U okviru projekta Mapiranje komemorativnih kultura, najbolje prakse i naučene lekcije, koji za cilj ima usporediti iskustva i primjere iz različitih konteksta o načinima na koje su značajni datumi iz prošlih sukoba, zločina i drugih značajnih događaja obilježeni u službenim državnim narativima u odnosu na alternativne žrtve – ili naracije usmjerene na preživjele, objavljene su studije slučaja na navedene teme. Provoditelj projekta Globalna inicijativa za pravdu, istinu i pomirenje, zajedno s partnerima je identificirao i mapirao najbolje prakse specifične za kontekst i lekcije naučene iz komemorativnih kultura. Tako je konzorcij angažirao lokalne organizacije civilnog društva za provođenje istraživanja i izrade studija o tome kako se značajni datumi obilježavaju u javnoj sferi od strane dužnosnika, ali i u lokalnoj zajednici od strane organizacija civilnog društva i žrtava ili udruženja usmjerenih na preživjele u različitim kontekstima iz Afrike, Azije, Balkana, Kariba, Latinske Amerike i Bliskog istoka.
Među studijama slučaja pronašle su se i Hrvatska i Bosna i Hercegovina u čijoj su izradi sudjelovali Inicijativa mladih za ljudska prava Hrvatska, odnosno Centar za post-konfliktna istraživanja u slučaju bosanskohercegovačkog primjera.
Za Hrvatsku je prikazana komemorativna praksa kroz studiju slučaja obitelji Zec čije se ubojstvo dogodilo tijekom rata za nezavisnost Republike Hrvatske u kontekstu raspada Jugoslavije, navode autori, te dodaju: Ozbiljni propusti u postupanju krivičnog pravosuđa u slučaju porodice Zec odgovaraju službenom narativu koji zanemaruje žrtve za koje je odgovorno političko i vojno rukovodstvo Hrvatske. Ovaj zločin, čiji neposredni izvršioci nisu odgovarali, službeno se i ne obilježava komemoracijom.
Kao alternativni narativi u vezi s obitelji Zec spominju se kazališni komad Olivera Frljića “Aleksandra Zec”, godišnje komemoracije koje održava Antifašistička liga Republike Hrvatske te zagovaranje u području memorijalizacije od strane Inicijative za ljudska prava. Autori navode napredak u prisustvu lokalnih i državnih političara na godišnjim komemoracijama kroz čije su govore doprinosi službenom priznanju zločina za koje je odgovorna hrvatska država kao i to da se javna površina nazove po obitelji Zec u svrhu očuvanja sjećanja.
U slučaju Bosne i Hercegovine prikazano je komemoriranje genocida u Srebrenici. U Potočarima, gdje se nalazi Memorijalni centar i groblje žrtava genocida, obilježavanje istog organizira se svake godine 11. srpnja. Međutim, uz službenu komemoraciju, autori ističu da proslava takozvanog “Dana oslobođenja Srebrenice” u Bratuncu i sjećanja na srpske žrtve “otadžbinskog i odbrambenog rata” u Kravici, suočava društvo s vrlo različitim pristupom kako povijesti tako i komemoraciji.
Da bi zemlja napredovala u pravcu mirne, demokratske i prosperitetne budućnosti, istina se mora priznati i prihvatiti. Ta istina sadrži ne samo povijesne činjenice koje su temeljno potkrepljene od strane međunarodnih sudova; ona također uključuje pojedinačna iskustva i patnje preživjelih iz Srebrenice, za koje je negiranje genocida izvor trajne emocionalne traume, i, moglo bi se reći, nastavak samog genocidnog nasilja, zaključuju.