Ovogodišnji, četvrti po redu Kongres mladih Romkinja i Roma održan je od 22. do 24. rujna u Medulinu. Organizacija koja je prethodila pa onda i tijek samog Kongresa pokazali su slabije i jače točke stoga ću se u svom tekstu osvrnuti na jedne i na druge.
Najteži dio same organizacije je slabi interes mladih i koliko god da su svi ostali zadaci zahtjevni, primjerice slaganje promo-materijala, programa i agende, biranje tema i predavača, pronalaženje hotela s adekvatnom dvoranom i usklađivanje termina održavanja koji će odgovarati većini, ništa ne mogu usporediti s time koliko je teško motivirati mlade. Ali, ne bih rekla da je to specifično za Rome i Romkinje već da je generalno interes mladih generacija vrlo slab za sve što nije njihova svakodnevna rutina ili obaveza koju moraju odraditi jer je vezana uz školu ili fakultet ili nije njihov način zabave. Oni koji uspiju prevladati tu točku i odluče se sudjelovati na Kongresu na kraju budu vrlo zadovoljni i motivirani te žele održavati kontakte s drugim mladim ljudima koje su upoznali.
Već kroz uvodne razgovore na Kongresu pokazalo se ono o čemu i sama već duže vrijeme razmišljam, a to je proširenje kruga sudionica i sudionika tako što pohađanje srednje škole ili fakulteta neće biti uvjet za sudjelovanje. To su naveli i sami sudionici ističući primjere onih u romskoj zajednici koji su svoje iskustvo i znanje stekli kroz posao, pa čak i kroz fizički rad ili putem otvaranja vlastite tvrtke ili obrta, a koji s drugim mladim ljudima isto tako mogu podijeliti svoja iskustva. To ne znači da prioritet nije na obrazovanju već samo to da participirati u razvoju zajednice možemo na različite načine, ponekad kroz umjetnost, ponekad kroz različita zanimanja, kroz završenu fakultetsku naobrazbu ili političku participaciju i aktivizam.
Ponekad nam se čini da nam treba vremena za naš vlastiti životni put zbog čega je potrebno neko vrijeme isključiti se iz zajednice te da će za ovakve susrete doći vrijeme tek u budućnosti. Bilo je trenutaka kad sam i sama razmišljala na taj način, ali onda sam shvatila da do promjene ne dolazi tako što ćemo se zatvoriti u sobu i studirati već je potrebno kretati se među ljudima, stvarati i njegovati kontakte i kroz odnose s drugima upoznavati samog sebe. To je prilika da vidimo kako reagiramo u različitim situacijama i kako se s njima nosimo jer taj dio sebe još nismo upoznali. Upravo na susretima poput ovog na Kongresu kroz različita predavanja koja ne slušamo u školi ili na fakultetu otvaraju nam se vidici za druge teme među kojima možemo pronaći neki svoj novi interes.
Upravo to su pokazali i zaključci na ovogodišnjem Kongresu koji su se mogli naslutiti već tijekom ‘pozadinskih’ razgovora u pauzama između predavanja. To bih nazvala tzv. instant evaluacijom jer ljudi odmah kažu ono što misle, što im se sviđa i što su zapamtili i to možemo odmah primijeniti u nastavku predavanja. Isto tako sudionici žele nastaviti održavati međusobne kontakte, razviti mrežu za brže međusobno informiranje i pomoći jedni drugima pa i mlađima od sebe u prenošenju znanja i vještina koje sami već imaju.
I na kraju ono što se svima najviše svidjelo je slobodna rasprava. Ona omogućava razmjenu stavova i mišljenja te iznošenje potreba svoje sredine i pronalaženja različitih rješenja kroz ideje i praktične savjete. Rasprave su pokazale naše individualnosti i naše različite motivacije, inatljivce koji su operativci te one koji su snagu crpili kroz bolne trenutke koje su proživljavali, a oni su vizionari. Oni već vide što bi trebalo biti promijenjeno i na kojim točkama se treba raditi kako bi se to odrazilo, ne samo na njih same, već i na sve ostale.
Koliko god da su naši doprinosi različiti, ciljevi su nam isti stoga vjerujem da se vidimo i dogodine na Kongresu mladih Romkinja i Roma.
