Mir u nekom društvu određuje se kao stanje u kojemu prevladavaju osjećaj zajedništva i sklada te dijeljenje bliskih ili istih ciljeva i interesa. Istovremeno, stanje mira nadilazi podijeljenosti, razlike i nerazumijevanja koji mogu dovesti do sukoba. Dok je u povijesti razmišljanja o miru bilo onih koji su smatrali da je, u smislu dinamične borbe različitosti, ‘rat otac sviju stvari’ (Heraklit), pacifizam kao teorijska i praktična pozicija nipošto nije isto što i pasivnost ili statičnost. Pacifizam ne znači prepuštanje patnji i odustajanje od odupiranja nasilju, nego aktivan rad na građenju mira u zajednici i suprotstavljanje tendencijama koje ga nastoje ugroziti. Ako se bolje pogleda, zapravo je pacifizam taj koji radi na afirmiranju različitosti jer nastoji spriječiti da jedna pozicija različitim oblicima nasilja poništi drugu.
Iako prisutnost žena može povećati vjerojatnost sporazuma i rješavanja ratnih sukoba one rijetko imaju mjesto za stolovima kao pregovaračice, posrednice ili potpisnice u mirovnim procesima diljem svijeta. Ženski rad na obnovi i briga u ratnim i poratnim vremenima rijetko je vidljiva i nadasve podcijenjena. Iz te je potrebe pokrenuta mreža mirovnih aktivistica te 2005. godine za kolektivnu Nobelovu nagradu za mir nominirano 1000 žena koje se svakodnevno obvezuju na cilj mira i pravde, često pod najtežim okolnostima. One pozivaju na pomirenje, organiziraju mirovne prosvjede, brinu o stradalima, obnavljaju svoje lokalne zajednice i uključuju sve strane u dijalog i izgradnju post-konfliktnog društva.
