Joanna Talewicz doktorirala je kulturnu antropologiju. Istraživačica je, edukatorica, autorica, aktivistica te suosnivačica i predsjednica Zaklade prema dijalogu (Fundacja w Stronę Dialogu) iz Poljske. Dvadeset godina radi za dobrobit romske zajednice i prava manjina, a glavno područje rada joj je genocid nad Romima i romske izbjeglice. Članica je poljskog izaslanstva Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust (IHRA). Autorica je i koautorica nekolicine knjiga te znanstvenih i popularno-znanstvenih članaka.
Iako često čujemo izraz “nikad više”, rat se ponovno vodi na tlu Europe, a među žrtvama i izbjeglicama su i pripadnici romske zajednice. Kako rat i stradanje oblikuju nacionalni identitet i imate li informacije o tretmanu romskih izbjeglica u Poljskoj?
“Nikad više” fraza je koja se često ponavlja tijekom raznih obljetnica. Nažalost, to nema nikakve veze sa sadašnjošću i stvarnošću. S Drugim svjetskim ratom nije završila era ratova, izrabljivanja i genocida. Još traje. U tom kontekstu teško je ne spomenuti, među ostalima, rat na Balkanu, u Siriji, Ruandi, Demokratskoj Republici Kongo, Ukrajini ili genocid nad narodom Rohingya. Nismo naučili lekcije iz povijesti i nismo stvorili mehanizme zaštite od tragedija koje se događaju u suvremenom svijetu. Štoviše, svjedoci smo neutralizacije rata i ravnodušnosti prema ljudskoj patnji. Danas nam je rat blizu, možemo ga gledati i svjedočiti što se događa u mjestima zahvaćenim sukobima i genocidima. Internet i društveni mediji otežavaju nam da u budućnosti kažemo da nismo znali ili bili svjesni. Ne s tako širokim pristupom informacijama kao danas. Pričajmo o tome, jer nakon Drugog svjetskog rata pitali smo se: kako je moguće da se to dogodilo? Kako se ovo moglo dogoditi pred cijelim svijetom? Tada nisu svi bili svjesni što se događa. Danas je teško reći da nismo znali ili da nismo bili svjesni, ali što je još važnije, teško je razumjeti ravnodušnost i pasivnost prema tragediji tako mnogo ljudi i naroda. Romi žive u dijaspori i stoga svugdje čine manjinu, zbog toga su najranjiviji. A rat i sukobi još više slabe našu poziciju. Jer tko će se boriti za nas? Tko nas predstavlja? Bez političke ili ekonomske moći uvijek smo, najblaže rečeno, manje povlašteni. Nažalost, trenutno smo svjedoci još jednog rata u kojem romska zajednica postaje skupina građana “drugog reda”. Način na koji se tretiraju romske izbjeglice teško je prihvatiti. Romske izbjeglice iz Ukrajine imale su lošiji tretman ne samo u Poljskoj, već i u drugim državama, poput Mađarske, Češke i Moldavije. Nisu puštani u izbjegličke centre, uskraćivan im je prijevoz i druge usluge koje se pružaju izbjeglicama. Odgovornost vezana uz potporu ovim osobama prebačena je na romske organizacije, a da im se na bilo koji način ne pruža podrška.
Voditeljica sam Zaklade za dijalog koja podupire romske izbjeglice u Poljskoj i moram reći da su nam prvi mjeseci rata bili strašni. Srećom, dobili smo potporu međunarodnih humanitarnih organizacija. Uspjeli smo stvoriti jaku mrežu i tim interventnih asistenata i medijatora za izbjeglice. Štoviše, potpisali smo sporazum o suradnji s lokalnim vlastima u Varšavi, osnovali smo Romski društveni centar gdje nudimo pravnu, psihološku i obrazovnu pomoć. Danas smo spremni razgovarati o nanesenim nepravdama. To nije novost, svi znamo kako nas tretiraju, čak i u ratu, čak i kao izbjeglice koje bježe od rata. Pomoć ne možemo čekati i ne čekamo. Djelujemo sami i u mogućnosti smo biti učinkoviti u našim aktivnostima. U Zakladi smo uspjeli razviti model integracije Roma iz Ukrajine. Sa zajednicom radimo odozdo prema gore i to donosi rezultate. Stoga mogu pouzdano reći da smo spremni razgovarati o dobrim praksama koje bi se trebale implementirati ne samo u Varšavi, i ne samo u Poljskoj.
S vašeg gledišta – kako se ta diskriminacija mijenjala kroz vrijeme? Kako je ovjekovječena stereotipima? Raste li anti-romizam u Europi?
Promatramo porast anti-romizma, ne samo u Europi. Svjedoci smo porasta radikalnih, rasističkih, antisemitskih i ksenofobnih stavova. Sve to u kombinaciji sa suvremenom gospodarskom, ratnom, izbjegličkom, klimatskom i migracijskom krizom. Zanimljiva, ali i turbulentna vremena. Test za ljudskost, koji ću promatrati sa zebnjom, ali i s nadom da će doći neko novo bolje vrijeme. Svjesna sam da više nije moguće živjeti na isti način. Kapitalizam je pogoršao društvene nejednakosti, a konzumerizam uništava naš planet i nas same. Cijeli naš svijet zahtijeva promjenu i potpuno novi poredak. Nažalost, trebat će vremena i imam osjećaj da je težak period pred nama. Ipak, uvjerena sam da ćemo uspjeti. I vjerujem da ćemo postati svjesniji i više empatični kao ljudi i društvo. Bojim se kako će proći slabiji, pa tako i Romi koji dobro znaju što znači pozicija žrtvenog jarca. No, također znam da smo danas jači i svjesniji, educiraniji i spremniji stvarati alternativu za naše ljude. Moramo brinuti o najslabijima i moramo biti složni, jer podijeljeni smo još slabiji. Educirajmo se, educirajmo ne-Rome, dijelimo dobre prakse i rješenja koja neće dopustiti da ponovno budemo stavljeni u poziciju žrtve.
Obilježili smo još jedan 2. kolovoza – Dan sjećanja na Rome žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu/ Samudaripen. Kako je komemoracija povezana s trenutnim jačanjem romskog identiteta?
Ovaj dan važan je za sve Rome i Sinte. I to bi trebalo biti važno ne samo Romima, nego svim Europljanima, a i šire. Ovo je naša zajednička povijest. Rođena sam u Oświęcimu, gradu u kojem se nalazio Auschwitz-Birrkenau. Sjećam se i prve obljetnice koju je moj otac organizirao početkom 90-ih. Imala sam tada 14 godina i sjećam se da je nekoliko ljudi bilo s nama u takozvanom bivšem Zigeunerlageru u koncentracionom logoru Auschwitz-Birkenau. Danas je drugačije. U procesu smo osvještavanja Roma i ne-Roma o tome što su europski Romi doživjeli. Nažalost, još uvijek stvaramo prostor u javnom diskursu, mediji i dalje ignoriraju našu povijest, a u školskim udžbenicima nema informacija o sudbini Roma tijekom Drugog svjetskog rata. No, puno je učinjeno i to je ono na što se trebamo fokusirati dok idemo dalje. Danas u Oświęcim dolaze Romi i ne-Romi, kao i ljudi koji predstavljaju institucije, organizacije, vlast itd. Najvažnije je da u obilježavanju sudjeluje romska mladež iz cijeloga svijeta, ljudi koji nemaju priliku učiti o povijesti svoga naroda iz školskih udžbenika. To je sjajno, ali je i važan znak da moramo ići dalje i učiniti sve da obrazujemo ne samo Rome nego i ne-Rome. To je važno ne samo za pravdu i sjećanje na žrtve, nego i za sadašnje prijetnje koje sam ranije spomenula.
Dugo je genocid nad Romima bio poznat kao “zaboravljeni genocid”, u kojoj mjeri to još uvijek smatrate točnim? Kakva je situacija danas? Istražuje li se u Poljskoj genocid nad Romima i postoji li interes vaših učenika za ovu temu?
Već sam spomenula obrazovne programe. Ovo je najvažnije! ODHIR je prije nekoliko godina proveo istraživanje o prisutnosti teme genocida nad Romima i Sintima u obrazovnim programima. Izvješće pod naslovom “Poučavanje i obilježavanje genocida nad Romima i Sintima: prakse na području OESS-a” objavljeno je 2015. Rezultati istraživanja nisu optimistični. Edukacija o genocidu nije dio obrazovnog programa ni u jednoj od ispitanih zemalja. Vjerujem da će istraživanje i rasvjetljavanje novih, manje poznatih tema pomoći da se to promijeni. Puno nade polažem u enciklopediju o genocidu nad Romima i Sintima koja će ugledati svjetlo dana za nekoliko godina. Zahvaljujući Karoli Fings i njezinim suradnicima nastaje zbirka spoznaja o najvažnijem razdoblju u povijesti Roma. Vjerujem da će to biti inspiracija istraživačima i važan znak institucijama i političarima o važnosti učenja o romskoj povijesti. Već imamo preporuke, posljednje koje je objavilo Vijeće Europe. Vrijeme je da ih se provede. Moramo učiniti sve da promjene budu činjenične, a ne puste želje.
Koji je Vaš savjet mladim Romima i ostalim mladim ljudima, kada govorimo o sjećanju na genocid nad Romima i važnosti sjećanja?
U susretima s mladima uvijek ističem da košmarna prošlost nije samo prošlost. Počinitelji nisu bili monstrumi kakvi se nikada više neće vratiti – kako često o njima mislimo. Takvi nas narativi oslobađaju odgovornosti da brinemo o onome što se sada događa, stvarajući lažan osjećaj sigurnosti. To je vrlo iluzorno i opasno, i moramo zapamtiti i shvatiti da ti ljudi u mnogočemu nisu bili drugačiji od nas, od običnih ljudi. Osjećaj opasnosti, kriza i vjera u ideologije krivi su za trijumf zla. Prisjetimo se i toga u kontekstu sjećanja i edukacije o genocidu nad Romima. Reagirajmo na govor mržnje i diskriminaciju. Ne budimo ravnodušni, podržimo slabije. Pogotovo u ovo doba. A obrazovanje o prošlosti shvatimo kao važan putokaz u građenju narativa i produbljivanju znanja o najtragičnijem razdoblju u povijesti Roma.
