Nedavno objavljena zajednička istraga VICE World Newsa i portala Denik N pokazala je da su Romkinje u Češkoj i dalje prisilno sterilizirane, godinama nakon onoga što je poznato kao finalni službeno priznati slučaj.
Naime, većina prisilnih sterilizacija Romkinja na području Češke i Slovačke provodila se u 1970-ima i 1980-ima, o čemu smo na Phralipenu već pisali. U izvještaju Otokara Motejla iz 2005. godine, jednoj od najvažnijih studija o nasljeđu prisilne sterilizacije u Češkoj i Slovačkoj, navodi se kako je čak 90 tisuća žena sterilizirano na teritoriju Čehoslovačke u periodu nakon 1980-ih. Takva je praksa službeno zabranjena početkom 1990-ih, ali su aktivisti upozoravali da se u nekim mjestima nastavila i u 2000-ima, a posljednji slučaj poznat javnosti datira u 2007. godinu.
Simona Milenkova, koja danas ima 35 godina, dokaz je da prisilna sterilizacija Romkinja ipak nije prestala 2007. godine. Milenkova je sterilizirana 2010. godine, tri godine nakon posljednjeg službeno priznatog slučaja. Njezino svjedočenje potkrepljuje medicinska dokumentacija koju su istražili VICE World News i Denik N. Ovo istraga objavljena je ususret skorašnjoj raspravi u češkom parlamentu, na kojoj će se odlučivati o isplati jednokratnih naknada žrtvama prisilne sterilizacije.
Tek krajem 2009. godine Vlada Češke objavila je izjavu kojom izražava žaljenje zbog prisilnih sterilizacija, ali bez uvažavanja potrebe za isplaćivanjem naknada žrtvama. U Slovačkoj su pak izjave kojima se poziva na donošenje mjera kojima će se kontrolirati stopa rađanja kod Roma do nedavno dolazile s najviših nivoa vlasti.
Tradicija prisilne sterilizacije kao europsko nasljeđe
Prisilne sterilizacije čitavo su 20. stoljeće u različitim europskim zemljama bile način kontrole populacije i ograničavanja reproduktivnih strategija bilo koje skupine za koju se smatralo da predstavlja “degenerativnu” prijetnju većinskom dijelu društva. Temeljile su se na naporima da se eliminira reprodukcija među “nepoželjnim” etničkim skupinama, invalidima, siromašnima, a takvi napori posebno su usmjereni bili na siromašne žene, Romkinje, žene s invaliditetom, neudate žene ili žene koje su htjele pobaciti. Politike prisilne sterilizacije provodile su se tako u Švedskoj, Norveškoj, Austriji, Danskoj, Finskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Švicarskoj. Prisilno sterilizirajući (uglavnom) Romkinje od 1970-ih naovamo, Češka i Slovačka zapravo nisu činile ništa novo ili izuzetno, već su se pridružile nizu modernih nacionalnih državnih projekata kroz koje se nasilno diskriminiralo one viđene kao drugačije, inferiornije ili opasne, bilo da se radilo kronično bolesnima, ljudima s invaliditetom, etničke i nacionalnim manjinama, politički “nepouzdanima” ili siromašnima.
Gwendolyn Albert, aktivistkinja za ljudska prava i prevoditeljica za Romani News Server Romea.cz, navodi kako se Rome u Češkoj i Slovačkoj steriliziralo jer su “predstavljali odstupanja od većine”, što je rezultiralo “snažnim, eugenički motiviranim poticanjem sterilizacije Romkinja, u osnovi pokušajem genocida”.
Sterilizacija je aktivno promovirana u Čehoslovačkoj kroz različite državne mjere, uključujući i seriju socijalnih davanja koja su uvedena tijekom 1970-ih. Jednokratna pomoć u slučaju sterilizacije navodi se tako u internom dokumentu Ministarstva rada i socijalne politike iz 1973. godine. U istraživanju Gwendolyn Albert i Mareka Szilvasija navodi se slučaj čehoslovačkog ginekologa koji je 1975. objavio rad o sterilizaciji Romkinja iz “socioekonomskih razloga”, računajući da je iznos koji je država plaćala ženama kao poticaj za sterilizaciju daleko manji od “troškova genetski oštećene djece”.
Pretpostavljalo se da je invaliditet među Romima rezultat navodnog križanja osoba u srodstvu, a drugo istraživanje iz 1975. godine upozorava na populacijsku “eksploziju Cigana” i “opadanje kvalitete same romske populacije”. Romi su bili “nenormalni”, a njihovi “velika plodnost” promatrana je kao simptom “lošeg roditeljstva”. Romske roditelje površno se, van konteksta i karikaturalno prikazivalo kao one koji ne discipliniraju svoju djecu, ne vole svoju djecu, zlostavljaju ih i promiču zlouporabu supstanci. Budući da su romske obitelji navodno ugrožavale društveni poredak, država je odlučila u svoje uzde uzeti njihova reproduktivna prava.
Žene kojima nije omogućeno da kažu ne
U knjizi Seksualnost Cigana: O intimnosti: romska i autsajderska perspektiva Claude Cahn objašnjava kako je sterilizacija posebno ciljala romske žene, iako je vazektomija značajno jednostavnija procedura od podvezivanja jajovoda ili drugih načina sterilizacije žena. Međutim, teško je muškarce staviti u položaj da ih netko uvjerava da se podvrgnu vazektomiji koji bi bio sličan situacijama gdje su žene izložene pritisku, kao kod stresa uzrokovanog porođajem, straha od mogućih komplikacija pri porodu, itd.
“Postoji samo jedan zabilježen slučaj u kojem se navodi da je muškarac steriliziran pod pritiskom ili bez dobivanja adekvatnih informacija, pa samim time u okolnostima koje se mogu okarakterizirati kao prisilne. Ovo ukazuje da je postojao rodni, ali i psihološko-seksualni aspekt: na Romkinje se gleda kao na opasne, osobe koje se ne mogu seksualno kontrolirati; nedovoljno oslobođene prisile svojih supruga i seksualnih partnera, pa u nemogućnosti da imaju punu kontrolu nad svojim tijelima; te naročito sklone rađanju. Sve navedene pretpostavke dolaze iz tradicionalnih folklornih vjerovanja o ‘divljim Ciganima’ koja su i danas na snazi”, navodi se u knjizi.
Medicinski konsenzus je da je sterilizacija postupak čiji je ishod trajan. Njegova trajna priroda znači da bi se odluka o takvom činu trebala donijeti dobrovoljno, na temelju informiranog izbora i bez prisile. Informirani izbor znači da osoba razumije koristi i rizike sterilizacije, da je upoznata sa širokim rasponom kontracepcijskih sredstava, te da slobodno odlučuje koja joj metoda odgovara. Stoga bi uvijek trebalo osigurati da prođe odgovarajuće razdoblje između medicinskog savjetovanja o sterilizaciji i provedbe zahtjeva za takvim postupkom kako bi se eliminirale potencijalne kratkoročne pristranosti ili impulzivnost u donošenju ovakve odluke. U slučajevima prisilnih sterilizacija Romkinja ništa od navedenog nije omogućeno ženama koje su sterilizirane.
Kada je 1999. godine grupa Romkinja iz Slovačke stigla u Finsku tražeći azil, Finci su ih odlučili deportirati, ali je tijekom medicinskog pregleda otkriveno da je veći broj žena pretrpio “invazivne ginekološke intervencije”. Medicinsko osoblje koje ih je pregledalo zaključilo je da je broj žena koje su pretrpjele takve intervencije neobično visok. Grupi je odbijen azil i na kraju su ih deportirali iz Finske, ali su medicinske radnice prethodno alarmirale nekoliko organizacija za ljudska prava o nalazima koje su otkrile.
Kasnijom objavom izvještaja Tijelo i duša: Prisilna sterilizacija i ostali napadi na reproduktivne slobode Roma u Slovačkoj,koji potpisuju njujorški Centar za reproduktivna prava i Centar za građanska i ljudska prava iz Košica, uspjelo se u onome u čemu prethodni napori nisu – detaljno je opisana i dokumentirana prisilna sterilizacija Romkinja kao aktualan, prisutan i dominantan problem u Slovačkoj, naročito u bolnicama koje se nalaze u blizini najvećih romskih zajednica u središnjem i istočnom dijelu zemlje.
Ispružene ruke Soňe, Olge, Elene i Nataše
Četiri Romkinje, žrtve prisilne sterilizacije u Češkoj, bile su frustrirane silnim godinama razgovora s medijima, javnim službenicima, odvjetnicima, udrugama civilnog društva, sudjelovanjem u istraživačkim projektima i naslikavanjem s “visokim” dužnosnicima. Odlučile su formirati svoj medij komunikacije kroz kazalište potlačenih, u kojem Soňa, Olga, Elena i Nataša, pričaju svoje priče, na svoj način – o lišenom dostojanstvu, o djetinjstvu i odrastanju, o samom činu sterilizacije i načinu na koji im je (dodatno) odsjekao pravo na vlastite putanje života.
Svaka od četiri žene ima svoju priču: Soňu je na sterilizaciju natjerala socijalna radnica koja je prijetila da će joj oduzeti djecu i smanjiti socijalnu pomoć. Bila je među posljednjim ženama u romskom naselju u Krnovu koje su se prijavile za sterilizaciju – sve ostale Romkinje koje je poznavala već su bile podvrgnute operaciji nakon što su ih socijalni radnici prisilili. Olgu je socijalna radnica dezinformirala o prirodi sterilizacije, natjerala ju je da vjeruje da je sterilizacija privremeni postupak i da bi za pet godina mogla ponovno roditi djecu. Elena je sterilizirana tijekom poroda carskim rezom, što su liječnici pravdali iznenadnim komplikacijama porođaja. Nije dobila nikakav savjet o postupku i tražili su da potpiše obrazac dok je bila u bolovima i jako krvarila. Odmah nakon što je rodila, Nataša je bila prisiljena potpisati prazan papir koji je medicinsko osoblje iskoristilo kao pristanak za sterilizaciju.
U posljednjoj sceni predstave na pozornici razvučena stoji traka, a udaljenost koju svaka žena drži od vrpce odražava njezin stupanj nade i očekivanja da će pravda biti zadovoljena. Praznina između njihovih ruku i svijeta za kojim posežu još uvijek je golema. Stari zločin(c)i na starom kontinentu teško umiru.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
