Na dogovoreno mjesto uvijek stižemo prerano. To je donekle dobra osobina, ali kada je prohladno vrijeme, a mjesto dogovora na otvorenom onda pomislimo kako je to ipak ‘bolest’, kao i kašnjenje, jer bi nam dobro došlo sjediti malo duže u toplini doma te svejedno stići na vrijeme. Još nas uvijek pogoni entuzijazam kao temeljni motiv za rad u redakciji Phralipen pa sastanci u nekom od vrtova gradskih kafića na prvi pogled izgledaju kao odmor uz kavicu u slobodno vrijeme, ali onda ubrzo stol postane pretrpan gomilom papira na kojima su popisani tekstovi za portal, teme budućih brojeva časopisa, izvještaji i statistike. Potom krenu kojekakve misli i ideje koje dijelimo jedna s drugom, izviru iz mašte inspirane živim pričama ljudi s kojima smo tijekom godina surađivale. Te su priče dio njihovih sjećanja najčešće obojanih dubokim emocijama zbog proživljenih nepravdi nastalih uslijed toga što ih je društvo percipiralo drugima i drugačijima.
Snaga njihova duha i ustrajnost u tome da svoj život i život svojih sunarodnjaka učine sigurnijim, kvalitetnijim i sretnijim, naglašavajući pritom naše zajedničke osobine i iste nam ljudske vrijednosti, uvijek su motivacija da preispitamo vlastita uvjerenja i stremljenja pa se negdje u toj istini zapalila iskra za objedinjavanjem njihovih priča u zbirci koja će biti zanimljiva široj čitalačkoj publici. Tinjala je ta iskra još nekoliko godina tijekom zajedničkog rada, u kojem nas je bez svake sumnje povezao romski narod, sve dok narativno-novinarske priče ispisane i objedinjene u zbirci Romanipe – iz sjene na svjetlo nisu dobile svoj tiskani oblik.
U izdanju Saveza Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” knjiga je predstavljena zagrebačkoj publici u studenom ove godine uz prisustvo nekih od autora – Alije Krasnićija, jednog od najplodonosnijih romskih pisaca i pjesnika iza kojeg je pedeset godina književnog stvaralaštva i koji svojim stihovima poručuje: “… da povjeruješ mojim stihovima trebaš proživjeti moj život”, onaj u kojem je zapisana sva bijeda i neimaština romskog naroda, nepravde i stradanja, ali i svakodnevica u mahali, mladost, pjesma i ljubav. U Zagreb je doputovao i Orhan Galjuš, novinar i radio-reporter, svjetski putnik koji poput kronologa bilježi povijest svoga naroda. Pridružio se i Veljko Kajtazi koji je, iako nije lingvist po struci, upornim višegodišnjim prikupljanjem romskih riječi objedinjenih u prvom Romsko-hrvatskom i hrvatsko-romskom rječniku ujedinio romsku zajednicu u jačanju njenog identiteta. Došao je i Elvis Kralj, autor koji se u svojoj priči vratio u djetinjstvo, dobro se prisjećajući što je proživljavao te kako je želio biti sve drugo samo ne Rom, ne onaj kojem su se rugali i nazivali ga pogrdnim imenima. Ipak, to iskustvo, između ostalog, omogućilo mu je bolje razumijevanje romske djece i mladih te ga ponukalo da već dvadesetak godina radi kao pomagač u nastavi u osnovnoj školi u Pribislavcu u Međimurju.
Neki od pripovjedača koji nisu mogli doputovati u Zagreb na predstavljanje ove zbirke priča poslali su svoju video poruku, poput Neđe Osmana, velikog romskog glumca koji je tijekom cijelog života imao svoju strategiju: “U raznim sam okruženjima i situacijama stalno govorio da sam Rom i onda kada me nitko nije ni pitao. Stalno sam govorio o Romima i kada to nikoga nije zanimalo, govorio sam kako drugi ne bi govorili.” Pozdrave i zahvale poslao je i Edis Galushi, lingvist i glumac, koji svoje poimanje jezičnih raznolikosti kao istinskog bogatstva čovječanstva, a ne kao sredstva za odvajanje ljudi, kako to često bude tumačeno u praksi, ljudima prenosi preko književnosti i kazališne umjetnosti. Preispituje pristup prema Romima te logičnim zaključivanjem i emocijama koje pobuđuje kod čitatelja i gledatelja nastoji ispraviti krive predodžbe, a kada ga upitate zašto, reći će: “Zbog ljubavi, zbog obitelji, to dugujem svojim precima, svojoj kćerki, svim budućim članovima naše obitelji, ali i samome sebi.”
Ženske teme i identitet
Priče autorica, pripadnica romske zajednice u kojoj se žene i dalje pozicioniraju, ovoj knjizi daju dodanu vrijednost jer su one svojim primjerom ne samo mijenjale stvari u zajednici, već mijenjale i kulturološki uvjetovanu percepciju žena unutar, ali i izvan svoje narodne zajednice.
Priče autorica zapravo su njihove intimne ispovijesti o životnim trenucima koji su ih obilježili i utjecali na njihovo daljnje stvaralaštvo. Hedina Tahirović-Sijerčić u svojoj priči tako progovara o izbjeglištvu i životu u tuđini, o suzama, strahu i nemiru zbog neizvjesnosti koji se kriju iza riječi izbjeglica. “Koliko puta ću još u narednim godinama čuti tu riječ?”, pita se. Mirdita Saliu, još jedan od autorica, iznijela je pak iskustva i sjećanja na rad sa Šaipom Jusufom, svjesna kako je bila jedna od rijetkih koja je imala tu čast učiti od ovog istaknutog borca za afirmaciju romskog identiteta, autora prve romske gramatike, inicijatora prvih televizijskih programa na romskom jeziku, učitelja i mentora prvih novinara u romskim redakcijama u Makedoniji. Priča Vedrane Šajn započela je mirazom, onim koji djevojka udajom donosi u novu kuću, a koji je ona iskoristila za pokretanje vlastitog radija, dok je priča Nataše Tasić Knežević, o putu do vrhunca jedne operne dive, započela nesigurnošću koja je dugo i duboko prožimala svaku njezinu stanicu zbog negativnih iskustava borbe s predrasudama i rasizmom. Od njih se očekivalo da znaju gdje im je mjesto i prihvate namijenjenu im ulogu, ali one su imale drugačije zamisli.
“U romskoj patrijarhalnoj sredini uvriježen je koncept rodnih uloga i odnosa. Tako se u romskoj tradiciji točno znalo gdje je ženino mjesto u obitelji i kakva je njezina uloga u njoj – koje obaveze treba ispuniti, što ne smije raditi i što nije njezina stvar da započinje. Romkinja je tako podređena muškim članovima obitelji, osobito starijim osobama”, navodi Mirdita Saliu i dodaje: “Zato kažemo da je žena dvostruko diskriminirana – ponajprije u svom domu, a onda i izvan njega, od pristupa uslugama do javnog života. Srećom, polako se i to mijenja, i ostavlja u prošlosti. Nove generacije Romkinja lagano se, ali sigurno osvješćuju da postoji i druga uloga uz onu obiteljsku.”
Posljednjih godina, iako još uvijek u malom broju, Romkinje postaju sve vidljivije u različitim područjima društvenog i kulturnog života pa ih je, primjerice, moguće vidjeti i kao autorice određenih izdanja, što je svakako iskorak iz tradicionalnog okvira. “To znači da su Romkinje još uvijek u edukacijskom procesu, a osobno očekujem da se ovo sadašnje stanje brže mijenja s obzirom na nova ženska imena u književnosti”, objašnjava Saliu i pita: “Ako se najbolje izražavamo na materinskom jeziku, zašto onda oklijevamo? Zašto ne činimo više kako bismo taj jezik sačuvali i zašto ga nedovoljno koristimo u svakodnevnoj komunikaciji?” Jezik je živa materija koja se stalno razvija pa je tako i s romskim jezikom koji je uz profesora Šaipa Jusufa Saliu zaista odlično naučila te znanje svakodnevno primjenjivala. “Rad s profesorom Jusufom, koji me inspirirao za priču Autoportret u uspomeni s kojom sudjelujem u ovoj zbirci, uputio me na spoznaju o dugim putovanjima Roma, njihovom načinu življenja, načinu izražavanja tuge i radosti preko pjesama i priča, među kojima su mnoge, nažalost, ostale samo dio kolektivne memorije. Upravo je to bio razlog mog posvećivanja novinarskom istraživanju vlastitog naroda koje je rezultiralo objavljivanjem znanstvenih studija o romskoj zajednici i njenom stradanju kroz povijest. U tim studijama važno mjesto zauzima i rodna komponenta u različitim kontekstima u kojima se prikazuju odnosi prema ženama, stereotipi i diskriminacija.”
