Centar za ženske studije zatvoren za Romkinje

1
1893

Savez Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA”, uz financijsku podršku Fonda za aktivno građanstvo i u partnerstvu s islandskim Institutom za strane jezike Vigdís Finnbogadóttir, te inicijativom Roma in the Center, 1. veljače 2021. godine službeno je započeo provedbu trogodišnjeg projekta Obrazovane Romkinje, osnažene romske zajednice!, koji za svoj glavni cilj ima osnažiti mlade Romkinje za nastavak obrazovanja te njihovo uključivanje u sve društvene, ekonomske i političke tokove.

Stavljajući naglasak na važnost obrazovanja, projektom se nastoji povećati obuhvat mladih Romkinja pri završavanju osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja putem smanjenja maloljetničkih trudnoća i preuranjenog sklapanja brakova. Projekt će kroz edukativne radionice uključiti minimalno 200 Romkinja u dobi od 13 do 18 godina iz 6 hrvatskih županija, kojima će približiti teme poput ženskih ljudskih prava, reproduktivnih prava i seksualnog zdravlja, i s kojima će sukreirati prostor njihova samoosnaživanja da zatraže pomoć kada im bude potrebna, i znaju kome se obratiti u slučajevima psihološkog, seksualnog, fizičkog i ekonomskog nasilja.

Kako bi se poboljšao društveni položaj Romkinja potrebno je osigurati pozitivno okruženje u romskim zajednicama, i to osobito kada je riječ o nastavku obrazovanja za djevojčice, te će se stoga aktivnostima povećati kapaciteti romskih udruga i članova Vijeća romske nacionalne manjine za javno i zakonodavno zagovaranje rodne ravnopravnosti. Također će se osigurati međusektorska suradnja SRRH “KALI SARA” i lokalnih relevantnih institucija, s ciljem prevencije nasilja i pravodobne, u zakonima utemeljene reakcije nadležnih institucija (zdravstvo, policija, centri za socijalnu skrb), te veće podrške Romkinjama u nastavku školovanja.

Projekt je osmišljen na temelju znanstvenih podataka i potrebe za sveobuhvatnijim i konkretnijim pristupom Romkinjama, koje Nacionalna strategija za uključivanje Roma za razdoblje 2013.-2020. prepoznaje kao jednu od najisključenijih društvenih skupina. Svi relevantni podatci upućuju na zabrinjavajuće uvjete života Romkinja te neosporivu potrebu za većim angažmanom u pogledu njihova obrazovanja, zdravlja, zapošljavanja odnosno socioekonomskog statusa. Neki od najalarmantnijih rezultata istraživanja iz studije Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: žene, mladi i djeca (Klasnić, Kunac, Rodik, 2020), ukazuju na hitnost adresiranja niza kompleksnih problema s kojima se Romkinje susreću, te uključuju:

  • Zdravstveni status Romkinja lošiji je u usporedbi sa zdravstvenim statusom muškaraca u romskoj zajednici, a još drastičnije u odnosu na žene iz većinskog stanovništva
  • Razvidna je velika razlika u obrazovnom statusu muškaraca i žena: udjeli žena „bez škole“ gotovo su dvostruko veći od udjela muškaraca, dok su udjeli muškaraca veći u svim ostalim kategorijama obrazovnog statusa
  • Nepismeno je čak 17 posto Romkinja, naspram 0,13 posto nepismenih žena u općoj populaciji, a 80 posto Romkinja u dobi od 20 do 29 godina nema završenu srednju školu
  • stope nezaposlenosti među Romima i Romkinjama višestruko su veće za žene
  • U najmlađoj dobnoj podskupini mladih najveća je rodna razlika u udjelu onih koji su u braku: od mladića je u braku njih 7 posto, a od djevojaka dvostruko više, tj. njih 14 posto
  • Unutar mlade romske populacije u Hrvatskoj je 9 posto maloljetnih mladića i 17% maloljetnih djevojaka (u dobi 14-17 godina) u braku ili u izvanbračnoj zajednici. U istoj dobnoj skupini među maloljetnim Romima i Romkinjama, 6 posto mladića te 10 posto djevojaka su roditelji
  • 50 posto Romkinja ima prvo dijete u dobi od 16 do 20 godina, a prosječna dob rađanja prvog djeteta među Romkinjama je 18 godina

Unatoč jasnim potrebama, suočeni smo s kontinuiranim izostankom promišljanja strukturnih opresija kojima su izložene siromašne pripadnice romske nacionalne manjine. Njihovo aktivno uključivanje u borbu za rodnu ravnopravnost kroz institucije i feminističke organizacije također je dugi niz godina bilo zanemareno, a na nedavnom primjeru jednog neuspjelog pokušaja da se to promijeni, vidimo i koliko je dodatnog rada potrebno uložiti u edukaciju i povezivanje samih organizacija manjinskog i većinskog stanovništva. Potonje mahom još uvijek nisu dovoljno senzibilizirane za goruća pitanja manjinskih zajednica unutar kojih su upravo žene pojačano izložene diskriminaciji te svim oblicima rodno uvjetovanog i socioekonomskog nasilja.

Eklatantni primjer nerazumijevanja važnosti podrške i solidarnosti u odnosu na pripadnice romske nacionalne manjine, te propuštene prilike da se okrene drugačijim, uključivijim feminističkim praksama, pokazao je tako nedavno i Centar za ženske studije u Zagrebu.

Centar za ženske studije (CŽS) prvi je izvaninstitucionalni obrazovni centar u Hrvatskoj, čiji je program orijentiran ka podučavanju ženske povijesti i kulture sa svrhom promicanja ženskih prava i rodne ravnopravnosti. U sklopu svog djelovanja, Centar provodi istraživačke, kulturno-umjetničke i druge projekte koji proizlaze iz njegovih programskih usmjerenja, dok se njegovi ostali projekti nerijetko (…) odnose na projekte Europske unije kojima se odgovara na specifične potrebe vezane uz žensko osnaživanje, rodnu jednakost i ženska ljudska prava.

Nadalje, Centar na svojim službenim stranicama navodi kako se u ostvarivanju svojih ciljeva vodi načelima poštivanja različitosti, uključivosti, ženske i transnacionalne solidarnosti, kulture nenasilja i društvene odgovornosti, te da je svojim jedinstvenim obrazovnim programom, kulturno-umjetničkim i aktivističkim angažmanom (…) pokretač društvenih promjena i utječe na razvoj demokracije u zemlji i regiji.

S obzirom da se Romkinje u svim nacionalnim i europskim strateškim dokumentima kontinuirano navode kao iznimno marginalizirana skupina, izložena višestrukoj diskriminaciji i iznimno nepovoljnim uvjetima života, te s prilično ograničenim mogućnostima, dalo bi se pretpostaviti kako će vodeće feminističke organizacije pokazati interes za tu temu, te kroz svoje djelovanje i dobro uhodane mehanizme nastojati doprinositi boljitku najranjivijih i posebno deprivilegiranih društvenih skupina kao što su Romkinje. Imajući u vidu područje djelovanja i ključne ciljeve CŽS-a, otvaranje prema terenskom, aktivističkom radu s konkretnim potlačenim skupinama žena, u ovom slučaju Romkinjama, čini se kao koherentan smjer organizacije koja se primarno bavi izvaninstitucionalnim feminističkim obrazovanjem.

Upravo je tim smjerom krenula bivša izvršna direktorica CŽS-a, Karolina Hrga, koja je još u ožujku 2020. godine u intervjuu za Phralipen istaknula svoju organizacijsku viziju: Vjerujem da će u budućnosti biti prilike i da aktivnije surađujemo s romskim organizacijama na edukativnim i feminističkim projektima koji će ići prema politizaciji, osnaživanju i samoorganiziranju uključenih pojedinaca i pojedinki, a koje/i će emancipatorne modele i prakse nastaviti primjenjivati u svojim organizacijama i zajednicama.

Da neće stati samo na riječima pokazala je u radu tijekom svojeg dvogodišnjeg mandata, u sklopu kojega je, zajedno s istraživačicom Suzanom Kunac, osmislila i raspisala projekt Obrazovane Romkinje, osnažene romske zajednice!, te njime konkurirala uz dvjestotinjak drugih projekata na natječaju Fonda za aktivno građanstvo. Međutim, iako su 21. listopada 2020. godine zaprimljeni rezultati prema kojima je projekt ostvario najveći broj bodova, i plasirao se na prvo mjesto u kategoriji ljudskih prava, te iako je Skupština CŽS-a prihvatila njegovu provedbu u okviru operativnog plana Centra za 2021. godinu, nakon čega je donatoru potvrđena implementacija, upravljačka tijela Centra za ženske studije u prosincu odlučuju odbiti projekt.

Do odluke dolazi netom nakon dvomjesečnog perioda tijekom kojega se, kako doznajemo, na Skupštini Centra pokušavalo prikupiti (ili eskivirati) potrebnu dvotrećinsku većinu glasova kojom bi se potvrdilo preporuku Odbora CŽS-a da se Karolini Hrgi ne produži mandat izvršne direktorice, a time i pripadajući radni ugovor. O razlozima za smjenu s izvršne pozicije i otvoreno zagovaranim ambicijama tijekom mandata Hrga je iz svoje perspektive govorila u intervjuu za Bilten, ocrtavajući situaciju koju naziva prividnim konsenzusom u feminizmu odnosno opisuje kao nemogućnost Centra da zauzme jasan stav oko ključnih pitanja, uz njegovo postavljanje u ulogu arbitra toga koji će glasovi i perspektive te na kakav način biti dio proklamiranog pluralizma. Odbijanjem projekta nestala je i mogućnost da se s Hrgom i Kunac potpišu ugovori o radu na projektu.

Sukob na feminističkoj sceni svakako postoji. Nakon što su na društvenim mrežama apostrofirani javni transfobni istupi nove izvršne direktorice Dorotee Šušak, Centar za ženske studije suočio se s brojnim i snažnim kritikama. No iako su kritike pristigle s različitih strana, s domaće i regionalne civilne scene, što od inicijativa i organizacija, što od individualnih aktera i akterica, Nataša Govedić, dugogodišnja glavna urednica časopisa Treća, kojem je izdavač Centar, u svojem nedavnom reagiranju na kritike koje su Centru i redakciji Treće upućene na portalu VoxFeminae neuvjerljivo sugerira da iza čitavog spektra prigovora stoji upravo Karolina Hrga, koja je zbog navodne gladi za vlašću započela potragu za velikom ‘ljagom’ koja bi se mogla baciti na Centar (…) [a] izbor ljage pao je na transfobiju. Brojnost i navodna orkestracija upućenih kritika tako je pripisana bivšoj izvršnoj direktorici, a da se pritom nije vodilo računa o neupitnoj i višegodišnjoj autonomiji te kritičnom stavu aktivističkih organizacija s čijih su adresa kritike upućene (Trans Aid, Faktiv, Zagreb Pride, LeZbor, Udruga Lori, Status M).

Nakon nekoliko pasivno-agresivnih i samoviktimizacijskih očitovanja Centra i njegove nove izvršne direktorice, difamacijski nastrojenih prema neistomišljenicama/cima, te nakon nekritičkog prihvaćanja regionalnog pisma potpore transfobnih aktera i akterica, čitava se situacija više čini kao još jedno elokventno, ali isprazno odbijanje odgovornosti odnosno, u slučaju Govedić, prebacivanje iste na osobu koju se željelo ukloniti s pozicije upravljanja zbog neslaganja oko smjera i vizije organizacije.

Iako se transfobijom CŽS-a ne možemo podrobnije baviti u ovome tekstu, važno je razumjeti kontekst u kojem je projekt za Romkinje odbijen, te što nam to govori o smjeru i djelovanju jedne feminističke organizacije. Kako bismo se dotakli neodgovorenih pitanja, razgovarali smo s Karolinom Hrgom.

Koje su bile vaše ulazne točke za bavljenje ovom temom?

Moja aktivistička motivacija za angažmanom oko društveno transformativnih emancipatornih praksi u bitnome je informirana teorijom socijalne reprodukcije, kojom se posljednjih godina globalno, ali i na našim prostorima sve intenzivnije bavi dio marksističko-feminističkih teoretičarki, dok je moja želja za radom s romskom zajednicom ojačana, a teorijska perspektiva obogaćena rezultatima studije Uključivanje Roma u hrvatsko društvo – žene, mladi i djeca (Klasnić, Kunac, Rodik, 2020).

Teorija socijalne reprodukcije razmatra društvene mehanizme i procese kojima se obnavlja radna snaga odnosno kojima se ljudi reproduciraju unutar socioekonomskog konteksta u koji su uronjeni, premreženog institucijama koje su komplementarne potrebama dominantnog sistema proizvodnje. Dobar dio socijalno-reproduktivnog rada, koji uglavnom obavljaju žene, provodi se kao neplaćeni kućanski rad u obiteljima, uključujući i emotivni rad te rad brige i njege. Iznimno važnu ulogu imaju i javni servisi te javna infrastruktura, a socijalno-reproduktivni rad obavlja se i u tržišnim aranžmanima.

Premda je rodna podjela rada unutar obitelji dominantna i u većinskim i u manjinskim populacijama, institucionalni rasizam, veća izloženost siromašnih Romkinja i Roma strukturnim proturječjima kapitalističkog društva, i posljedično slabiji potencijali za njihovu emancipaciju, doprinose tome da se patrijarhalni obrasci unutar romskih zajednica još teže mijenjaju. Većina Romkinja nikada ne obavlja plaćene poslove, i u ekonomskom je smislu ovisna o socijalnoj pomoći i svojim partnerima, no istovremeno je njihov doprinos socijalnoj reprodukciji romske zajednice ogroman.

Namjera bavljenja ovom temom u okvirima Centra za ženske studije oslanjala se problemski na podzastupljene feminističke paradigme unutar Centra i ženskostudijskog kurikuluma, koje sam tijekom dvogodišnjeg mandata pokušala u većoj mjeri uključiti u programski fokus, kako jačim teorijskim zaokretom prema kviru i feminističkoj političkoj ekonomiji, tako i aktivističkim otvaranjem prema radu na terenu. U ovom slučaju s Romkinjama, s kojima cjelokupna feministička scena, osim marginalno, nije ulazila u angažman ili suradnju.

Naravno, važno je neprestano dekonstruirati poziciju iz koje se ulazi u zajednički rad jer iako smo strukturno vezane/i istim političko-ekonomskim aranžmanima koji proizvode i konsolidiraju rasne, klasne, rodne i druge nejednakosti i opresije, oni nas ne pogađaju na jednak način. Također, teorijske analize i znanstvena istraživanja koja možemo primijeniti na ovu temu mogu nam poslužiti kao skela po kojoj se zajedno krećemo u izgradnji stavova o ovim pitanjima, ali potencijalne intervencije i okvir u kojem se one provode treba kontinuirano usklađivati s htijenjima i obogaćivati iskustvima pripadnica romske nacionalne manjine, kako bi one same artikulirale vlastitu situaciju i na nju ponudile moguće odgovore.

Kako je došlo do odbijanja projekta tj. koji su razlozi za to navedeni?

