Htjeli su nas zakopati, ali nisu znali da smo sjeme

  • EnglishEnglish
  • Romani chibRomani chib
  • 0
    55
    Foto: Mil Duquelas

    Kada je Estefanía Ruiz Molina, mlada djevojka rođena u Cartageni u Španjolskoj, shvatila da kupuje mnoštvo majci s oslikanim protestnim porukama, ali da se nijedna od njih ne odnosi na izazove s kojima se susreće romska zajednica ili koja slavi inspirativne ljudi koji dolaze iz iste, odlučila se na socijalni i poduzetnički pothvat. Kreirala je vlastitu liniju odjeće i nakita pod nazivom Mil Duquelas Puro Arte koja se u manje od godinu dana nosi na ulicama u više od dvadeset zemalja. Tada je, vidjevši prve nacrte koje je započela u vrijeme izolacije, shvatila važnost projekta, i zamišljala kako bi bilo da je već postojao brend koji bi odražavao sve ono što označava njezin identitet.

    Razmišljala sam o tome kako bi se osjećala manje neshvaćeno i zamišljala djevojčice koje bi na majci nosile lik Papusze, osnažene bez straha išle na nastavu, i shvatila da sam imala takvu priliku u djetinjstvu možda se ne bih osjećala tako usamljeno.

    U rodnoj Cartageni Molina je studirala socijalnu integraciju specijalizirajući se u području socijalne medijacije i  posredovanja, a onda preseljenjem u Madrid nastavlja studiranje u području psihologije dok je istovremeno radila kao medijatorica i tehničarka za općinsko stambeno poduzeće. Nastavila je proširivati svoje znanje i specijalizirala se kao tehničarka za rodno nasilje što ju je dovelo do rada u različitim programima namijenjenim ženama i jednoroditeljskim obiteljima koje su pretrpjele rodno utemeljeno nasilje. Njezino rano uključivanje u rad udruga i projekata angažirane umjetnosti dovode je do rada za poznati modni brend u Madridu čije je iskustvo pretočila u osnivanje vlastite linije odjeće i nakita.

    Mil Duquelas namijenjenim je onima koji žele dati doprinos povećanju vidljivosti Roma. Ideja je obznaniti našu povijest i razbiti stereotipe koji nas tište, dajući nam priliku da nosimo odjeću koja odražava ono što jesmo. Naši dizajneri nemaju granica, projekt ima za cilj osigurati da ljudi koji nisu Romi također uče o našoj povijesti i dijele ponos našeg identiteta.

    Transformacija duquela u umjetnost

    Sam naziv njezine linije odjeće i nakita izravno se odnosi na povijest Roma i snagu njihovog otpora, kao i zadivljujuću sposobnost napretka pretvarajući bol u umjetnost što je vidljivo u primjeru flamenca, ali i u nizu drugih nebrojenih referenci u području umjetnosti, poezije, slikarstva i glazbe. Duquelas na kaló jeziku odnosno jeziku španjolskih Gitana označava tugu i umor pa tako naziv Mil Duquelas Puro Arte odražava romsku povijest i sposobnost da se odupru, pa čak i transformiraju svaku od tih duquelau umjetnost. Njezin brend također, nastavlja Molina, nastoji stati na kraj tišini koja okružuje romsku zajednicu, te u isto vrijeme nudi upoznavanje ljudi koji su razbijali stereotipe, pomicali nametnute granice i zalagali se za potpunu emancipaciju u društvu. Na odjeći i nakitu koji dizajnira moguće je pronaći razne motive poput romskog kotača, natpisa Opre Roma ili otisnutih fotografija Sofie Kovalevskaye, Alfrede Noncije, Ceije Stojke, Katarine Taikon i drugih.

    Važnost njihovih priča pripada našim ljudima i stoga želimo da ih ljudi otkriju. Mil Duquelas želi da svi koji nose naše dizajne budu ponosni što nose nešto što odražava ljude s takvom sposobnošću otpora i s toliko povijesti iza sebe.

    Molina u razgovoru ističe da je to njezin doprinos društvu, zrno pijeska u borbi prepoznavanja i vraćanja ponosa svog identiteta, ali i borbe protiv antiromizma. Na taj način Mil Duquelas postaje važan kotačić u tom procesu, a kroz njega iznosi brojne originalne intervencije i putem umjetnosti. Jedan od takvih umjetničkih projekata bilo je oslikavanje murala u povijesnom dijelu Madrida. Projekt je dospio u izdanje Washington International Law Journal pod nazivom A Global Reckoning: Answering Calls for Changete postao dijelom njihovog simpozija o ljudskim pravima.

    Taj mural predstavlja otpornost romske zajednice. Ta urođena sposobnost da postane feniks i da se ponovno rodi iz svog pepela nakon što ju je treća strana osudila na izgaranje. Naš narod je kroz povijest trpio nebrojene progone i neljudska i okrutna postupanja. Vrijeđani smo i maltretirani. Vidjeli smo kako naši najdraži umiru. Pretrpjeli smo kriminalizaciju našeg identiteta. Osjećali smo optužujuće poglede unatoč našoj nevinosti. Morali smo napustiti svoje domove kako bismo spasili svoje živote. Bili smo žrtve uvijek iznova, a opet ništa ne može biti učinjeno da nestanemo.Jer Romi su se uvijek dizali, bez obzira na štetu koju su pretrpjeli. Mnogi nisu računali na to i htjeli su nas zakopati, ali nisu znali da smo sjeme.

    Dijalozi u javnom prostoru

    Upravo je poruka o sjemenu koje ponovo izrasta iz zemlje ispisana na muralu te daje glas onim Romkinjama čije borbe ostaju nevidljive i o kojima se ne čita, ne čuje i ne piše. Ipak, i samo oslikavanje zida zahtijevalo je mnogo truda. Nakon protivljenja odbora četvrti La Latina crtanju murala, uvjeravajući da je opravdavanje i priznavanje borbe Roma dio “ideologije” kojoj se oni protive, Molina je odlučila ići do kraja i pitati susjede za dopuštenje. Angažirala je muralista koji bi joj pomogao u oslikavanju dok je ona ujedno razgovarala s policijom koja je došla s namjerom zaustavljanja umjetničke akcije. Konačno, nakon što je izbjegla pokušaje policije, uspjela je razgovarati s odgovornima za središnji madridski okrug. Shvatili su važnost i ljepotu rada, pa su ga mogli nastaviti izrađivati bez straha od uhićenja i uklanjanja.

    Taj mural koji je svoje mjesto pronašao na zgradi na Plazi de Cascorro predstavlja portret Romkinje po prvi puta naslikan i izložen u javnom prostoru u Madridu. Žene dižu glas i bore se za feminističko i antirasističko društvo, a Molina se i sama ugleda na svoju majku i tetke, snažne i hrabre žene odrasle u depriviranoj četvrti Pan Bendito u Carabanchelu.

    Romkinje su bile slabo prepoznatljive zbog višestruke diskriminacije uvjetovane mačizmom, antiromizmom i klasizmom. Ali jasno je da je Romkinja prošlost, sadašnjost i budućnost. Iako društvo to ne prepoznaje, mi predstavljamo romski otpor pisan velikim slovima. Mi smo hrabrost i revolucija. Prevladati sve to i nastaviti se boriti primjer je svijetu. I znam da će jednog dana borba za nas završiti. Bol će biti samo uspomena koja će se pojaviti u povijesnim knjigama.

    Umjetnost je dio romske kulture. Transformacija iskustava, priča i boli u umjetnost ono je što romska zajednica radi cijeli život. Kako zaključno navodi Molina to je jedan od razloga njihove velike sposobnosti otpora i otpornosti jer ono što se danas zove upravljanje emocijama, Romi čine stoljećima. Zato je njihova glazba mješavina boli i slavlja. Zato je Papusza pisala unatoč svom teškom životu. Zato preživjeli iz koncentracijskih logora pričaju kroz slikarstvo ili poezijušto su proživjeli. Bol, otpor i umjetnost idu ruku pod ruku s romskim narodom.

    Komentiraj

    Unesite svoj komentar
    Unesite svoje ime