Denis Ahmetović: Želja mi je stvaranje i izvođenje autorskih pjesama na romskom jeziku

0
43
Foto: Phralipen

Brakom mojih roditelja spojile su se dvije obiteljske linije glazbenika, započinje priču daroviti 28-godišnji pjevač Denis Ahmetović iz Zagreba. Svoju urođenu muzikalnost otkrio je još kao dječak, a danas gradi regionalnu muzičku karijeru kao pjevač narodne i romske glazbe. Razgovarali smo o njegovom odrastanju u Zagrebu, glazbenim počecima u najranijoj dobi te iskustvima koja je stekao natječući se u glazbenoj natjecateljskoj emisiji Zvezde Granda u Srbiji koja mu je, govori nam, otvorila vrata glazbene scene.

Kako bi opisao svoje odrastanje i kada se javlja tvoj interes za glazbu?

Živim u Zagrebu, no rođen sam u jugoistočnoj Srbiji, Surdulici. Moj je otac Zagrepčanin i to je razlog zašto su se moji roditelji samo godinu dana nakon mog rođenja odlučili preseliti u njegov rodni grad. Odrastanje u multikulturalnoj sredini pružilo mi je priliku za normalan život koji nije obilježen diskriminacijom i izolacijom. Imao sam sreće u odnosu na mnoge druge pripadnike romske zajednice. Pa iako sam imao sretno djetinjstvo, obitelj je zadesila tragedija. Sa šest sam godina izgubio majku. Bio je to težak period i za mene i za mog starijeg brata Alena. Svu je brigu za nas preuzeo naš otac koji nam je nastojao kompenzirati ljubav koju smo izgubili gubitkom majke. Obojicu nas je obrazovao i poticao u našim željama. Iako sam izgubio majku, danas vjerujem da sam nešto i dobio. Dala mi je nešto neprocjenjivo, glazbeni talent kroz koji ona živi u meni.

Izjavio si da su se brakom tvojih roditelja spojile dvije obiteljske linije glazbenika. Tko se osim tebe bavio, odnosno bavi glazbom?

Velika se većina mojih predaka bavila glazbom, pogotovo oni s majčine strane. No treba istaknuti i da je očeva obiteljska linija dala brojne umjetnike. Čini se da nam je to upisano u genetskom kodu. Moj je ujak svirao gitaru i surađivao s Muharemom Serbezovskim, muslimanskim romskim pjevačem koji je izgradio veliku karijeru u bivšoj Jugoslaviji. Bratići također sviraju gitare, klavijature, bubnjeve i druge instrumente. Volio bih ovdje spomenuti jednog od njih, Senada Ahmetovića, mog bratića i klavijaturistu s kojim najčešće surađujem i nastupam. Upravo sam s njime nastupio za vrijeme ovogodišnjeg obilježavanja Svjetskog dana romskog jezika u Puli.

Kako je započela tvoj glazbena priča i kome duguješ zahvalnost za poticaj?

Prije svega, nisam školovani, već samouki glazbenik. Rano sam otkrio svoje “dobro” uho. Već kao dječak, po sluhu sam naučio svirati tarabuku. To je zapravo bubanj, tradicionalni instrument za kojeg se smatra da su ga koristili čak i Sumerani, a danas je popularan u jugoistočnoj Europi. Pjevati sam započeo u dječačkoj dobi kada sam uvidio da mi ono najbolje “leži”. Moj je glas prvi čuo brat Alen koji me od tada neprestano poticao i  na neki način uslovio moju pjevačku karijeru.

Kao jedno od najvrjednijih iskustava opisuješ sudjelovanje na Zvezdama Granda. Koliko su trajale pripreme za nastup?

Moja prijava nije bila ishitrena odluka, već sam se za natjecanje pripremao nekoliko godinama. Pjevam narodnu, romsku i popularnu glazbu balkanske regije. U Zvezde Granda ukupno sam sudjelovao dva puta. Prve mi je godine sudjelovanja mentorica bila Viki Miljković i krenulo je dobro sve do četvrtog kruga. U tom sam trenutku bio totalni amater, a nastup na Zvezdama Granda bio je moj prvi javni nastup ikada. Iz tog sam razloga ponosan tim plasmanom. Drugi sam puta sudjelovao na osobni poziv Saše Popovića, a mentorica mi je postala Marija Šerifović. To je bila i moja želja. Zbog korone, ta se sezona produžila na dvije godine i tu sam stigao do polufinala.

Kako je to iskustvo utjecalo na tvoj daljnji život?

To je iskustvo promijenilo moj život. U Rovinju imam dva butika gdje radim tijekom sezone, a nakon sudjelovanja na Zvezdama Granda, u butiku su me počeli prepoznavati brojni ljudi. Ne samo oni domaći, već i naši ljudi koji žive u Sloveniji, Austriji, Švedskoj i Njemačkoj. Nisam ni slutio da je emisija toliko gledana i izvan granica Balkana. Iako je to pokrenulo kotač moje karijere, dužan sam nešto o tome i reći. Za Rome se tradicionalno veže pozitivan stereotip da smo izuzetni glazbenici. Iako mi je to imponiralo, stvaralo mi je svojevrsno opterećenje da to i opravdam. U Zvezde Granda prijavljuju se umjetnici za koje se može reći ne da “pjevaju”, već da su vanserijski glazbenici. Postavljen je visok standard za romske glazbenike i to je svojevrsni pritisak koji me je dugo pratio kroz natjecanje.

Radiš kao trgovac, a završio si i Trgovačku školu u Zagrebu. Imaš li u planu posvetiti se isključivo glazbenoj karijeri?

Sezone provodim u Rovinju i u tom sam periodu morao odbiti brojne gaže. Nakon završetka sezone vratio sam se u Zagreb i tek ću se sada imati priliku posvetiti nastupima. Od glazbe se može živjeti. To i je nekakav moj okvirni plan za budućnost, no u ovom trenutku. Sve dok glazba ne bude sigurna budućnost, manevrirat ću između posla trgovca i pjevača. Ako me pak pitate za moj san, to je onaj da se jednoga dana bavim isključivo glazbom. Prošle sam godine predstavio svoju prvu ljubavnu baladu Najljepši velegrad. Nisam ju mogao promovirati u razmjeru u kojem sam želio, no ona je moj prvijenac i posebno mi je draga. Kroz nekoliko mjeseci izlazi nova pjesma, nešto življa i bržeg ritma, a predviđena je za izvođenje na raznim slavljima, vjenčanjima i u klubovima.

Rekao si da si ponosan na svoje podrijetlo. Imaš li u planu pjevati i na romskom jeziku?

Tijekom natjecanja, pjevao sam i narodne i romske pjesme. Zanimljivo je da su pjesme koje sam izvodio na romskom prolazile bolje od onih narodnih. Romska mi je glazba bliža srcu. U tome je čar. Ponosan sam na svoje podrijetlo i zato bih jednog dana volio stvarati i pjevati hitove na romskom jeziku.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime