Iz Srebrenice – Ondje gdje mnogi vide zapušteno selo, ja vidim dom

0
30
Foto: Almasa Salihović

Almasi Salihović, po profesiji profesorici engleskog jezika i književnosti, rad sa djecom ostat će zauvijek nešto čemu bi se željela i mogla vratiti. Međutim, Salihović je u isto vrijeme oduvijek željela na neki način doprinijeti sjećanju na žrtve i genocid u Srebrenici. I sama je, kao dijete, preživjela genocid koji je zauvijek obilježio njezin životni put. Iako je mislila da će svoj život posvetiti djeci i podučavanju, ispostavilo se da će to raditi na malo drugačiji način, koji ne uključuje nužno rad u školi. Danas, iako to nije njezin primarni posao, jer je na poziciji glasnogovornice Memorijalnog centra Srebrenica, voli kada joj kolege pruže priliku da posjetiocima, a naročito učenicima i studentima, govori o genocidu i lekcijama koje bi trebali ponijeti s tog mjesta.

Uvijek mi je cilj da posjetitelji prenesu poruku mira prema svim ljudima i da odu ‘naoružani’ borbom protiv bilo kojeg oblika mržnje te da shvate posljedice iste te mržnje koja dijeli ljude na jedne ili druge, na one dostojne života i na one kojima je pravo na život oduzeto. Kada to shvate kao nešto čemu u budućnosti moraju stati na put, tad ću znati da su naučili lekciju iz Srebrenice.

Kada je riječ o tome koliko se preklapaju njezino privatno i poslovno, Salihović navodi da je svakodnevno u Srebrenici, u Potočarima, okružena mjestom koje je obilježilo njezin i živote tisuća drugih ljudi, ali i ljudima koji u većini negiraju genocid, ne prihvaćaju bol preživjelih i ne priznaju odgovornost vlastitog naroda za učinjeno, a takvo okruženje uvijek budi dozu nepovjerenja, a neizbježno i straha.

Trudim se nakon posla ne razmišljati o svemu, ali mislim da je to u neku ruku nemoguće jer se nalazim na mjestu koje će me zauvijek podsjećati na jedno pitanje – ‘Zašto?’

Rodno selo kao pola dunjaluka

Ja tada nisam bila krenula u osnovnu školu kada je rat počeo. Mnogi moji vršnjaci ne mogu se sjetiti mnogih stvari iz tog perioda, od 1992. do 1995, dok kod mene sjećanje nije izblijedilo. Naravno, kao dijete nisam mogla povezati stvari koje su se tad dešavale. Meni nije bilo jasno zašto smo u toku noći morali putovati šumama da dođemo iz našeg sela do Srebrenice, zašto su se granate iz Srbije bacale na nas, zašto ne mogu krenuti u školu, zašto nemamo hrane, zašto su nas u Potočarima držali dva dana pod vedrim nebom, zašto nas nisu Nizozemci zaštitili, zašto su mog brata morali ubiti. Te stvari su mi postale jasne kasnije. Ali, sva ta sjećanja su samnom ostala i do dan danas. Život pod opsadom je nešto što je prosto nemoguće kratko opisati, isto kao i put do slobodne teritorije. Odrastanje u izbjeglištvu nakon 1995. donekle mi je bilo sretno i trudila sam se prilagoditi svakom mjestu u kojem smo živjeli. Selili smo se devet puta u nekoliko različitih gradova u Tuzlanskom kantonu, dok se na kraju nismo vratili našoj kući.

Ja sam tad tek upisala fakultet i nisam mogla biti s majkom i bratom prilikom obnove naše kuće u selu, ali sam dolazila tijekom ljetnog raspusta. To nimalo nije bio lagan osjećaj. Vratili smo se u pustoš, potpuno uništeno selo kojeg se sjećam kao lijepog. Nismo imali električnu energiju godinama, putevi su bili obrasli u gusto trnje. Nedostajao je narod, nedostajao je život. S jedne strane sve je bujalo životom, vegetacija, životinje, ali nedostajali su ljudi, čitave porodice. Taj me je osjećaj pratio godinama i kad god bih se vraćala tamo prvo bi me obuzimala tuga nekoliko dana. Nije bilo uopšte jednostavno prihvatiti da se vratite i da ponovo gledate na planine sa kojih su vas obasipali mecima i granatama. Škola u koju sam trebala krenuti u prvi razred, bila je pogođena granatom još 1992. godine od koje je stradalo četrnaest osoba na licu mjesta. Svi ti objekti su me podsjećali na to. Međutim, postojao je taj osjećaj pripadnosti, ognjišta i doma. Moja majka je to ponovo učinila našim domom i nakon svih ovih godina, svjesna situacije i da povratak nije uspio kako je trebao, osjećaj je drugačiji. Ta priroda, vegetacija, toplina doma i mir koji vlada u mom rodnom selu je nešto što vrijedi pola dunjaluka (svijeta). Ondje gdje svi ljudi vide zapušteno selo, ja vidim sjećanja na vrijeme kad je ono bilo ispunjeno smijehom i galamom djece, mirisom dima i sušenih šljiva. Iako će uvijek ostati sjeta za tim vremenima kad je i moja porodica bila na okupu, kada je selo bilo puno ljudi, ostala je ista ljubav prema tom mjestu koje svim srcem smatram svojim. Mislim da će taj osjećaj ostati do kraja mog života.

I muzej i institucija

Iako sam ranije, radeći za organizaciju Remembering Srebrenica UK, dolazila u pratnji delegacija iz Velike Britanije kao prevoditeljica, za Memorijalni centar radim tek od januara 2021. godine. Za mene je to bila prilika koju nisam željela propustiti. Biti dio ovog tima, koji zaista daje maksimum kako bi Memorijalni centar postao muzej i institucija na svjetskom nivou je zaista dar i čast. Kada se nalazite na mjestu koje za cilj ima da očuva sjećanje na jednu tragediju koja se ne smije zaboraviti, kada to smatrate borbom dobra naspram zlih sila koje pokušavaju zataškati sve i opravdati ubistva preko osam tisuća osoba, prisilnu deportaciju preko dvadeset i pet tisuća ljudi, onda zaista osjećate da ste u misiji svog života i da ste na strani istine. Mislim da ni na jednom mjestu ne bih osjećala toliku snagu kao na ovom i uz kolege koje su preživjele isto što i ja. Kada se suočavate sa sredinom koja i nakon dvadeset i sedam godina negira genocid, manipulira brojem žrtava, nameće neke svoje teorije događaja odigranih u i oko Srebrenice, a vi znate šta ste preživjeli i kako, onda smatrate da morate učiniti sve da ne posustanete u svojoj borbi širenja istine. Misija našeg Centra je da svi u svijetu čuju o našoj prošlosti i da znaju da ovo mjesto mora postojati čak i kada nas ne bude, zbog budućih generacija koje moraju naučiti lekciju iz ovakvih i sličnih zločina.

Suočavanje s prošlošću i prevencija genocida

Iako sam mislila da će vremenom, naročito nakon presuda ratnim zločincima, doći i do promjene svijesti kod onih ljudi koji negiraju genocid, naročito običnih ljudi u entitetu Republike Srpske, čini mi se da se desilo upravo suprotno. Ljudi vjeruju u ono što im trenutna vlast servira kao istinu. Zvanična vlast R. Srpske negira zločin genocida u Srebrenici, i možda to ne bi bio najveći problem, da ne smatraju upravo te ratne zločince herojima. To je već jednostavno neshvatljivo razumu da se jedan masovni ubica i progonitelj smatra idolom, uzorom mladih ljudi. Zato oni koji su preživjeli ne smiju da šute o svom iskustvu i svemu vezano za genocid. Vjerujem da u tome veliku ulogu ima i Memorijalni centar posredstvom svojih društvenih mreža, saradnje s medijima koji će prenositi priče i vijesti iz Memorijalnog centra. Važno je da se mreža naših partnera širi i da postajemo zaista glas onih kojih više nema. Ima mnogo medija koji tokom čitave godine sarađuju i prenose dešavanja vezana za proučavanje genocida, aktivnosti poput seminara i konferencija koje organizujemo i na tome smo zaista zahvalni. Mediji moraju prenositi i one teme koje možda nisu toliko zanimljive, ali su nadasve važne za mir i širenje istine.

Za nas, možda, ne bi ni čuli mnogi ljudi da mediji ne prenose naše vijesti. Važno nam je to, naročito zbog ljudi koji nikada neće kročiti u naš muzej i na ovo mjesto, da bar saznaju činjenice putem medija. Nadamo se da će to bar donekle uticati na njihovo poimanje dešavanja u i oko Srebrenice. Koliko su glasni oni koji negiraju, toliko glasniji mi moramo biti u našoj misiji, našem širenju istine, u našoj borbi protiv zaborava i relativizacije. Stvari moramo govoriti jasno i nazvati ih pravim imenom. Do prije nekoliko godina možda smo se plašili biti ovoliko otvoreni prema svijetu i javnosti, ali danas je to postalo neophodno zbog laži koje se šire i koje nažalost mlade generacije vide kao istinu. Dok se ne suočimo s našom prošlošću, sigurno ne možemo vjerovati da se ovakvi zločini neće nekad ponoviti. Mediji i naša institucija su saveznici u toj borbi širenja istine i nadam se da ćemo tu saradnju nastaviti u godinama koje su ispred nas.  

Borba za istinu u digitalnom dobu

Nažalost, istina je da društvene mreže služe za afirmaciju revizionizma i prekrajanje prošlosti. Isto tako Twitter i sve ostale društvene mreže svakako služe i u širenju informacija i prikazivanju prošlosti onakvom kakva je zaista i bila. Uvijek će postojati oni koji su na strani laži i mitova, ali i onih koji su na strani istine i činjenica. Bitno je da ovi drugi budu uporniji i ažurniji u svojoj borbi. Ono što je do nas, mi dijelimo sa svijetom, Naše aktivnosti, projekte i saradnje uvijek ćemo isticati na svim mogućim platformama. Bez obzira koliko je onih koji nas sputavaju, moramo ostati dosljedni svom putu. Na nama je koliko ćemo koristiti te platforme koje su svima dostupne. Danas i na platformi YouTube imamo na desetine videa koji nude drugačiju verziju događaja u Srebrenici, ali i rata u BiH, ali i mnogo više onih koji nude istinu o tome. Nažalost, ne možemo nadgledati i nuditi ljudima da pogledaju samo ovo drugo jer će ljudi uvijek ići da pogledaju sve strane priče. Zdrav razum i zdrava savjest bi ipak trebali prevagnuti u svemu. Naše je da reagujemo na neistine inače će one vremenom nekome postati jedina istina. I do nas je! Ono što mogu reći da mi posustati i odustati od naše misije nećemo i ne smijemo. Moja misija i misija institucije za koju radim je da se istina o genocidu nikad ne zaboravi. Zahvaljujući tome što na ovom svijetu, po mom mišljenju, ima više onih ljudi koji vjeruju u istinu i činjenice, i koji će željeti da nas posjete i saslušaju, garancija je da će istina o Srebrenici živjeti i poslije nas.

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime