za filozofiju Sveučilišta u Tübingenu disertacijom o kritici filozofije Martina Heideggera. Radio je kao docent za antičku filozofiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu (1988-91.), potom kao slobodni publicist i prevodilac u Zagrebu. Od 1992. radio je kao gostujući istraživač i predavač na Seminaru za filozofiju Sveučilišta u Tübingenu, na Institute for Human Sciences u Beču te na Institutum Studiorum Humanitatis u Ljubljani.Od 2001. radio je na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje je 2012. izabran u trajno zvanjeredovitog profesora. Umirovljen je 2022. Osim stručnog i znanstveno-istraživačkog rada djeluje od 1982. kontinuirano kao prevodilac literature iz humanističkih znanosti s njemačkog, engleskog, francuskog i talijanskog. Od 1992. objavljuje eseje, članke i napise iz filozofske kritike kulturne i državne politike te ideologije 1990-ih za III. program Hrvatskog radija, Novi Danas, Arkzin, Profil Nedjeljne Dalmacije i Forum Slobodne Dalmacije.
Profesore Mikulić, tekst o Romima “‘Čovjek, ali najbolji’. Romi u žrvnju radne, jezične i biološke teorije rase”, po kojemu je i vaša cijela knjiga dobila naslov, jedan je od, slobodno mogu reći, informiranijih kulturoloških tekstova o Romima kod nas, ali i šire. Budući da se profesionalno bavite filozofijom, čini mi se da je za pisanje takvog teksta bila potrebna duboka motivacija. Iz kojih je smjerova ona došla?
Drago mi je što ste osjetili da postoji dublja motivacija, ona je različitog porijekla i karaktera. Odmah ću priznati, oduvijek sam želio napisati ne samo tekst o “romskom pitanju”, po ugledu na Marxov “Prilog židovskom pitanju”, nego i svoj “ciganski tekst”. Iako je ispao tipično akademski, gotovo svaki aspekt ima za mene i osobnu dimenziju, čak i tema Holokausta koja dominira tekstom. Cijeli tekst je proizašao takoreći u hipu kao reakcija na jednu fusnotu u knjizi Giorgia Agambena “Ostaci Auschwitza” iz 1998., gdje Agamben posebno naglašava inače poznatu temu, najgori antiljudski tretman Roma u nacističkim logorima i crni trokut. Međutim, ta je fusnota relevantna i po tome što odaje konstantu radova o humanizmu i antihumanizmu gdje Romima pripada mjesto u fusnoti ili su potpuno odsutni. To smatram dubokom nepravdom prema Romima, ali i velik nedostatak suvremenih teorijskih rasprava o humanizmu.
Položaju Roma unutar teorijskih rasprava vratio bih se malo kasnije. Prije toga bih vas htio pitati za osobne aspekte – jer sam uvjeren da značajan dio motivacije u teorijskom radu dolazi iz događajā na iskustvenoj, svakodnevnoj razini.
Ja pripadam starijoj generaciji nego vi, točno polovicu dosadašnjeg života proživio sam u političkim, socijalnim i kulturnim okvirima socijalističke Jugoslavije, a rođen sam i odrastao u istočnoslavonskim selima, što je drugačija perspektiva nego ako danas odrastate u Zagrebu. I tada je, dakako, bio izražen tipični konflikt u javnoj slici Roma, na obrascu “prisutni, ali daleki”, i tada se govorilo “cigani”, s izraženim derogativnim smislom. Međutim, suprotno od danas, tada je istovremeno postojala pozitivna slika “cigana”, Romi su bili neusporedivo prisutniji u javnom životu Jugoslavije na velikom planu, najviše u kulturi preko glazbe i filmova. Dok se riječ ‘rom’ više koristila u stručnom govoru, pozitivna konotacija riječi “cigan” jednako je obilježavala sliku Roma u javnosti, kao i ona negativna.
Postoje li osobni motivi za vezivanje uz romske teme?
Ako me pitate za osobne motive, meni osobno Romi nikad nisu bili daleki ni tuđi. Najranija fantazija koje se sjećam iz djetinjstva bila je želja da me konačno “ukradu Cigani”, kako se govorilo. Ali ništa od toga. Romi su bili susjedi, kao obično negdje na kraju ulice, ali imali su imena i prezimena, išli smo zajedno u školu, pisali zadaće. Bili su siromašni, ali nisu krali, roditelji i starija djeca radili su različite poslove. Moja školska drugarica Kadira prodavala je sjemenke pred kinom, ja sam čistio bundeve kod kuće i nosio sjemenke njima. Osim te svakodnevne bliskosti postoji jedna obiteljska priča koja u velikoj mjeri određuje moj odnos prema Romima. Moja majka je u djetinjstvu u slavonskim selima Vrbanja i Soljani početkom 1940-ih išla u školu s romskom djecom iz “ciganskog šora”, uvijek je govorila o “pravim ljudima Ciganima”, koji su bili “vrijedni i svoje gazde”. Neobično opažanje za jednu školarku, ali to je sigurno čula od svoje majke koja je bila ovisna o radu za “gazdu”. No, mama je kao dijete vidjela ustaški pogrom na Rome i protjerivanje u Jasenovac 1942. Tada je otjerana cijela romska zajednica. Prema njezinim sjećanjima, spasio se samo jedan ugljenar koji je tog jutra u šumi palio drva za ugljen i njegova kćer. O tome sam nedavno vidio i jedan dokument, iz arhiva NDH. Sad u starijoj dobi, kad god se spominju redovne crne obljetnice, osnutak NDH, Jasenovac, Auschwitzitd., mama spontano ponavlja tu priču, iz čega vidim da je taj događaj iz djetinjstva duboko obilježio njezino sjećanje tokom cijelog života.
Kakva su vaša kasnija iskustva? Kada se usporedi odnos države, javnosti itd. prema Romima u Jugoslaviji i, kasnije, Hrvatskoj, postoje li neke razlike i/ili kontinuiteti?
Daleko bogatije, složenije i dinamičnije nego danas. Svijet “selebritija” bio je pun estradnih zvijezda, većinom pjevača i nekih glumaca koji su bili etnički Romi ili glumaca koji nisu bili etnički Romi, ali su jednako bili simboli “ciganstva”. Naravno, ne želim idealizirati, u tome su sadržane tipične ambivalencije i problemi, osobito pitanje reprezentacije Roma preko drugih, romantizacija “ciganstva” nasuprot crnoj stvarnosti, ali nijedno od toga nije isključiva stvarnost, istina je oboje. Sve to imamo u filmu “Skupljači perja” Aleksandra Petrovića iz 1968. iz tzv. crnog vala jugoslavenske kinematografije. Kasniji filmovi Emira Kusturice iz 1980-ih, poput “Doma za vešanje”, pripadaju u, da tako kažem, postmoderni crni val, koji počiva na groteski, hiperboli i ironiji. Kusturica je kao eklektik “kreativno smiksao” balkansku romsku glazbu u obradi Gorana Bregovića sa scenama iz sovjetskog svjetskog hita “Cigani lete u nebo” Emila Loteanua iz 1976. Iako taj film izgleda kao obični muzički film, ali je dramaturški dublje prožet zborskom romskom muzikom u obradi Jevgenija Doge. To je izazvalo pravi ruski ciganski val na glazbenoj scenu 1980-ih, pojavile su se grupe “Cigani Ivanovići” i “Ođila”, ali seže dalje i dublje. To se odlično vidi u filmskoj groteski Slobodana Šijana o početku rata 1941. “Ko to tamo peva” iz 1980., na upotrebi romskih izvođača za dramski komentar, kao tragi-komički kor. Nemam obuhvatno znanje o jugoslavenskoj kinematografiji o Romima, ali svakako treba imati na umu vjerovatno jedini film o Romima u II. svjetskom ratu, zapravo esejističku filmsku dramu Puriše Đorđevića “Osam kila sreće” iz 1980. Tu pripadaju tri kasna rada Želimira Žilnika iz 2000-ih o Kenediju Hasaniju, Romu s Kosova, pod zajedničkim naslovom “Kenedi Trilogija”.
Paralelno s crnim filmskim valom postojala je vedrija javna slika Roma od tog crnog vala. Jedan od amblematskih likova jugoslavenske filmske i televizijske scene bio je lik ‘Burduša’ iz serije “Muzikanti” iz 1969. kojeg je igrao Jovan Janićijević Janaćko, kasnije zvan naprosto Burduš. Glazbenu scenu su činile velike figure jugoslavenske romske glazbe, još od 1960-ih, legendarna Esma Redžepova, koja je postala UNESCO-ova aktivistinja, Šaban Bajramović i drugi, danas manje poznati, poput Muharema Serbezovskog.Konačno, u naše obavezno srednjoškolsko obrazovanje pripadali su i Puškin i Bizetova opera “Carmen”, Victor Hugoi lik Esmeralde, kao i drame “Koštana” Borisava Stankovića i “Hanka” Isaka Samokovlije, koje su ekranizirane još 1950-ih, na kraju i “Jeđupka” Nikše Pelegrinovića, renesansna cingareska kao poseban književni žanr. Danas, koliko vidim, ne računajući internet, Romi su prisutni na velikom planu u Hrvatskoj samo indirektno, preko romana Kristijana Novaka “Ciganin, ali najljepši”.
Novakov roman izazvao je dosta kontroverze, došavši skroz do instancije Pučke pravobraniteljice. Kako vi gledate na taj slučaj?
Oko tog romana nastala je javna kontroverza zbog optužbi za “vrijeđanje Roma” kroz upotrebu riječi ‘cigan’ u naslovu. To je naprosto bio kratki spoj koji je izazvalo preusko shvaćeno načelo političke korektnosti. Ne želim nipošto potcijeniti nastojanja oko ispravne i korektne upotrebe imena za Rome u svakodnevnom jeziku, ali nikakva derogativna namjera nije povezana ni s romanom ni s autorom, koji se uostalom javno očitovao o takvim optužbama. Problem je u nečem drugom što leži izvan romana, a vidi se na postavljanju romana u kazalište. Gledao sam predstavu HNK-a, Romi uopće nisu zastupljeni na razini izvedbe, nijedan glumac, ni glavni ni sporedni, nije Rom. To je toliko tipično da je valjda zato ostalo neprimijećeno. Nije mi poznata bilo kakva diskusija o tome.
Možete li precizirati?
Odsustvo Roma iz javne reprezentacije Roma može, naravno, biti rezultat objektivnih okolnosti, na primjer, malog izbora ili nedostatka romskih glumaca u kazališnoj ili filmskoj umjetnosti. Ali to se događa i kad postoje romski glumci. Glavne likove Roma u igranim filmovima u pravilu su nosili ne-Romi, ne računajući sporedne likove i upotrebu naturščika, osobito kasnije kod Kusturice. Romski glumac Jovan Janićijević bio je u Jugoslaviji gotovo unikat, a i sada je stanje jedva bolje, u Hrvatskoj sigurno ne. No, zamislimo da u nekoj predstavi ili filmu u romskoj produkciji Rom igra ne-Roma ili gadža, kako kažu Romi. Volio bih vidjeti reakciju romske i ne-romske publike, ako bi uopće gledala takav romski film. To je gotovo u rangu irealne hipoteze. Ali, zamislimo, obrnuto, da u takvoj romskoj produkciji neki gadžo igra glavni lik Roma ili Romkinje: svi Romi u publici, a vjerojatno i gadže, ako bi ih bilo, popadali bi na pod od smijeha. No, šalu na stranu, to stanje podzastupljenosti etničkih Roma u reprezentaciji Roma seže do u samu srž “romskog pitanja”. Evo, to važi također upravo i sad za naš razgovor, nas dvojica gadže vodimo razgovor o Romima na portalu romske manjinske organizacije povodom moje knjige o antihumanizmu u kojoj se nalazi jedna studija o Romima. Netko bi nam se zaista mogao smijati. Figura Ciganina-bez-Roma temeljno je i gorko proturječje, i ono je stvarno. Osim manjinske političke reprezentacije u parlamentu i na portalima kao što je vaš, Romi su danas u Hrvatskoj posve odsutni s velike scene društva, osim svakodnevice. To nipošto nije problem upotrebe riječi cigan u naslovu romana, naprotiv, ja mislim da ta riječ tek vraća Rome na veliku scenu. Ali problem seže dalje od upotrebe riječi i pretvara samu riječ u problem, jer je izrazito ambivalentna. Ona je negativna na razini svakodnevne upotrebe i tu joj nije mjesto. Međutim, ona u sferi popularne i visoke kulture ima pozitivnu konotaciju, veže za sebe posebne simboličke svjetove.
Podzastupljenost Roma u reprezentaciji njih samih može se iskazati i kao razlika između Roma kao objekata i Roma kao subjekata reprezentacije. To je, kao što ste i sami rekli, jedan od središnjih problema koji se, primjerice, dobro vidi u slučaju romske autorske ili moderne književnosti. Mnogi nisu upoznati s njezinim postojanjem, a jedan od razloga je taj što je, u usporedbi s drugim europskim tradicijama, veoma mlada, postoji tek nešto više od stotinu godina. Njezina je bit, ako se tako može reći, da Romi, umjesto da drugi pišu o njima, pišu sami o sebi.
Tako i treba biti, ali uvijek će drugi pisati o Romima. Za pisanje je potrebna neka drugost, istost je izvor apologetike i dosade. Romi su takoreći arhetipski drugi. Na tom tragu, u studiji o Romima analizirao sam jedan postmodernistički autorski pokušaj da se Romi iz objekta Kantovog diskursa o “ciganima”, koje on naziva “Indijevci pod imenom Cigani”, pretvore u “subjekt” tog diskursa. Pokazao sam pogrešne teorijske pretpostavke takvog pokušaja jer autor na kojeg se referiram ne uviđa da za to nije potrebno ni lacanovsko ni heideggerijansko čitanje Kanta. Kantov diskurs o skepticizmu filozofije preko poredbe s “Ciganima” već jest “ciganski”. Ali o tome ne možemo nažalost detaljnije u ovom okviru.
Da se vratim na Novaka. Vi ste naslov njegova romana iskoristili za naslov svoje knjige. Kako je do toga došlo?
Naslov romana Kristijana Novaka, koji sam s posebnim zadovoljstvom preoblikovao u naslov svog teksta i cijele knjige, također predstavlja postmodernističku autorsku gestu. To je citat novokomponiranog hita, “Ciganin sam, al’ najlepši”, pjevaju ga čak i dečkići na ulici i na blještavoj estradi. Veznik ‘ali’ spaja dvije navodno nepripadne, čak nespojive stvari, ciganstvo i ljepotu, tako da onu prvu preobražava u njezinu suprotnost. Naslov moje studije sažima antihumanističku kritiku humanizma u kojoj predodžba o modernom čovjeku nije više u kontinuitetu s pojmom dobra i napretka. Od humanističke kontroverze 1960-ih naovamo, čovjek označava bijelca, zapadnjaka, muškarca, posjednika. U postmodernoj filozofiji čovjek je negativan pojam kao i riječ ‘cigan’ u svakodnevnom govoru. Pojmovi čovjek i dobrota mogu se spojiti još samo veznikom za nesvodivu suprotnost ‘ali’, inače bi naslov morao glasiti “Čovjek, i to najgori”. No, točno između dviju riječi čovjek i cigan, u romskom jeziku stoji riječ rom u općem značenju čovjek, muškarac i, dakako, Rom. Zato, fraza “ciganin, ali…” izražava podvojenost romskog samorazumijevanja ispod koje leži naravno njezina suprotnost, “rasni” ponos, “Ciganin, i to najljepši”. Međutim, ta dvostrukost reflektira podvojenost u modernom pojmu čovjeka, ono izgubljeno “čovjek, i to najbolji”, “nadčovjek”, oko koje se lome koplja u tzv. humanističkoj kontroverzi i diskusijama o antihumanizmu. Jedan motiv iz romske narodnjačke glazbe evocira cijele teorijske svjetove u višesmjernim obratima.
Riječ ‘cigan’ uključena je u konfuziju oko termina ‘anticiganizam’ u značenju proturomskog stava. Lani je Savez Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” organizirao tribinu kojoj je cilj bio raščistiti terminološku zbrku vezanu uz ‘anticiganizam’ i druge, konkurentske termine. Međutim, na razini Europe i dalje postoji velika neujednačenost u uporabi. U njemačkom se govornom području, primjerice, inzistira na uporabi termina ‘anticiganizam’, dok se kod nas zagovara termin ‘antiromizam’. Kakvo je vaše stajalište u vezi toga?
To je kao nerazmrsivo klupko. Termin ‘anticiganizam’ doživljavam kao potpuno naopak, dovodi me na rub sumnje u vlastitu inteligenciju. To je naravno neologizam, skovan očigledno u analogiji s najbližim starijim terminom ‘antisemitizam’. Ali dok pojam antisemitizam sadrži jasnu značenjsku intenciju, negativan stav prema nosiocima oznake semit kao “rase”, riječ ‘cigan’ ne samo da ne označava rasu nego je u prosječnoj upotrebi derogativan za nosioca tog imena. Treba li dakle, po analogiji s antisemitizmom, Rome svrstavati pod viši, ali derogativan pojam? Ako sam “anticiganist”, jesam li protiv Roma ili protiv nekorektnog termina? Analogija s antisemitizmom očito ne pomaže. Prefiks ‘anti’ stvara konfuziju zbog polivalencije izraza ‘cigan’. Međutim, ako ga zamijenimo korektnijim terminom ‘antiromizam’, udaljavamo se od srži problema: antiromizam, proturomstvo itsl. previše su učeni, tehnički i izražajno slabi pojmovi. Što je uopće “antiromist” ili “proturom”? Koliko mi treba stručnog obrazovanja da uopće dokučim smisao tih izraza? Potreban je retorički jak supstitut, označitelji konstruirani na izravnijem označavanju i zvučnom izrazu. Stoga, ako hrvatske vlasti već ne rade na ustrajnom prosvjećivanju većinskog stanovništva o situaciji Roma, onda barem jezik znanosti ne smije stvarati konfuzije s terminima i izbjegavati stvarnost.
Može li se predložiti neko bolje terminološko rješenje umjesto ‘anticiganizam’?
Po mome znanju i osjećaju možda bi tu zamršenu problematiku najbolje izrazili izrazi romo-fobija (analogno riječi homofobija) ili bolje, iako kritičnije, mizo-ciganstvo (analogno riječima mizantropija, mizoginija). Taj izraz jasnije sugerira ono što svakodnevna upotreba riječi ‘cigan’ u hrvatskom i mnogim drugim jezicima dominantno konotiraju — zazor i fobiju prema Romima, sve do mržnje i prezira. To je toliko rašireno i ukorijenjeno u većinskoj populaciji da možemo govoriti o matrici ili shemi mržnje koja, iako se odnosi na romsku populaciju, istovremeno seže preko nje. Sjetimo se samo skandiranja na nogometnim utakmicama i grafita “Mamiću, cigane!”
Vaš primjer s grafitom i Mamićem zorno pokazuje odvojenost termina ‘cigan’ od etnonimije, gdje on postaje pojam za slobodnu upotrebu u značenju ‘lopov’. Jedan od razloga ustrajavanja na etnonimu ‘Rom’ upravo je udaljavanje od negativnog taloga koji postoji u imenu ‘Cigan’.
Da, ‘cigan’ je neka vrsta “lebdećeg označitelja”, poput balona. Kao da svatko može postati ‘cigan’, ali ne može biti Rom. Ta se odvojivost označitelja još bolje vidi kad Romi jedni druge nazivaju “ciganima” ili kažu nekom gadžu, “Ja sam Rom, ali cigan si ti.” Čini se da u tom odvajanju označitelja od ustaljenog značenja ima neke pravde, ali to je privid. Riječ ‘cigan’ kao značitelj nije dovoljno slobodno lebdeći da se posve odvoji od Roma. Nije stvar u tome što je onaj neopisivi tip imenom Mamić nazvan “ciganom” što bi u hrvatskom univerzumu valjda trebalo značiti neko “dno dna”. Uvijek ima drugih kandidata za dno dna, na primjer kad nekog hrvatskog domoljuba njegovi ideološki istomišljenici, a politički protivnici, nazovu “Srbinom”. Tako je bivši predsjednik Stjepan Mesić nazivan Ciganom, Srbinom, “Stevom”. Zato, poantu grafita vidimo tek kad ga čitamo naopako, u tome što se “Cigani”, upravo u fiksnom značenju Romi, nazivaju imenom antisocijalne pojave Mamić. To je uvreda! Ali na tome se očituju višestruko zanimljive stvari. Jedna je to što se potvrđuje da označitelj ‘cigan’ u negativnoj upotrebi i dalje ostaje vezan za Rome, kao pupčanom vrpcom. Iako ima i grafitâ “Mamiću, lopove”, ovdje stoji “Mamiću, cigane” — dakle, “cigan” važi kao “superlopov” ili “lopov plus” i alternira takoreći s “hercegovcem”. Hercegovac je bez ikakve sumnje konkurentski označitelj za dno dna u hrvatskom univerzumu, o čemu je 1990-ih pisao Boris Buden u Arkzinu, ali dok je danas za jednog hercegovačkog superlopova na državnoj razini usporedba s “ciganom” samo još jedan nezasluženi dobitak, jer pojam cigan ima i pozitivan sadržaj, položaj Roma je u toj usporedbi fatalan.
Možemo li to pojasniti?
Pozadina toga je da Romi u očima ne-romske većine nemaju pravo na to da budu lopovi u običnom smislu, da tako kažem, krupni ili sitni, nije odlučujuće, nego su nešto još gore od toga. Oni su uvijek dvostruko krivi, jednom kao Romi za počinjeno (ili nepočinjeno) nedjelo, drugi put kao ‘cigani’. Naravno, ono prvo se odnosi na pozitivno krivično pravo, gdje svatko u određeniom poretku može postati kriv. Ovo drugo se odnosi na opće javno mnijenje. To je ono kad kažemo, “Aha, Cigan, pa ‘ko bi drugi!?” Premda izgleda da su se Hercegovci preko grafita s Mamićem domogli tih visina i počasti da budu “cigani”, pa je “hercegovac” u javnoj predodžbi skoro isto što i “cigan”, stvari su stubokom suprotne. Ono što grafit zapravo iskazuje jest to da su Romi uvijek već doista žrtve nepravde čak i kad postanu prijestupnici u običnom smislu, pa nije čudo da se Mamić želi domoći upravo tog statusa nepravedne žrtve iako ne osporava krivicu, nego uvlači druge u nju, suce, političare. Broj kandidata za status “cigana” se širi. No, pozicija romskih kriminalaca je drugačija. Za ilustraciju, potpuno je bizarno da Romi u općoj predodžbi važe kao kolektivni kradljivci, dok se u stvarnosti pojavljuju kao i svi kradljivci, individualno ili grupno. Taj apsurd seže dotle da je riječ “cigan” davno prije nacizma tumačena u njemačkom jeziku pseudoetimološki kao Ziehgauner, kradljivac, džepar.
Koliko je, po vama, proces emancipacije preko suzbijanja derogativnih imena uspješan?
Uspjeli smo kao društvo napredovati u pozitivnom pravnom poretku dotle da Romima “dademo” pravo na školovanje, zapošljavanje, socijalnu pomoć itd., ali ne i pravo da budu delinkventi i kriminalci. To smijemo samo “mi” i “naši dečki”. Ta implikacija dvostruke ili “još jedne” krivice ne postoji, naravno, samo u Hrvatskoj i ne isključivo u odnosu na Rome, ona važi također i za Židove i za sve druge “druge”. Teško je dokaziva, jer je virtualna, masovno-psihološka. Ako je ranije bila prešutna, u pravilu porečena, sad postaje otvorena. Evo, nedavno smo čuli one infamne riječi neke hadezeovske funkcionerke na državnom radiju: strani radnici su “škuri, crni, mali, nismo dobro uradili što smo ih pustili”. Zato imamo paradoks da se podla strana odnosa proklamirane korektnosti prema manjinama, napose prema Romima, zapravo samo uspješno kamuflira kroz potiskivanje politički nekorektnih naziva iz javne upotrebe. Načelo korektnosti, koja nalaže da koristimo ispravnu riječ ‘Romi’, ujedno stvara tlo za mimikriju zla: dok službeno i korektno govorimo Romi, mislimo ‘Cigani’. Vrijeme je možda za jednu “dijalektiku korektnosti”.
Možemo li to konkretizirati?
Danas tu dvostrukost i hipokriziju oko položaja Roma otkriva noviji trend političke korektnosti u medijima, na primjer službenenim državnim, poput HRT, da se za sukobe između pripadnika “romske zajednice” i “okoline”, poput dugotrajnog konflikta u dijelovima Međimurja, ne imenuje ili izbjegava imenovati romske prijestupnike. Da se radi o Romima, može se zaključiti tek indirektno samo ako uopće pratite redovito takve vijesti. Doduše, sam konflikt transcendira romsku manjinu, jer ima i drugih primjera takvog trenda skrivanja, deformiranja ili falsificiranja društvenih konflikta kroz forme izvještavanja u medijima. Na primjer, oko nedavnog incidenta u Vukovaru na pravoslavni badnjak, kad mediji, posve protivno svojoj uobičajenoj praksi izvještavanja s terena, tri dana nisu navodili imena sugovornika koji su bili roditelji malodobnih žrtava, pa se u skladu s time nije ništa moglo zaključiti ni o počiniteljima. Tek trećeg dana, nakon što roditelji pretučenih dječaka nisu odustajali od prosvjeda, nije se više moglo skrivati da su žrtve nasilja srpske nacionalnosti, a počinitelji Hrvati. Ipak, u prvom slučaju utajivanja identiteta Roma, govorilo se indirektno o krađama, ali efekt toga prešućivanja bilo je pojačavanje fame o kradljivosti Roma. Naravno da Romi nisu po sebi nevini, a svi drugi zli, ali budući da krađe i kradljivost spadaju u karakteristike i većinske populacije, ja bih na tu temu radije gledao iz većinske perspektive, u kojoj Romi nisu kradljivci nego pokradeni. Riječ ‘cigan’ nije ime za “narod kradljivaca” nego ime za pokradeni narod. Potkradanje Roma od strane gadža je sistemsko i nepriznato.
U kojem smislu pokradeni?
U više smislova i na više razina. Krađa u kojoj su Romi predmet potkradanja može se pratiti u rasponu od materijalnih dobara do apstraktnih tema, od kuća i zemlje do arijskog identiteta, od povijesnih tema, kao što je Holokaust, do svijeta estrade i svakodnevice. Dovoljno da možemo govoriti o nekoj vrsti “sindroma izokrenute kradljivosti” ne-Roma u odnosu na Rome.
Možemo li navesti neke primjere za to?
O tom potkradanju Roma od ne-Roma govori na direktan način spomenuti događaj kojeg se sjeća moja majka. To je sjećanje potpuno autentično, baš ovih dana, dok sam se pripremao za ovaj razgovor, upozorio me jedan kolega i prijatelj na arhivski dokument, izvještaj “kotarskog redarstva Županja” iz lipnja 1942., u kojem se protjerivanje Roma u Jasenovac i brutalna pljačka romskih imanja u selima Vrbanja i Soljani prikazuje jezikom administracije NDH kao dodjela “pomoći našim izbjeglicama”. Znam upravo od mame da se nije radilo ni o kakvim izbjeglicama nego o hercegovačkim kolonistima iz pasivnih krajeva koji su se, kao i moja hercegovačka baka, naselili u Slavoniji još 1930-ih. U tome događaju moja mama osobito plastično ponavlja sliku koja joj se najdublje urezala u sjećanje: “Samo što su ustaše otjerale te ljude, ovi naši su navalili u pljačku, odnosili su i krvave jastuke!” Sad znamo tko su “ovi naši”. To je valjda najbizarnija i najgorča ironija one fatalne veze između “cigana” i “Mamića” iz grafita i razlog zašto se simbolički položaj Roma i Hercegovaca u hrvatskom univerzumu nikada ne može poistovjetiti. Ako su Hercegovci omraženi u Hrvatskoj zato što su Hrvatima 1991. “ukrali državu”, kako se kaže, Romima su ukrali krvave jastuke i bili za to nagrađeni.
Radi li se u opisanom događaju o općoj ratnoj pojavi progona, pljačke i eksproprijacije ili postoji nešto specifično u odnosu na Rome?
U prvi mah radi se o općoj pojavi, o užasima rata nad kojima očajavamo ako smo “moralno nastrojeni”, kako kaže Kant. No, osim što je slika ukradenih krvavih jastuka potresna, kod moralnog ili moralističkog sentimenta nad radikalnim zlom od psihološke je pomoći ako u toj slici uočimo drastičan obrat u relacijama, to je sudionička uloga “neumiješanih promatrača događaja”. Tako je Kant nazvao “svjedoke povijesti”, one “nepristrane” koji sudjeluju “po želji”, koji su nosioci “etičkog nastrojenja” kao kriterija za “moralni napredak čovječanstva”. Ali moralni zakon tih neumiješanih svjedoka masovnog zločina ustaškog državnog aparata NDH nad Romima u Vrbanji 1942. bio je krađa krvavih jastuka. To jest doduše općeratna pojava. Ali krađa “čak i krvavih jastuka” posebno je groteskna ironija u kulturama poput hrvatske gdje se Romima pripisuje kradljivost kao kolektivna etnička karakterna crta. Svojedobno je filozof i etnopsiholog Vladimir Dvorniković, profesor filozofije u Zagrebu 1920-ih, pisao u knjizi “Karakterologija Jugoslovena” iz 1932. da su “pokvareni do srži”. Ta groteska još je posebno gorka jer Romi iz vrbanjskog “ciganskog šora” nisu bili poslovični ciganski kradljivci nego “vrijedni ljudi i svoje gazde”. Ali svejedno nisu bili samo otjerani, eksproprirani i ubijeni od države, nego pokradeni od susjeda. No, potkradanje Roma ima i obične i dodatne simboličke dimenzije.
Koji bi bili “običniji” primjeri krađe od Roma?
Postoje, dakako, bezazleniji i “veseliji” primjeri krađe. Pa to pokazuje već onaj grafit, to što se Mamića naziva “ciganom” nije psovka nego nezaslužen poklon jednog dobra osuđenom kriminalcu. To je kao kad lopov ukrade novčanik, uzme iz njega malo gotovine i baci sve ostalo. Označitelj “cigan” je kao debeo novčanik iz kojeg svi kradu jedno a bacaju sve ostalo. Nedavno sam, u nedjeljnom glazbenom programu na jednom inače društveno-kritički osviještenom gradskom radiju slušao nekih pola sata moderne obrade svjetski poznatih hitova romske glazbe. Neke su bile legendarne poput izvedbe stare ruske romanse “Dvije gitare” Vladimira Visockog. Ali u cijelom bloku nijedan romski izvođač, čak ni Django Reinhardt. Drugi primjer je puno stariji i složeniji. Vi ste mladi pa vjerojatno ne znate za davnu aferu sa planetarno poznatom pjesmom “Those were the days” iz 1968. koju je na natjecanju za “Pjesmu Eurovizije”, ondašnjem “Eurosongu”, za Veliku Britaniju izvodila Mary Hopkin. Producent pjesme bio je Paul MacCartney i postala je svjetski hit, a onda je “naknadno” netko shvatio da je glazba te pjesme ordinarni plagijat ruske novkomponirane romanse Borisa Fomina iz 1920-ih, Дорогой длинною (“Dalekim putovima”), kojoj je Gene Ruskin 1968. dao samo nov engleski tekst. Ali, valjda po principu, koga briga, Rusija je bila izvan Eurovizije, Ruskin nijeregistrirao prava samo za engleski tekst, nego i za Fominovu muziku. Obična vulgarna krađa na svjetskoj razini.
Krađu od Roma zbog njihovog se, dakle, socijalnog položaja nije ni percipiralo kao krađu?
Da, ali ne samo zbog socijalnog položaja. Ima tu nešto paradoksalno i naoko teško uhvatljivo. Ako se pitamo što je u toj aferi oko pjesme Eurovizije 1968. zapravo predmet krađe, odgovor je kratak i jasan. To nije samo jedan komad muzike, jer takve krađe ima svaki dan, i ne samo u glazbi nego u akademiji i znanosti, koje se guše u problemu plagijarizma. Ali to nije dovoljan odgovor. Krađa počiva na pretpostavci da taj objekt u formi muzike, koji direktno ili indirektno pripada Romima, nije ničiji, poput novčanika na ulici, iako je već bio poznat na Zapadu kao primjerak “ciganske romanse” u ruskoj emigraciji u Parizu. Dakle, znalo se kome novčanik pripada. Radi se o posebnom žanru romske glazbe koja je oduvijek već poznata po “višku”, on se ne sastoji toliko u temama koliko u stilu izvedbe koji nazivamo “ciganskim”. Ili, kako kaže jedan muzikolog u Tolstojevoj drami “Živi leš”, pozvan da napravi notni zapis jedne posebne pjesme u živoj izvedbi: “Tu nema ničeg, samo ritam. Svaki put drugačije.” Usporedimo Pjesmu evrovizije iz 1968. sa izvedbom iste pjesme Valye Dimitrievič iz istog razdoblja. Ona iz temelja nikad nije bila ista, iako je “ista”. Pod riječju ‘cigansko’ radi se o nečemu općeljudskom što je “u posjedu” Roma, da tako kažem, i zato ga “svi hoće” kao da je svačije, ali je neuhvatljivo. Upravo to je drugi aspekt one pojave da se označitelj ‘cigan’ naoko odvaja od Roma, ali sada u pozitivnom smislu, a ne više u negativnom smislu kao u grafitu. S time sad ulazimo u sferu “ciganskog” kao romskog dobra, uslijed čega se to “cigansko” pokazuje kao zapravo neodvojivo od romskog ili se ne može odvojiti bez štete. To je granica na kojoj, sad iz pozitivnih razloga, ne možemo bez daljnjega reći da svatko može biti “cigan”, ali ne i Rom. Ono cigansko je višak na romskom uslijed čega ono nije predmet prezira nego predmet želje. Ono skriva fantaziju o višku užitka. Nije slučajno da riječ “cigansko” oduvijek snažno konotira motiv erosa, uzmimo samo književnost od D. H. Lawrencea do Isaka Samokovlije, ali to je samo jedna od identifikacija. “Višak” u pojmu ciganskog zbog kojeg ga svi “žele” širi je i dublji.
Može li se pobliže identificirati to dobro?
O tome “predmetu želje” ne moramo dalje spekulirati, on se može dobro ilustrirati na poznatijim novijim primjerima glazbe, na primjer na revivalu kakav su Šaban Bajramović i Ljiljana Buttler (ranije Petrović) doživjeli početkom 2000-ih kad su se s općom “tranzicijom” radikalno promijenili i glazbeni ukusi. Oni su iz narodnog stila prevedeni u nov trend fuzije starih folk i novih stilova, kakav je kod nas s bosanskim sevdahom uveo Mostar Sevdah Reunion krajem 1990-ih: Šabanov album iz 2001. zvao se, karakteristično, “A Gypsy Legend”. Album Ljiljane Petrović iz 2002. zvao se “The Mother of Gypsy Soul”. O čemu je riječ? O novoj kapitalizaciji simboličkog dobra Roma pod brendom “ciganstva”. To je nova reciklaža onog efekta zbog kojeg romsku muziku zovemo “ciganskom” i za koji naziv “romska glazba” naprosto ne seže dovoljno daleko, iako vodi ka njemu. To u tom obliku, intenzitetu i trajnosti nema nijedan narod. To je višak zbog kojeg svi “kradu” cigansku muziku, s navodnicima ili bez, od Visockog preko Charlesa Aznavoura do MacCartneya. Možda je najupečatljiviji primjerak te vesele krađe ciganske muzike obrada romanse “Oči čornije” Luisa Armstronga, čarobni spoj ciganskog i crnačkog stila. Ali postoji još temeljitiji vid krađe romskog dobra zbog koje je sudbina tog naroda jednako tragična kao i povijest Židova u Evropi, ili u nekim elementima tragičnija, ako je to uopće moguće.
Poslijeratno otkrivanje dimenzija fašističkog genocida nad Romima teklo je sporo, osobito s obzirom na razmjer fizičkog i identitetskog poništenja kojeg su Romi pretrpjeli. Kako, s jedne strane, protumačiti tu okrutnost bez granica, a, s druge, dijelom kao njezin nastavak, sporost u poslijeratnom priznanju stradanja Roma?
Okrutnost prema Romima je učinak rasističkog fanatizma u čistom obliku, potpunija je i radikalnija u rasističkoj motivaciji od okrutnosti prema Židovima, gdje je, osobito prema zapadnoevropskim, pomiješana s materijalnim interesom. Sudbina Roma razlikuje se od sudbine Židova onoliko koliko se sudbina Židova u istočnoevropskim zemljama razlikuje od sudbine Židova u Njemačkoj i drugim zapadnoevropskim zemljama. Na evropskom Zapadu su živjeli u gradovima i pripadali visokim i srednjim slojevima građanstva, dok su na Istoku živjeli u varošicama i selima i većinom pripadali malograđanskom i seoskom sloju. No, sve ih je pratila stigma “pohlepe”, kao što Rome prati stigma “kradljivosti”. Ta stigma se generalno potcjenjuje u ulozi pokretača Holokausta u odnosu na rasističku mržnju. Ali rasizam, kao biološka kategorija, samo kamuflira zavist ili sindrom izokrenute kradljivosti većinskih evropskih naroda. U nacističkoj Njemačkoj, on nije važio samo prema zapadnim Židovima nego i Slavenima na Istoku: u prvom slučaju zbog novca i nekretnina, u drugom slučaju zbog “životnog prostora”. U odnosu na Rome, ta logika na prvi pogled ne funkcionira. Romi poslovično ne posjeduju ništa. U socijalno-historijskoj literaturi svrstavalo ih se u opću kategoriju prosjaka i lutalica. Tako i Marx tretira Rome kao socijalnu, a ne etničku kategoriju. No, da bismo prepoznali istu logiku kradljivosti, moramo doslovno “židovsko zlato” pretvoriti u metaforu “cigansko zlato”. Radi se o nečemu što je za naciste imalo vrijednost suhog zlata — fantazma arijstva kojoj su na putu stajali upravo Romi, jedini arijci Evrope. Romima su ukradeni arijsko porijeklo, identitet i povijest, upravo ono do čega je toliko stalo svim narodima! Iako je arijevstvo izvorno jezično-etnička kategorija, fizičkom, bezimenom i najkasnije priznatom uništenju Roma u Holokaustu prethodila je simbolička deprivacija identiteta kroz nacističke “znanosti”. To je rezultat opće biologizacije kulturnih znanosti u 19. stoljeću, počevši od socijalnog darwinizma nadalje. Holokaust nad Židovima također je rezultat biologizacije kulture, kakvu je Hannah Arendt ranih 1950-ih detektirala na zamjeni pojmova antižidovstvo pojmom antisemitizam, ali deprivacija dobara ili naprosto pljačka nepriznata je istina ne samo o Holokaustu nego o cijelom odnosu evropskih nacija i prema Židovima i prema Romima.
Je li deprivacija dobara usputni efekt ili je dubinski povezana s rasizmom?
Ja mislim obrnuto, da je rasizam dodatak. To se najbolje vidi na tome što deprivacija dobara seže do same “rasne” biomase, da tako kažem. U Holokaustu ona je provedena od krađe stanova, novca i zlata, preko odjeće i obuće sve do reciklaže zlatnih zubi, kose i pepela žrtava. Ta užasna istina samo je zakrivena pseudobiološkim pojmovnikom rasizma. Uzimanjem rasizma za glavni ili jedini motivator Holokausta, mi samo vršimo ideološku racionalizaciju, a time i namjerno ili nenamjerno uzvišenje i opravdanje moralne degradacije ne samo nacističke Njemačke nego i antisemitske Evrope. Ako su nacisti htjeli uništiti Židove do kraja iz rasističke mržnje, na kraju su ih jeli preko pepela kojim su gnojili kupusna polja oko Auschwitza. Rasizam i pohlepa su dva patološka izvora istog užasa. Na Romima se ta fuzija rasizma i pohlepe možda vidi najbolje, sâmo nacističko “arijevstvo” krađa je rase kao dobra. Bez rasnog sadržaja, ime ‘cigan’ za naciste više ne označava “ništa”, postaje prazno ime. Dok su Židovi uništavani pod “svojim” simbolom žute Davidove zvijezde, dakle kao Židovi, Romima je oduzet “rasni” identitet kao jedini sadržaj ljudskosti, da bi pod praznim imenom bili uništavani u nultoj kategoriji asocijalnih, u nultoj crnoj boji trokuta ili bez oznaka, bez brojeva. Kao ljušture. Na takvoj pozadini, “kukasti križ”, vrhovni označitelj nacističkog režima, koji je samo plagirani staroindijski simbol svastika koji na sanskrtu znači “dobro-bitstvo” (su-astika), bio bi samo najkomičniji aspekt nacističke krađe da na njezinom suprotnom kraju ne leži tragična sudbina romskog naroda. Sve to je više nego dovoljan razlog da kasno simboličko priznanje Roma kao kolektivne žrtve nacionalsocijalizma, koje je uslijedilo tek 1970-ih, smatramo skandalom poslijeratne Evrope i čovječanstva.
Sporost u priznanju stradanja Roma prelila se i na terminološku ravan. Sve donedavno za to se stradanje koristilo nekoliko termina, među njima i ‘holokaust’. Dio romske zajednice zalaže se, s uspjehom, za unisono prihvaćanje romskog izraza ‘samudaripen’ kako bi se istaknula specifičnost romskog stradanja, koje je terminom ‘holokaust’ bilo sakriveno i zbog kojega ga se smatra neadekvatnim.
To je legitimno kao i upotreba hebrejske riječi shoah za Holokaust nad Židovima. Ali riječ je o univerzalnim zločinima protiv čovječanstva i zato su partikularizacije Holokausta dvosjekli mač. Osim toga, pojam holokaust nipošto nije jednoznačno reducibilan na genocid protiv Židova. Neki značajni filozofski analitičari Holokausta, poput Agnes Heller, ne žele vidjeti paralelu između Židova i Roma i inzistiraju na ekskluzivnoj primjeni izraza holokaust na Židove, dok za druge primjenjuju termin genocid. Termin holokaust se navodno odnosi, ili treba odnositi, samo na Židove zato štoplanski obuhvaća sve Židove, dok su, prema Heller, Romi “usputna” žrtva nacizma. Nema nikakvog spora oko tumačenja genocida nad Židovima, ali razlog zašto Agnes Heller shvaća genocid nad Romima “slučajnim”, neplanskim i necjelovitim, potpuno je pogrešan. U slučaju genocida nad Romima ne inzistira se na broju stradalih, kao u slučaju Židova, jer Romi su samo ovlaš registrirani. Ali uništenje Roma ima značajku intenzivne radikalnosti, koju sam već istaknuo, nasuprot ekstenzivnoj, i moramo ga shvatiti u njegovoj srži. Holokaust potječe iz religijske terminologije antike i helenizma, izveden je iz grčke riječi holokaúston, a označava “cijelu žrtvu paljenicu”, za razliku od “pola žrtve” (hemikaúston).
Upravo zbog te religijsko-ritualne pozadine, mnogi autori smatraju holokaust neprimjerenim izrazom u kontekstu nacističkog genocida. Ali, s obzirom da vatre, baklje i paleži pripadaju u ritualne spektakle nacističkog režima, a “konačno rješenje židovskog pitanja” je zadobilo vrijednost svetinje, mogli bismo uzeti u obzir tu ritualnu dimenziju nacističkog zločina te slijediti argument Agnes Heller i reći da je genocid nad Romima “pola žrtve”. Međutim, ne zaboravimo da i “konačno rješenje židovskog pitanja” predstavlja samo finalni dio realizacije ideje o uništenju Židova u Njemačkoj koja traje još od dolaska nacista na vlast 1933. Ono je dakle finale ekstenzivnog procesa koji se odvijao u različitim oblicima i fazama, tj. “necjelovito”. U slučaju Roma radi se o intenzivnom Holokaustu, oko kojeg nije bilo nikakvog krzmanja ni rasprave ni promjene provedbe. Za razliku od Židova kao “proturase”, označene simbolom žute zvijezde, Romi su bili puko ime “Cigani”, “neljudska bića”, bez rase, roda i plemena, bez identiteta i imena. Ni Sinti, ni Romi, ni Manuši. To znači, Romi su postali anonimna bića kojima je prethodno oduzeto “sve” u smislu identiteta, koji ne pripadaju ni u kategoriju “proturase”, kakva je važila za Židove. Osim što su nosili trokut nulte crne boje, znak asocijalnih, Romi su u logoru bili većinom bez registarskog broja, izolirani u unutrašnjem krugu pakla, logoru unutar logora. Taj položaj Roma u Jasenovcu potresno je evocirao pokojni Slavko Godstein u svojim knjigama.
Kada govorimo o paralelizmu između stradanja Židova i Roma, blizu smo paralelizmu između termina ‘antisemitizam’ i već spomenutog termina ‘anticiganizam’ i njegovih varijanti. Kako vi vidite odnos između potonjih dvaju pojmova? Postoji li između njih analogija?
Analogija je istovremeno izravno simetrična i obrnuto asimetrična. Najprije, ni termin ‘antisemitizam’ nije lišen dalekosežnih problema. Kao i holokaust, širi je od židovskog sadržaja, ali se tendenciozno identificira s antižidovstvomkoje je uži pojam. Hannah Arendt je u knjizi “Izvori totalitarizma” iz 1951. pokazala kako je termin antisemitizam promijenio težište sa ishodišnog značenja protužidovstvo, koje se odnosilo na životne prakse Židova u dijaspori kroz vjekove (etnička povezanost, religioznost, novčarstvo) koje su smatrane manje vrijednim od kršćanskog života, na Židove kao “rasu”, semite, manje vrijednu od germanske. Ako se upotreba termina antisemitizam za judeofobiju mogla još opravdavati time što su Židovi bili jedini semitski narod Evrope prije 1945., ne smijemo ignorirati da se sa cionističkim projektom i uspostavom države Izrael takvim poistovjećivanjem antisemitizma i antižidovstva isključuju Palestinci iz semitskog imena. Jedna od brutalnih posljedica te nelegitimne i groteskne uzurpacije, usporedive s nacističkom uzurpacijom arijevstva, pokazuje se danas kad zapadni mediji i vlade govore o “palestinskom antisemitizmu” dok genocidna politika Izraela prema Palestincima u Gazi otvoreno eskalira u “konačno rješenje palestinskog pitanja”. Sve uz prateću državnu propagandu, koja po nacističkom modelu rasne ekskluzije pretvara Palestince u neljudska bića.
Upravo zato je analiza Hanne Arendt, koja je u mladosti bila pristalica cionizma, postala kritička prema politici države Izrael i može se izravno prenijeti na današnju politiku Izraela. Ali se može primijeniti i na romsko pitanje u Evropi, premda se Arendt nigdje ne referira na Rome. U romofobiji nije riječ samo o neprijateljstvu prema Romima zbog “životnih praksi” pod raznim derogativnim imenima ciganstvo, ciganija, cigančenje, ciganluk, nego o pretpostavci da su Romi druga i niža rasa od “bijelaca”. Utoliko, pojmovi anticiganizam-romofobija izgledaju analogno pojmovnom paru judeofobija-antisemitizam, ali nisu. Riječ cigan ne označava rasu niti su Romi “druga rasa”. Kad bi bilo tako, rezultat bi bio šokantan za “bijelce”, ali jedini ispravan i nužan rezultat: ime cigan bilo bi sinonimno s riječju arijevac. Romi su jedini arijevci Evrope, iako je arijevstvo samo jezično-etnička, a ne rasna kategorija. Zato je za tragediju Roma u II. svjetskom ratu prvo trebalo da se u nacističkoj “znanosti” dovrši biologizacija jezičnih i etničkih kategorija i da Romi, jezični arijci, budu lišeni ne samo arijevskog porijekla nego ljudskosti uopće. Poput Židova, ali još gore od Židova.
Da se, pri kraju, vratimo na pitanje današnjeg položaja Roma u teorijskim raspravama. U knjizi Čovjek, ali najbolji govorili ste o upadljivom prešućivanju Roma, pogotovo kod pojmova kao što je nomadsko mišljenje koje bi se na prvu moglo povezati baš s njima.
Današnja tragedija Evrope je politika korektnosti na obrascima po kojima Romi ostaju na rubu ili isključeni, premda “Evropa čini sve”, kako se poslovično kaže, da osigura identitarne politike. Na primjer, iako je filozofija “nomadskog mišljenja” već desetljećima intelektualni hit Evrope, njezini nosioci sudjeluju u današnjoj “velikoj priči” pod naslovom “migrantska kriza Evrope”, ali u tome Romi “nisu tema”. Iako su sa svojim zanatima bili najstariji evropski radni migranti, Romi su danas medijska tema samo kad postanu predmet deportacija iz zemalja zapadne Evrope u “domicilne” istočnoevropske zemlje, na rubu Unije.
Je li to prešućivanje odraz njihovog realnog položaja u kojemu još uvijek ostaju na margini i nevidljivi?
Vječna tema “socijalne integracije” Roma prikazuje se sada, u okvirima evropskih integracija, kao “nerješivo” pitanje: istočnoevropski Romi se deportiraju iz zapadnoevropskih zemalja s argumentom da su “asocijalni” i “kulturno neprilagodljivi”. Dakle, “romsko pitanje” ne samo da se nije popravilo s Evropom nego izgleda da se pogoršava. Štoviše, narasle su tendencije ka “konačnom rješenju” i romskog pitanja kroz neonacističke pogrome u Slovačkoj, Mađarskoj, Ukrajini. Projekt Evropske unije pod nazivom “Dekada integracije Roma” završio je debaklom, usprkos uvjeravanjima državnih administracija i nekih romskih predstavnika u suprotno. Premda je ostvaren napredak u domeni obrazovanja, kulturne i političke reprezentacije Roma kao nacionalne manjine, Romi ostaju jednako ili još više isključeni i siromašni nego što su bili “prije Evrope”. Dali smo, kako se kaže, Romima pravo na škole, ali ne i pravo da se maknu od “ciganstva” u našim očima. Tako je i Franjo Josip I ukinuo mjere svoje majke Marije Terezije za školovanje i integraciju Roma i vratio “Cigane” tamo “gdje pripadaju”, na rubove carstva.
Kao kontrast tome, vi u knjizi ističete korektivnu ulogu Roma za dominantu struju razvoja Europe tijekom 19. stoljeća.
Riječ je više o ulozi Roma u smislu funkcije ili motiva u literaturi, glazbi i široj kulturi. Ne smijemo zanemariti veliku, jasnu i svijetlu stranu evropske povijesti Roma pod “krivim” imenima Cigani, Bohemi, Gypsies, Gitanos. Tome sam u studiji posvetio jedno poglavlje o “kritici Cigana” kod Immanuela Kanta koji, poput skeptika u filozofiji, “lome građanski poredak”, a drugo o romantici “ciganstva” kao sindromu “orijentalizma”, na primjeru Tolstojeve drame “Živi leš”. To su uporišta da pojam ciganstvo tretiramo kao pozitivan. On u jakom smislu obilježava romanticizam kao prvu veliku samokritiku moderne Evrope u smislu kritike racionalizma, idolatrije razuma i ovladavanja prirodom kroz oslobađanje zatomljene senzualnosti i osjećajnosti. Da to kažem plastično i politički nekorektnim žargonom — mi ne možemo zamisliti modernu i postmodernu Evropu bez “ciganskog efekta”. Bez mjesta Roma u romantici pod svim onim nepravim, ali lijepim i zvučnim imenima, ne možemo zamisliti tu možda najznačajniju epohu samokritike moderne u samom začetku građansko-kapitalističke modernizacije. Da, Evropa je, za razliku od drugih “velikih” civilizacija, poput indijske ili kineske, zasnovana i na samokritici i svjetsko-povijesnoj refleksiji, a ne samo na apologiji racionalizma, efikasnosti, poduzetništva i imperijalizma. Upravo zato romantika i mjesto Roma u njoj nisu samo izraz “orijentalističke fantazme” Zapada, kako se danas dominantno shvaća u postkolonijalnim studijima.
Kako bi ta korektivna uloga iz romantičkog perioda 19. stoljeća izgledala danas?
Ako je Hannah Arendt u svojoj ranoj studiji o antisemitizmu iz 1951. napisala da su Židovi “jedini evropski narod bez države”, dodavši “uvijek bliski s vlašću”, ipak je u toj kritičkoj misli posve zaboravila na Rome. Romi nisu samo drugi jedini evropski narod bez države, nego “daleki i nepostojani” prema vlasti. To nije samo pozicija “ometača građanskog poretka”, kako piše Kant, nego pozicija skeptika unutar filozofije, tj. u samim teorijama građanskog poretka. I to je također prikazao Kant. Stoga, ako Rome ne štiti nijedna “matična” nacionalna država, onda romsko pitanje nije samo u nadležnosti nacionalnih država i Evropske unije, nego pripada upravo u kantovske “teleološke principe” filozofije. Na primjer, svrha intelektualnog nomadizma, kakav proklamiraju evropski postmoderni intelektualci koji se sele s jednog sveučilišta na drugo, iz jedne države u drugu, dok mase migranata pogibaju na granicama tih istih država, a Rome deportiraju, ne može biti još jedna figura Cigana-bez-Roma. Taj je nomadizam samo poza, označitelj ukraden od stvarnih nomada.
Što preostaje Romima s obzirom na te nutarnje granice Evrope?
Romi nisu, i ne mogu biti, samo objekti socijalne, povijesne, političke, akademske i drugih nepravdi. Romantika nas uči da Romi nisu samo neki čudnovat etnos koji se “ne može skrasiti”, koji se “ne dâ vezati za postojan poljodjelski rad”, kako je pisao prosvjetitelj Kant, nego da imaju općeljudsko značenje, da su nosioci najviših općeljudskih vrijednosti, ideje slobode, koliko god da su to samo projekcije. Što je sloboda nego projekcija od koje se sastoji cijela stvarna ljudska povijest!? To je upravo Kantova umna i regulativna ideja, premda ju je on na Romima prepoznao samo u negativnom obliku, kao “kidanje građanskog poretka”. Kulturna povijest Roma pokazuje da Romi nisu tek objekt “loše literature”, romantičke literarne fikcionalizacije, ni znanstvene deskripcije u etnografiji i antropologiji, nego subjekti samoizvođenja i akteri u borbi za priznanje u svijetu drugih. Romantička je zapravo ideja samoproizvođenja, od Goethea preko Hegela do Marxa i dalje do “lorističkog pokreta” u Engleskoj i postmodernih teorija identiteta kao performativa.
Nije li pojam općeljudskog danas napušten kao idealistički projekt i nije li to u današnjim svjetskim relacijama prevelik teret da se projicira na Rome?
Naravno da opća društvena emancipacija Roma nije moguća bez emancipacije cijelog društva od nacionalnog državotvorstva, poput hrvatskog. Tu smo lekciju naučili od Marxa na kritici teze da se Židovi moraju emancipirati od židovstva da bi bili sposobni za građansko društvo koje ostaje kapitalističko. Koliko god ta univerzalna perspektiva danas u post-postmoderni i post-kapitalizmu važila kao izgubljena i kontrafaktička, romantička idealizacija “slobodarstva Cigana” ima, po mome najdubljem uvjerenju, vrijednost kao heurističko i analitičko sredstvo u kritici parohijalizma identitarnih teorija za rehabilitaciju univerzalnosti ljudskog. Time naravno ne mislim da Romi kao pojedinci ili kolektiv trebaju ostati zarobljenici romantičke “bjelačke” fantazme o slobodi. Sloboda je univerzalno ljudska i kao ideja nipošto ne isključuje borbu Roma za partikularna empirijska prava. Naprotiv, riječ je o tome da Romi u svojoj socijalnoj borbi trebaju koristiti sve raspoložive simboličke resurse, uključujući pozitivne momente ciganstva. Romi su ti koji ih određuju, a ne gadže.
Kako je rekla Raisa Udovikova, ruska romska glazbenica i aktivistinja u Norveškoj poznatija kao Raya, “Ja nisam ciganka samo po rođenju, ja sam ciganka po uvjerenju”. Naravno, to u prvi mah ne zvuči drugačije nego da netko kaže, nisam Hrvat/Hrvatica samo po rođenju nego po uvjerenju. Ali pozicija Roma je posve drugačija, i biti cigan/ciganka po uvjerenju teže je osobito sad kad ponovo bujaju “bjelački suprematizmi” na istoku i na zapadu, na sjeveru i na jugu Evrope. Poslijeratna demokratska i samokritična Njemačka nikad nije priznala pravo Romima i Sintima na materijalne odštete za Holokaust, jer, za razliku od Židova, nisu “zavedeni” u birokratske registre Holokausta. Suočimo se s time da su Romi u doslovnom smislu univerzalni evropski narod kao i Židovi. Države poput Francuske i Njemačke, nekadašnje predvodnice antisemitizma, danas vode “filosemitsku” politiku tako da svaku kritiku cionizma i nasilne politike države Izrael zakonski progone kao “akte antisemitizma”, ali njihova se politika prema Romima ne mijenja. Za razliku od židovskog naroda, iza kojeg ne stoji samo država Izrael, nego Francuska, Njemačka i SAD, položaj Roma, naroda bez matične nacionalne države, nije prekaran samo socijalno i politički zato što se sve evropske države prema lokalnim romskim zajednicama odnose maćehinski kao prema “nepopravljivoj” i neželjenoj nahočadi. On je prekaran zato što “ciganski identitet” Roma premašuje njihov partikularni identitet kao etnosa: on je trans-romski, nad-etnički, univerzalno ljudski. Upravo to danas nitko više ne želi, svi su zakopani u partikularne identitete. Kao životinjske species.
To možda neće biti svakome jasno.
Ponovimo, riječ rom, koja daje ime za jedan etnos Roma i i poopćuje na sve Rome kao narod, ime je za čovjeka. Drugi narodi Evrope, zakopani u svoja posebna imena i identitete, nemaju tu univerzalnost. No, prihvaćam da ta “romantika” humanizma predstavlja teret i razumijem da je više ne žele ni Romi. Ali ne možemo odustati od idealizacija, i to je razlog zašto mislim da je riječ ‘cigan’ vrijedna spašavanja. Nije svaki Rom cigan, osim u ciganofobnoj fantaziji “suprematista”. Ako nisam Rom po rođenju, kao Raya Udovikova, nego gadžo, mogu željeti da kao i Raya budem cigan po uvjerenju. Za to nije potrebna etnomimikrija ili filoromstvo, nego onaj skepticizam koji je u filozofiji iritirao Kanta da ga je metaforički prikazao kao ciganstvo: cigan je skeptik građanskog poretka, kao što je skeptik cigan filozofije.
