Pravda za Stanislava Tomáša – Prvi koordinirani prosvjedi za pravdu i jednakost u Europi koje su organizirali Romi

0
27

Češkom i svijetom ove je godine odjeknula vijest o ubojstvu Roma Stanislava Tomáša u češkom gradu Teplice 19. lipnja. Na videosnimci objavljenoj na internetu vidjelo se kako mu je policajac gotovo šest minuta držao koljeno na ramenima i vratu, a nakon čega je on nepomično ostao ležati na pločniku. Ovaj incident svakako je prizvao u sjećanje još uvijek svjež, prošlogodišnji tragični događaj u Americi. George Floyd tada je također umro nakon što mu je policajac sjedio koljenom na vratu više od devet minuta. Na Tomáševu smrt javnost je burno reagirala, odlučno organiziravši prosvjede u brojnim europskim gradovima, primjerice u Berlinu, Beogradu, Sofiji, Barceloni, Skoplju, Beču, Glasgowu, Londonu i Zagrebu s porukom “Pravda za Stanislava Tomáša” (“Justice for Stanislav Tomáš”). Osim ponašanja policije koja neopravdano koristi brutalnost i nasilje u postupanju prilikom uhićenja, prosvjednike i širu javnost dodatno je isprovociralo negiranje bilo kakve odgovornosti češke policije te reakcija češke Vlade koja je policiji izrazila podršku. Čak je i ministar unutarnjih poslova Češke Jan Hamáček svoju podršku policajcima koji su intervenirali u slučaju Tomáša javno iskazao na Twitteru. Prosvjednici koji su se okupili u Zagrebu 12. srpnja ispred Veleposlanstva Češke Republike, među kojima je bilo mnogo pripadnika većinskog stanovništva, ali najveći broj Roma i Romkinja, jasno su istaknuli kako rasizam ubija te su pokazali da su spremni suprotstaviti se bilo kakvom obliku širenja netrpeljivosti.

Amnesty International i Europski centar za prava Roma upozorili su da se od čeških vlasti očekuje neposredna, nepristrana i temeljita istraga jer stanje u kojem se nalazio Stanislav Tomáš prilikom intervencije policije, bez obzira što se valjao po ulici i šakom udario parkirani automobil te se moglo pretpostaviti da je pod utjecajem lijekova, alkohola ili droga, neopravdava nesrazmjernu i nepotrebnu uporabu sile čeških policajaca. Trebali su mu staviti lisice i odvesti ga u stanicu ako je nešto napravio, pa čak i da su ga strpali iza rešetaka, ali nisu ga trebali ubiti! Zašto su ga ubili, glasio je komentar Stanislavove sestre Simone objavljen na različitim portalima.

Kako pojava policijskog nasilja prema Romima nije rijetkost istaknuo je i Benjamin Ignac, politički analitičar i zagovornik prava Roma u Zakladi za otvoreno društvo u Berlinu, navodeći neke od najsvježijih primjera, počevši od slučaja Miroslava Demetera iz mjesta Zatec koje je pedesetak kilometara udaljeno od Teplica, a koji je umro nakon što ga je policija prikovala na pod ispred pizzerije. Ignac nadalje poentira kako romska zajednica s punim pravom ističe da se radi o sistemskoj diskriminaciji i rasizmu koji se ponavljaju unatrag nekoliko stoljeća. Poručuje da je potrebna veća solidarnost Europe prema Romima te zajedništvo romskog i neromskog stanovništva u borbi protiv antiromskog rasizma i policijske brutalnosti.

Svojim postupanjem kada su u pitanju Romi institucije EU-a i policija samo potvrđuju svoje dvostruke standarde i isključivo teoretsko promicanje jednakosti za sve, govori Ignac. Kada je u pitanju praksa, kao što smo vidjeli i u slučaju Tomáša, te će institucije zatvoriti oči zatrebaju li Romima zaštita ili pomoć. Europa još uvijek nije spremna priznati vlastiti institucionalni rasizam i poduzeti konkretne mjere kako bi popravila svoje pogreške i obnovila povjerenje s Romima koje je ponašnjem rasističkih vlasti već desetljećima sustavno narušeno. Nakon svega ovoga teško mi je zamisliti da se romske zajednice osjećaju zaštićenije i sigurnije. Pa kako će Romi krenuti s povjerenjem, spremni na suradnju s policijom i institucijama EU-a nakon što vide kako oni licemjerno okreću glavu od vlastite odgovornosti i pokušavaju zanemariti i zataškati cijeli ovaj slučaj.

Što preostaje Romima i Romkinjama u njihovim nastojanjima da promijene i podignu svijest javnosti o nedopustivoj policijskoj brutalnosti u postupanju prema njihovim sunarodnjacima? Jesu li prosvjedi dovoljno učinkovita metoda? – pitali smo Ignaca iza kojeg je višegodišnje iskustvo djelovanja u borbi za prava Roma i njihovu jednakost s drugim građanima, najprije kroz romski aktivizam, a zatim i kroz rad u Europskom centru za prava Roma te u Zakladi otvoreno društvo u Berlinu.

Romi i neromi koji izlaze na ulice u znak protesta protiv rasističkog policijskog nasilja i nejednakog postupanja vrlo su važan element otpora i jasnog iskazivanja neslaganja i neodobravanja jer bez ikakvih znakova otpora takvo se rasističko ponašanje u društvu s vremenom normalizira, a to ne smijemo dopustiti. To je izazovan zadatak i nećemo postići jednakost preko noći nakon jednog protesta. Ni crnci u Americi nisu odmah postigli jednakost, a vidimo da se bore još i dan danas. Trebala su im desetljeća da mobiliziraju ”Black Lives Matter” pokret (BLM pokret; “Crnački životi vrijede”) i da steknu dovoljnu podršku za početak pozitivnih promjena. Njihova borba još je daleko od kraja, ali njihovi glasovi konačno počinju dopirati do nečijih ušiju.

Koordinirani međunarodni prosvjedi koje su Romi organizirali kako bi zatražili pravdu za Stanislava Tomáša bili su prvi te vrste u Europi. Pred nama je još dug put dok u Europi ne prikupimo dovoljnu podršku. Ljudi na ovom kontinentu najprije moraju priznati da postoji rasizam i da trebaju i mogu učiniti nešto kako bi pomogli Romima. I mi Romi također moramo dati sve od sebe da pozitivnim primjerima u vlastitim zajednicama pokažemo da za takvo ponašanje ne postoji opravdanje.

Moramo dokazati ljudima da mi nismo kriminalci kako nas mediji najčešće pokušavaju prikazati. To što se neki pojedinci tako ponašaju nipošto ne znači da smo svi takvi. Iznad svega, takvi incidenti nikako ne opravdavaju kolektivno kažnjavanje ili stigmatiziranje svih Roma. Pridavanje takvih osobina cijelom narodu na temelju ponašanja pojedinaca potpuno je nelogično i pogrešno te od većine Roma i Romkinja zahtijeva da ulažu i rade barem dvostruko više kako bi većini pokazali i dokazali da zaslužuju ovdje živjeti. Gotovo je apsurdno kako se zaboravlja da pravo na dostojanstven, pošten i normalan život pripada svim ljudima podjednako, bez obzira jesu li siromašni, bogati, obrazovani, nepismeni, Hrvati, Srbi, Kinezi, Indijanci ili Romi.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime