Dnevnik Diane Budisavljević – Iz mora zla isplivale su hrabrost, ustrajnost i humanost

0
35
Foto: dnevnikdianebudisavljevic.com

Iako je od premijernog prikazivanja filma Dnevnik Diane Budisavljević 18. srpnja 2019. na Pulskom filmskom festivalu prošlo gotovo dvije godine, tema stradanja nedužnih žrtava zbog njihovog genetskog nasljeđa, drugačije vjere, nacionalnosti, boje kože, kulture i tradicije zapravo je bezvremenska. Druge i drugačije, Židove, pravoslavce i Rome, ustaške su vlasti za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske zatvarale u logore poput Loborgrada, Gradiške i Jasenovca. Nevini narod držati tako radi neke vjere, djecu i majke, a tu vjeru smo primili rođenjem i zbog toga smo plaćali kaznu, rekla je jedna od starijih žena koje su šetale područjem nekadašnjeg logora Jasenovac, a u koji je s majkom, sestrom i trojicom braće dovedena kada je imala sedam godina te koju je spasila upravo Diana Budisavljević svojom akcijom izvlačenja djece iz logora.  

Austrijanka po nacionalnosti, Diana Budisavljević, zajedno sa suprugom srpske nacionalnosti, koji je po zanimanju bio liječnik, kćerkama i unukom, živjela je u Zagrebu i bila je pripadnica visoke građanske klase. Godine 1941. saznala je za logore koje je uspostavila Nezavisna Država Hrvatska, a u koje su odvođene Židovke i Srpkinje s djecom koja su u krajnje nehumanim uvjetima umirala od gladi i bolesti.  Židovska općina angažirala se u slanju pomoći Židovkama, ali za Srpkinje i njihovu djecu nitko se nije brinuo. Nakon što se za pomoć bezuspješno obratila vlastima, crkvi i Crvenom križu odlučila je sama, s nekolicinom prijatelja, krenuti u akciju prikupljanja pomoći i spašavanja djece iz logora. Od vlasti je tražila dozvolu kako bi cijela akcija bila legalna, ali nije je dobila jer joj je načelnik Odjela za zaštitu djece kazao da nitko nema dozvolu za rad s logorima. No, ona nije posustala ni kada ju je to zamolio suprug koji se morao registrirati na policiji gdje je dobio iskaznicu na kojoj je pisalo “Srbin 498” te koji ju je upozoravao na opasnost, a ni onda kada je shvatila da riskira vlastiti život.

Odlučila je voditi dnevnik “D.B.” akcije kako bi imala pregled što je kao pomoć sakupljeno i dostavljeno, a što još nedostaje. Upravo zahvaljujući tom dnevniku, koji je nakon njezine smrti pronašla unuka, obitelj i javnost saznali su za njezina djela kojima je od sigurne smrti tijekom Drugog svjetskog rata spasila više od 10 tisuća djece. Vodila je kartotetku za svako dijete pojedinačno kako bi ga poslije rata mogla pronaći njegova obitelj, ako bi uopće bilo preživjelih članova, te kako bi sama djeca kada odrastu mogla saznati odakle potječu, tko su im bili roditelji te kada su ih i na koji način izgubili. Ali, nakon rata 1945. godine komunistička vlast oduzela joj je kartoteku i ona nikada nije pronađena. Ipak, neka djeca uspjela su rekonstruirati svoju traumatičnu prošlost, poput Živka, Milorada, Zorke i Nade koji su se gotovo 80 godina kasnije vratili na prostore bivšeg logora kako bi ispričali svoja sjećanja.

Donosili su u bačvi tu kukuruznu kašu, kukuruzno brašno pokvareno i gorko, a unutra malo krumpira i graha. To je bilo sve, jedanput na dan. To je bila grozna hrana, to ni svinje ne bi jele. Kad je bio krumpir unutra vadili smo ga prstom van i pojeli, a grah je bio sav smežuran i nije bio kuhan. Manja djeca su umirala, oni ne bi znali ni pričati, a jedino su tako djeca moje starosti koja su bila malo jača nekako se održala. Oni mali su svi dobili strašan proljev i umrli su od proljeva, pričala je Zorka drhtavim glasom. Došla sam s mamom, sestrom i tri brata. Sestru su prvu razdvojili, ne znam nikad gdje je završila, rekli su da ide u Njemačku na rad. Lijevo na jednu stranu odvajali su mlade i zdrave, a na drugu stranu bolesne, trudne i stare. Kasnije su znali kuda će s kojima, u Njemačku, u logor, u Savu.

Kad čovjek zamisli da je od tog dana kad sam ja tu bio prošlo više od sedamdeset godina onda nije ni čudo da vidim ovako visoko i veliko drveće, govori Milorad. Prva tri dana od dolaska u logor nije dobio ni hranu ni piće pa je zajedno s ostalima pio kišnicu koja se zadržavala u udolinama. Jedina hrana koju su on i ostala djeca stavili u usta bila su zrna kukuruza koja su im dale neke žene, a koja su pokušavali razmočiti držanjem u ustima. Slika je ostala i mislim da ću je zadržati dok sam živ, govori dalje Milorad vidno potresen i nakon toliko godina. Odvojio sam se ja, moj brat i brat od strica. Imao sam deset godina, brat sedam, a brat od strica osam. Nismo znali što je sa sestrama, jedna je imala trinaest, a druga osam godina. Najbolniji mi je ostanak moje sestre tu. Sedamdeset godina sam proveo razmišljajući o njoj, ali nikada nisam imao snage doći natrag na ovo mjesto. I onda smo za sedamdesetu godišnjicu stradanja moje porodice konačno to tako obilježili na zajedničkoj grobnici i rekli smo prošlo je sedamdeset godina, nismo ti pronašli grob, ali zato te spominjemo ovdje da u vječnosti ostaneš sa svojima, završava Milorad kroz suze.

Ništa o sebi ne znam, kad sam rođen, od kuda sam, tko su mi roditelji. Znam samo ime Živko i broj 1128 na pločici s logora, priča Živko koji je cijeli život po raznim arhivima pokušavao pronaći nešto o sebi i obitelji iz koje je potekao.

Budući da je bila austrijskog porijekla te da je govorila njemačkim jezikm, Diana Budisavljević uspjela je doći do njemačkih časnika i na kraju preko generala von Horstenaua ishoditi dozvolu za transport djece iz logora od ravnatelja za državnu sigurnost Eugena Dide Kvaternika. Po dolasku u logor zajedno s još nekoliko žena prvo je popisala djecu čije su majke bile već odvedene u Njemačku. Dodijeljen im je i liječnik koji je za svako dijete trebao procijeniti je li sposobno za transport. Ubrzo je shvatio da se radi o akciji spašavanja pa je svako dijete proglasio sposobnim, upisala je u svoj dnevnik Diana Budisavljević. Zdraviji dječaci odjeveni su u ustaške uniforme i njih ne smijemo popisivati. Navodno će sudjelovati u snimanju propagandnog filma. Liječnik je iskoristio nepažnju stražara da nas odvede u dječju bolnicu. I tu djecu smo uzeli premda im više nije bilo spasa. Većina ih je umrla tijekom popodneva. Akciju transporta djece iz logora uspjela je provesti u nekoliko navrata, a oko 5 tisuća djece je uz pomoć crkve udomljeno u seoskim obiteljima.

Ovaj potresni film režirala je Dana Budisavljević, producentica i redateljica koja iza sebe ima nekoliko nagrađivanih dokumentarnih filmova, primjerice Nije ti život pjesma Havaja (2012) koji je osvojio Nagradu publike na ZagrebDoxu 2012. godine i nagradu Najbolja nada na Dokufestu u Prizrenu 2012. te film Sve 5 (2004) za koji je dobila Grand prix na Danima hrvatskog filma 2005. godine i još četiri nagrade na međunarodnim festivalima. Isto prezime Budisavljević koje režiserka dijeli s glavnom protagonisticom filma i heroinom Dianom dovelo ju je do knjige “Dnevnik Diane Budisavljević” koju je 2003. godine izdao Hrvatski državni arhiv, a na koju ju je 2010. godine upozorila Nataša Jovičić, tada ravnateljica Javne ustanove Spomen područja Jasenovac. Tako je Dana krenula s istraživanjem ove nepoznate povijesne priče koja je premijeru na filmskom platnu doživjela desetak godina kasnije.

Ovaj igrano-dokumentarni povijesni film osvojio je brojne nagrade među kojima su, primjerice, nagrada za najbolji film na Pulskom filmskom festivalu, nagrada za najbolju režiju, montažu i glazbu, nagrada publike te glavna nagrada za najbolji film na međunarodnom Festivalu povijesnog filma Waterloo. Također, sa svrhom uspostavljanja rodne ravnopravnosti u europskom filmu, ovaj filmski naslov je među još 50 filmova koje su režirale žene uvršten u publikaciju “Zlatni album – redateljice” koprodukcijskog fonda Eurimagesa.

Spoj igrano-dokumentarnih scena film čini realističnim i autentičnim. Upravo dokumentarne scene brišu svaku iluziju i duboko pogađaju gledatelja, a slike izgladnjele, bolesne i umiruće djece zauvijek se urezuju u sjećanje. Istovremeno, gledatelja inspirira humanost i hrabrost žene koja nije samo slušala priče i zgražala se nad strahotama koje je čovjek u stanju učiniti drugom čovjeku te koja se nije prepuštala osjećaju nemoći, već je uporno odlazila od vrata do vrata ne odustajući od nauma da spasi nedužnu djecu. Njezin je lik briljantno utjelovila Alma Prica. Grdo je kad čovjek dođe čovjeku i bira način na koji da ga ubije, zaključuje Zorka u filmu, a ta spoznaja u gledatelju zaista ostavlja osjećaj gorčine. Ipak, ohrabruje spoznaja da svako vrijeme ima ljude poput Diane Budisavljević zbog kojih naš, ljudski svijet opstaje.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime