Stéphane Laederich izvršni je ravnatelj Romske zaklade u Zürichu. Romskom se zajednicom u Švicarskoj i Europi bavi zadnjih dvadeset pet godina. Sredinom rujna bio je sudionik “Druge međunarodne konferencije o genocidu nad Romima” tijekom hrvatskog predsjedanja IHRA-om.
Vi ste matematičar i fizičar, IT financijski specijalist i ravnatelj Romske zaklade u Zürichu. Što je ono što povezuje sve vaše prošle i sadašnje profesije i interese u jedno? I odakle je došla motivacija za bavljenje romskim pitanjima?
Prije svega, studirao sam matematiku, zatim sam radio s Romima u istočnoj Europi tijekom 90-ih, a Romsku sam zakladu pokrenuo 1997. godine. Mi smo mala zaklada, tako da od toga nema mnogo prihoda. Zapravo, nikada nisam bio plaćen od strane Zaklade i zato sam morao pronaći druge načine od kojih bi živio. Moja je obitelj živjela među Romima, ja sam naučio romski jezik, i s vremenom sam osjetio da je potrebno nešto učiniti.
Mnogo se govorilo i pisalo o poziciji Roma u DACH regiji (Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, op. a.), no većina se odnosi na Njemačku i Austriju. Koliko Roma živi u Švicarskoj i koliko je u toj zemlji izražen antiromski rasizam?
Počnimo s antiromskim rasizmom u Švicarskoj. Ako se sastanete s vladinim službenicima i oni vas doslovce pitaju znate li čitati i pisati, postajete svjesni da se mnogo toga mora učiniti. Stereotipi su toliko usađeni u društvo da ljudi uopće ne shvaćaju koje rasističke stavove izriču. Mi govorimo novinarima “Samo zamijenite u svojem članku riječ ‘Rom’ riječju ‘Židov’ i pitajte se biste li ga i dalje objavili. ”Svi su Židovi…” – takvo nešto nikada ne biste napisali. Ali ”Svi Romi prose” možete napisati.’ Rasizam je zaista duboko ukorijenjen. Kao rezultat toga, Romi se u Švicarskoj uopće ne žele deklarirati kao Romi.
Sad, tko su Romi u Švicarskoj? Prije svega, u zapadnom dijelu Švicarske žive Sinti i Manuši te neki Romi koji su ondje došli kasnije: u kasnom 19. stoljeću vlaški Romi, u ranom 20. stoljeću Romi iz Poljske i tako dalje. Nakon Prvog svjetskog rata mnogi su Romi došli kao izbjeglice. Također, ima Roma većinom iz sjeveroistočne Europe – Poljske, Češke itd. – koji su emigrirali mnogo prije Drugog svjetskog rata.
A onda, od 1950-ih imamo gastarbajtere (gostujuće radnike). Mnogo je gastarbajtera iz Jugoslavije. Samo da vam predočim, sada u Švicarskoj živi oko pola milijuna ljudi iz bivše Jugoslavije koji još nemaju švicarsku putovnicu. To je više od 15 posto ukupne populacije. U bivšoj Jugoslaviji Romi su činili 10 posto populacije i bili su jednako mobilni kao i ostalo stanovništvo. Dakle, procjenjujemo da trenutno u Švicarskoj živi oko 100 000 Roma. Osim toga, postojao je val doseljavanja gostujućih radnika iz Španjolske, Portugala, Jugoslavije, kao što sam već rekao, a onda se dogodio rat u Jugoslaviji koji je najveći trag ostavio na kosovske Rome, od kojih su mnogi došli u Švicarsku. Poznajem neke od njih zato što je Zaklada vodila oko 2000 slučajeva obitelji koje su tražile azil.
U redakciji časopisa i portala Phralipen pratimo stranicu Rroma.org koju vodi Romska zaklada. Upoznati smo s činjenicom da su medijske kampanje jedan od fokusa Zaklade. Prema Vašem mišljenju, što je u tom radu važno i kakvo je stanje medija u Švicarskoj po pitanju izvještavanja o nacionalnim manjima, posebno romskoj i sintskoj?
Fokusiramo se na medije jer smo uvjereni da ako se želi mijenjati nazor ljudi, zaista se mora promijeniti način na koji novinari govore o Romima. Kada smo napravili prvu studiju o njemačkom dijelu švicarskih medija, analizirali smo doslovce svaki članak objavljen tijekom jedne godine. Nakon toga smo poslali sažetke novinarima koji su napisali te članke te smo ih pozvali na konferenciju za medije. Samo su se tri novinara pojavila. Svi su se ostali uplašili. Bila im je šokantna činjenica da se njihovo ime može povezati s rasističkim tvrdnjama kojih nisu bili ni svjesni u svojim člancima.
Morate biti veoma izravni i suočiti novinare s njihovim vlastitim radom kako bi napokon shvatili ‘Oh, možda ovo baš nije ono što bismo trebali govoriti’. To je razlog zašto nastojimo pratiti medije na različitim jezicima. Kada provodite analize i radite sa samim novinarima, kad im kažete ‘Pogledajte, ovo je bilo napisano, vaše novine pišu ovakve gadosti’, onda možete pokrenuti tužbu i možete početi razmišljati o promjeni situacije. Zapravo, veoma je teško otići na sud u Švicarskoj – izgubite većinu parnica jer su suci takvi da, primjerice, govore ‘Očito je da svi Romi kradu’, što vam dovoljno govori o stanju s rasizmom u Švicarskoj.
Sve u svemu, naš posao ima dvije strane: zanimljivo je pratiti ono što se događa, no također je zabrinjavajuće, jer vidite kakvi su trendovi u drugim zemljama, naprimjer Bugarskoj, u kojima većinom izvještavaju o tučnjavama Roma, krijumčarenju droge itd. Općenito gledano, široko medijsko pokrivanje romskih pitanja ranije nije postojalo. To je pokazatelj u kojem se smjeru stvari razvijaju.