S tvrdnjama Mirdite Saliu složila se i Vedrana Šajn iz Pitomače, osnivačica i voditeljica prvog internetskog radija posvećenog nacionalnim manjinama u Hrvatskoj. Odrasla u romskoj obitelji od malena se učila njegovati tradicionalne vrijednosti i običaje, među kojima se završena osnovna škola za djevojku smatrala dovoljnim obrazovanjem. No, usprkos tome ona je odlučila upisati srednju školu te zatim nastaviti s obrazovanjem na fakultetu, a roditelji su je u tome podržali. “Biti žensko u romskom svijetu, a osobito u muškom svijetu, pri čemu mislim i na radijski prostor kao dio tog svijeta, malo je teže. Iako se žene većinom pojavljuju kao urednice i dalje su većina radijskih vlasnika muškarci”, govori Šajn koja je upravo radio izabrala kao medij za dokazivanje svojih sposobnosti i kao žene i kao pripadnice nacionalne manjine, a o tom iskustvu progovara i u svojoj priči Prvo pa žensko u knjizi Romanipe – iz sjene na svjetlo. “Sretna sam što se i moja priča našla u knjizi, među onima koji imaju iskustva koliko ja imam godina, to je velika privilegija. Uz to, druge djevojke su u mojim godinama već udane i imaju djecu, a ja sam izabrala karijeru. To ne znači da ne bih htjela obitelj, jedno ne isključuje drugo, nego da bih stvorila nešto s nekim drugim željela sam prvo stvoriti nešto sama sa sobom, povezati se i pronaći sebe iznutra. U romskoj zajednici je i dalje vrlo česta pojava da ako si žensko zadužena si za kućanske poslove koji su sami po sebi neplaćeni i za odgoj djece. To ne vrijedi i za rad kojim zarađuješ za život, a osobito ne za moj posao jer je specifičan, zahtijeva fleksibilnost, otvoren um i razumijevanje. Iz primjera mojih roditelja vidljivo je da je majka ta koja me uvijek podržavala, a to čini i danas i obilazi sa mnom sva događanja te se može poistovjetiti sa mnom, dok je tata tu uvijek sa strane, tiha podrška.”
Poput radija, i kazalište je jedan vrlo dobro organiziran mehanizam koji zahtijeva svakodnevni angažman, a to ponajbolje zna Nataša Tasić Knežević, operna diva iz Srbije koja je u svojoj priči Iz sveg glasa progovorila o jednoj zimskoj večeri koja joj je promijenila život. “Često sam razmišljala o samoj činjenici da je život zaista nepredvidiv te o njegovom cikličkom kretanju u kojem poslije svakog većeg problema dođe i rješenje, ako je osoba spremna za to. U tom trenutku čekajući sastanak u klubu Narodnog kazališta ja sam osjetila spremnost za promjenu”, objašnjava Tasić Knežević i prisjeća se dalje: “Kada je netko percipiran kao drugačiji tada je potrebno zaista puno rada i dokazivanja da bi se ‘opravdalo’ njegovo prisustvo, u mom slučaju u kazalištu”, navodi ona oprezno oklijevajući takvo postupanje svesti pod pojam institucionalnog rasizma. Bitno je stvoriti mogućnost romskoj, ali i svakoj drugoj manjini da napreduje i stasava na polju umjetnosti, ali i umjetničkog svijeta, kao ravnopravni član društva, i da se na njezine pripadnike ne gleda kao na građane drugog reda, već isključivo kao osobe sa svim svojim potencijalima.
Dugo vremena bila je suočena sa svojom najvećom nesigurnošću koja se očitovala u nepovjerenju prema samoj sebi i trebalo je puno truda i samospoznaje da shvati odakle ta nesigurnost proizlazi, zašto su joj potrebna sva ta silna preslušavanja vlastite izvedbe u pripremama za izvođenje opernih uloga koje su joj dodijeljene. Iako ta nesigurnost nije rijetkost kod umjetnika i umjetnica, kako i sama navodi, kod nje je ona bila dodatno prožeta negativnim iskustvima zbog romskog porijekla. Da dođe do te spoznaje pomogla joj je njezina susjeda Milica, po zanimanju psihologinja koja radi s beskućnicima, a s kojom je Nataša vrlo bliska i viđa se svakodnevno, barem u dugim šetnjama sa psima. “Jednog dana Milica me pitala što bih rekla osobi koja me povrijedila, a koja kao da sjedi preko puta mene sada, ovog trenutka, na ovom mjestu. Gledala sam Leju i Medu kako vuku jedno drvo i igraju se, a zatim počela plakati te joj ispričala što mi je bilo na duši i osjetila veliko olakšanje. Na jednom brdašcu, sjedeći s Milicom i gledajući pse, oslobodila sam svoju dušu.”
Tasić Knežević naglašava da su žene uvijek u sjeni pa je samim time njihov izlazak na svjetlo bitna činjenica koja može puno toga promijeniti, ali nas u konačnici ipak oblikuju životna iskustva pa je tim više potrebno osluškivati, primjećivati i prihvatiti dobre mogućnosti. “Ima jedna scena, a koja se ponavlja i u mojoj priči, u kojoj Margareta iz opere Faust stoji u crkvi i govori: ‘Gospode, dozvoli svojoj skromnoj sluškinji da klekne pred tobom’ i u tom trenutku pojavljuje se Mefisto. U svakom hramu, bilo da je religiozni ili umjetnički, imate božansku i demonsku stranu, i mogućnost izbora, imate dobre savjetnike i loše pa zato i moram reći da sam u dvije uloge u svom životu unijela svu svoju molitvenu stranu, a to su spomenuta Margareta iz opere Faust i Micaëla iz opere Carmen. Obje su molile i pobijedile one loše, ali kroz znoj i suze, krvareći krajnje iskreno iz svog srca. Je li mi to donijelo olakšanje? Nije, nikako, ali mi je pomoglo da nabacim osmijeh, stavim crveni ruž, lijepo prikrijem višak kilograma i krenem dalje ulicama našeg divnog svijeta.”
Svojim primjerom, završetkom studija, zapošljavanjem i osamostaljenjem, Hedina Tahirović-Sijerčić mijenjala je percepciju Romkinja u svojoj mahali, no u planiranju budućnosti zaustavio ju je rat u Bosni i Hercegovini koji je izbrisao sve njezine planove, u trenu odnio svu kakvu-takvu sigurnost i unio nemir i strah u njezin svakodnevni životni ritam. Preko noći je ostala bez mogućnosti da radi i zaradi za svoju obitelj te je bila prisiljena s dvoje djece otići u Njemačku, a dane proživljene u izbjeglištvu opisala je u svojoj priči Tuđina, prisjećajući se kako je u maloj kontejnerskoj sobi u jednom njemačkom gradiću započela svoje prve pjesme i radove.
Godinama nakon, Tahirović-Sijerčić kreira analizu ženske književnosti i ženskog pisma kod Romkinja u bosanskohercegovačkoj historiografiji. Iz povijesti književnosti naroda bivše Jugoslavije vidljivo je, kako tvrdi u svojoj knjizi Rodni identiteti u književnosti romskih autorica na prostorima bivše Jugoslavije, da se nije prepoznavalo žensko stvaralaštvo, a čime su Romkinje kao autorice bile dodatno podčinjene, rodno i po nacionalnosti, te je romska ženska književna tradicija i nedovoljno vrednovana. Pronaći mjesto u romskoj književnosti za Romkinje je općenito vrlo teško, kazuje nadalje, objašnjavajući da one nisu bile izuzete iz šablona stereotipa i predrasuda kojima su se u kreiranju “drugosti” koristili dominantniji i moćniji, ali i pripadnici vlastitog romskog naroda zbog njihova neuklapanja u tradicionalnu i kulturnu šablonu romske grupe ili obitelji. Nastavljajući svoju analizu, Tahirović-Sijerčić navodi: “U smislu zajedničkog iskustva Romkinja autorica koje su feminističkom kritikom i ginokritikom isključene iz ženskog stvaralaštva i ženske podkulture, razmišljam o njihovoj, ja bih je nazvala, podkulturi podkulture. I u ovom, kao i u okviru muškog romskog stvaralaštva, autorice Romkinje su ‘drugost drugosti’, ali je, kako tvrdim u mojoj tezi, ta ‘drugost drugosti’ i ‘drugost’ kreirana od Drugih podnošljivija od ‘drugosti’ Drugog kreirane u okviru vlastitog naroda.“
Kao tematika književnih djela Romkinja često se provlači duboko ukorijenjeni patrijarhat, svijest o očuvanju onoga što je očinsko, kao i običaji i kultura, a čime se ujedno prikazuje i povijest te njezino mijenjanje kroz vrijeme. “Po svemu sudeći, tematika književnosti Romkinja nije daleko odmakla od one koja je prenošena s koljena na koljeno, a koja potpada pod kategorizaciju narodne književnosti (put, dijete, otac, ljubav), ali je poprimila neki drugi moderniji izraz koji je uspostavljen mijenjanjem i razvojem jezika većinskih naroda.” Upravo je upotreba romskog jezika na svoj način omogućila i kreirala povijest romske pisane riječi te začetak pisanog stvaralaštva Roma, među kojima su se onda pronašle i Romkinje, vrlo često kao “očuvateljice” romskog jezika, prenoseći ga s koljena na koljeno, u odgoju djece.
Šetnja kroz život u jednoj sobi
Kada govorimo o književnosti svakako valja istaknuti zabrinjavajuće podatke o nepismenosti Romkinja koja je po podacima Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Republike Hrvatske gotovo 2,5 puta viša od nepismenosti Roma (7 posto). Također, podaci pokazuju da se udjeli nepismenih žena znatno smanjuju među mlađim generacijama, ali i dalje u svim generacijama postoji rodni jaz u nepismenosti. Velika diskrepancija između žena pripadnica romske nacionalne manjine i većinske populacije jest podatak o nepismenosti Romkinja, koje su nepismenije od žena u općoj populaciji, ali i od muških pripadnika romske zajednice.
Ovakva situacija djelomično je posljedica izolacije romske zajednice, kako u recenziji knjige opisuje prof. dr. sc. Ljatif Demir, posljedice života u usamljenom svijetu “bez zrcala u kojem se vide i drugi, životni prostor bez megalomanskih zgrada koji nisu izabrali sami nego u koji su ih izolirali moćniji od njih.” Zatim objašnjava kako su protagonisti priča objedinjenih u zbirci upravo oni “koji su preselivši se iz te jedne sobe u jednu svjetsku sobu sa sobom ponijeli vlastite priče te ih potom zapisali. U njima su iznijeli svoju stvarnost, portretirajući postojane Rome i Romkinje koji nisu izmišljeni likovi.” Neuništivim duhom i kreativnom energijom u svom su životu preokrenuli razočaranje u poticaj, strah u hrabrost, a poraz u pobjedu.
Oni nam otvaraju uvide u to kako svi zajedno možemo biti bolji ljudi, kako jedni o drugima trebamo brinuti, težiti međusobnom razumijevanju i stvaranju odnosa suradnje i prijateljstva te smo upravo o tome često razgovarale na sastancima u mirnoći bašče u nekom od gradskih vrtova. Spoznaja o bogatstvu svijeta u našim različitostima i empatija trebale bi biti ugrađene u temelje svakog društva koje teži humanosti i mirnom razvoju suživota ljudi u koegzistenciji s prirodom. Na takvim postavkama gradi se i prijateljstvo, a iz njega je, između ostalog, nastala i ova knjiga.
Tekst je objavljen na portalu Booksa u sklopu projekta ‘I to je pitanje kulture?’, a oslanja na razgovore Selme Pezerović i Maje Grubišić s dijelom pripovjedača/ica knjige ‘Romanipe – iz sjene na svjetlo’, čije su i urednice.