Kvorum Odbora CŽS-a 23. listopada prihvaća projekt, nakon čega Centar potvrđuje donatoru da idemo u provedbu. Međutim, usprkos tome, i mimo Skupštine (održane 6. listopada, na kojoj je odobrena provedba svih raspisanih projekata), objedinjena upravljačka i nadzorna tijela traže niz dodatnih pojašnjenja, zanemaruju trostepenu evaluaciju stručne komisije koja je ocijenila projekt s visokih 95 bodova, dovode u pitanje održivost i kvalitetu projekta, dovode u pitanje jesu li informacije o projektu dobile na vrijeme itd.

Nakon iscrpne korespondencije s upravljačkim i nadzornim tijelima, te nakon nekoliko Skupština na kojima pojedine članice CŽS-a traže da se potvrdi da će se projekt provesti i da na njemu ostajem raditi kako je definirano projektom, upravljačka i nadzorna tijela Centra sazvat će 9. prosinca 2020. kolegicu Kunac, koja je mišljena kao voditeljica projekta, i mene, kako bismo još jednom prošle sve stavke projektne dokumentacije i odgovorile na dvojbe Odborâ. Nakon trosatnog sastanka, članice oba odbora, predsjednica, potpredsjednica, uključujući i aktualnu izvršnu direktoricu, donose i supotpisuju finalnu odluku o rušenju projekta. Skupštinu Centra morala sam sama obavijestiti o još jednoj u nizu zloupotrebi ovlasti upravljačkih i nadzornih tijela, što je rezultiralo izlaskom više članica iz članstva Centra.

Po vašem mišljenju, je li odbijanje projekta opravdano i što ono govori o CŽS-u?

Neodgovorno je odbiti ovako važan, pionirski projekt, koji donosi zaokret i unutar samog feminističkog polja, te otvara prostor zanemarenog interkulturnog dijaloga i zajedničkog bavljenja isprepletenošću i strukturnom smještenošću rodnih, rasnih i drugih opresivnih mehanizama većinske i manjinske zajednice, gdje i sama manjinska zajednica prepoznaje problem i s povjerenjem ulazi u partnerstvo.  Centar za ženske studije ogradio se od projekta i odbio njegovu provedbu službenim dopisima, obavijestivši o tome prvo donatora, a tek potom partnersku organizaciju, SRRH “KALI SARA” i time zatvorio mogućnost iznalaženja drugog rješenja (primjerice, ponude partneru da preuzme projekt).

Za nesolidarnost i elitizam jedne bijele feminističke organizacije, koji stoje u pozadini ovakvog poteza odozgo, nema opravdanja. Fingirani razlozi odbijanja rada s mladim Romkinjama, artikulirani nakon (riječima upravljačkih tijela) multifaktorijalne, slojevite i dubinske analize (…) longitudinalno vrlo ambiciozno postavljenog velikog trogodišnjeg projekta, ipak manje govore o projektnoj metodologiji i logistici, a puno više o dominantnim feminističkim tendencijama Centra za ženske studije, koje su sve samo ne inkluzivne, unatoč tome kako Centar sam sebe nastoji prikazati.

Jalovost isključivo deklarativne pluralnosti i hinjenog prostora dijaloga suštinski različitih paradigmi (iz kojih proizlaze i različite definicije feminističke borbe), postaje posve razvidna i na ovom primjeru. Osim što su odbijanjem projekta upravljačka tijela zajedno s novom izvršnom direktoricom pokušala stopirati pozitivne promjene u smislu otvaranja feminističke scene prema potrebama manjinske zajednice, također su u jeku globalne korona pandemije i popratne ekonomske krize, svjesno ostavile bez posla dvije aktivistkinje koje su trebale biti zaposlene na projektu.

Međutim, SRRH “KALI SARA”, svjestan važnosti projekta i problematičnog postupanja originalnog nositelja, odlučuje stati iza projekta kao novi nositelj. Nakon svih protustatutarnih i drugih zlostavljačkih manevara upravljačkih struktura Centra za ženske studije, sretna sam što mogu reći da je projekt Obrazovane Romkinje, osnažene romske zajednice! krenuo u implementaciju.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

1 KOMENTAR

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime