Podrška i pomoć – ključni faktori za uspješno obrazovanje

0
70
Foto: SRRH "KALI SARA"

Obrazovanje romske nacionalne manjine jedan je od strateških interesa za rješavanje problema Roma u Hrvatskoj te ostalim zemljama Europske unije. Samim time sastavni je dio Nacionalnog programa za Rome i Akcijskog plana Desetljeća za uključivanje Roma i odnosi se na predškolski odgoj pripadnika romske nacionalne manjine, njihovo osnovnoškolsko, srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje te opismenjavanje i obrazovanje odraslih. U studenom 2012. godine donesena je Nacionalna strategija za uključivanje Roma za razdoblje 2013 – 2020. te Akcijski plan za provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma 2013 – 2015. U praćenje provođenja predviđenih mjera vezanih uz obrazovanje uključeno je Ministarstvo znanosti i obrazovanja koje o rezultatima izvještava Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Republike Hrvatske (ULJPNM).

Svake godine vidi se porast interesa Roma i Romkinja za nastavkom obrazovanja, kao i porast broja upisanih srednjoškolaca i studenata, a za takve rezultate uvelike su zaslužni zastupnik Veljko Kajtazi te Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina na čelu s ravnateljem Alenom Tahirijem koji već godinama sudjeluju u provođenju predviđenih mjera te su tako pravi dokaz da se upornost isplati. U međuvremenu je napravljena i baza podataka koja konačno daje polaznu osnovu,  odnosno polazni broj od kojeg se nastavlja mjerenje. Kontinuirani godišnji porast broja učenika i srednjoškolaca romske nacionalnosti te kvalitetu hrvatske Nacionalne strategije za Rome komentirao je Alen Tahiri u intervjuu za Phralipen još 2018. godine: Nacionalna strategija pripomogla je u rješavanju položaja Roma u razdoblju od donošenja Nacionalnog programa do danas, a to je vidljivo i u izvješćima s podacima o kontinuiranom godišnjem porastu broja učenika u osnovnim i srednjim školama, o povećanom broju riješenih statusnih pitanja, o konstantnom broju studenata, o kulturnoj autonomiji i drugom. Prema povratnim informacijama naša je Nacionalna strategija jedna od najboljih unutar Europske unije.

Startna pozicija romskog djeteta i djeteta većinske nacionalnosti još uvijek je drastično drugačija. To je posebno izraženo kod romske djece koja žive u romskim naseljima i nisu integrirana u većinsku sredinu, a ne govore dobro ni hrvatski jezik. Ne slažem se s društveno prihvaćenom tezom da se romska populacija ne želi školovati ili da ne želi raditi. Romi su shvatili važnost obrazovanja, njihova djeca pohađaju i završavaju osnovnu i srednju školu, ali ako u obzir uzmemo infrastrukturu koja uključuje uvjete stanovanja, financijsku situaciju i broj zaposlenih u obitelji te sve ostalo što je neophodno svakom djetetu onda je jasno da je kod svakog Roma i Romkinje potrebno itekako puno odricanja prilikom školovanja, istaknuo je Neđatin Kamberovski u razgovoru za Phralipen.

Foto: SRRH “KALI SARA”

Prilikom održavanja Prvog kongresa mladih Roma u Hrvatskoj u listopadu 2020. godine susreli smo se s romskim srednjoškolcima/kama i sudentima/cama te s njima porazgovarali o njihovim iskustvima te problemima s kojima su se susretali tijekom obrazovanja, kao i dobroj praksi koja je dala rezultate.

U romskom naselju u Međimurskoj županiji gdje sam odrastao nije se uopće govorilo o obrazovanju, rekao nam je David Oršuš iz Orehovice koji je ove godine upisao studij sestrinstva na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu. Hrvatski jezik sam naučio tek u trećem razredu osnovne škole, ali čim sam ušao u sustav obrazovanja i mješovitu sredinu bilo mi je lakše. Objasnio je kako većina romskih susjeda u naselju nije shvaćala važnost obrazovanja, a pohađanje srednje škole bio im je luskuz. U razgovor se uključila i Rosa Oršuš, danas uspješna dvadesetpetogodišnja studentica koja je odrasla u romskom naselju Piškorovec. U naselju nisam imala nikakve uvjete za učenje, problem su bile komunalije, a nismo imali ni struje. U naselju nema privatnosti, vrlo često se čuje glasna muzika. Bila sam vrlo često umorna i zdravlje mi je bilo narušeno. Neki pojmovi, poput ekologije, brige o kućnim ljubimcima i slično, potpuna su nepoznanica. Prva četiri razreda bila sam u samo romskom razredu i tek kad sam krenula u mješoviti razred s većiniskim stanovništvom osjetila sam razliku. Nakon smrti oca s majkom, braćom i sestrama preselila sam se u mješovito naselje i to je bila daleko poticajnija sredina.

Rosa Oršuš jedna je od tri protagonistice dokumentarnog filma Svoje snimljenog u okviru projekta Uključivanje Roma: Ispunjavanje preduvjeta za učinkovitu provedbu politika usmjerenih na nacionalne manjine – FAZA I koji je provodio ULJPNM te koji je premjerno izveden na HRT-u 30. svibnja 2020. godine. Rosa je nakon završene Ekonomske i trgovačke škole u Čakovcu završila preddiplomski studij na Veleučilištu u Požegi i stekla zvanje prvostupnice javne uprave. Zahvaljujući stipendiji koju je dobivala od općine Mala Subotica uspjela je upisati i diplomski studij javne uprave na Pravnom fakultetu u Osijeku. Moja starija sestra i njezin suprug bili su mi velika podrška, govori Rosa i nastavlja kako su joj upravo oni objasnili brojne prednosti obrazovanja i usadili joj sigurnost. Najljepše godine u životu provela je upravo za vrijeme studiranja: Ako bi ijedan period svoga života ponovila to je studentski život. To mi je definitivno najljepše razdoblje u kojem sam se u potpunosti integrirala u društvo, osjetila sam da sam potpuno prihvaćena što nije bilo tako ni u osnovnoj ni u srednjoj školi. U početku me bilo strah kako će moji kolege većinske nacionalnosti gledati na mene i koliko su oni uopće upoznati s našom kulturom, ali se moj strah ubrzo pokazo neopravdanim i po prvi sam put osjetila potpunu slobodu. 

Strah od neprihvaćanja okoline vrlo je čest kod romske djece i pritome se radi o neprihvaćanju većinske sredine, ali isto tako i nerazumijevanju sredine u kojoj žive sa svojim sunarodnjacima. Dosta je mojih kolega odustalo od nastavka školovanja nakon srednje škole jer ih sredina nije podržala, rekao nam je u razgovoru Željko Oršoš iz Trnovca koji završava Srednju školu u Maruševcu, a u kojoj je učenicima omogućeno pohađanje programa Medicinska sestra/ tehničar opće njege, te nakon koje namjerava upisati Zdravstveno veleučilište u Zagrebu. Velika je stvar što ću imati pomoć svojih kolega koji već studiraju i kad dođem u Zagreb neću biti sam. Između ostalog, i sudjelovanje na Kongresu mladih Roma u Zagrebu bila mi je prilika da se s njima bolje upoznam, da izmijenimo kontakte i da se povežemo.

Foto: SRRH “KALI SARA”

O nedostatku obiteljske podrške, ali i o neprihvaćanju od strane kolega većinske nacionalnosti u mješovitom razredu pričala nam je i Lea Oršuš koja je s roditeljima živjela u romskom naselju Sitnice, a osnovnu školu pohađala u Murskom Središću. U našoj osnovnoj školi su mješoviti razredi i u svakom ima oko 5 učenika romske nacionalnosti. Kolege iz razreda koji su bili većinske nacionalnosti uvijek su se distancirali od nas, kako za vrijeme nastave tako i u slobodno vrijeme. Primjerice, nikada nisu htjeli sjediti s nama u klupi kao što nikada nisu pozvali nekog od nas Roma na proslavu rođendana. Zato mi je najveći šok bio kad sam došla u Zagreb gdje sam upisala XI. gimnaziju u kojoj takvog odnosa uopće nije bilo. Svi su znali da sam Romkinja, ali to im nije bio nikakav problem. Budući da Lea nije išla u vrtić nije znala hrvatski jezik, ali je brzo savladala čitanje i pisanje. U tome mi je puno pomogla učiteljica koja je ostajala samnom i nakon nastave, govori ona te objašnjava kako je nepoznavanje hrvatskog jezika veliki problem za romsku djecu jer upravo zbog toga najčešće pohađaju školu po prilagođenom programu iako za to nema realne potrebe. Nakon završene gimnazije upisala je Studijski centar socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Iako je roditelji ne podržavaju u obrazovanju ona je odlučna te ne odustaje: Ja sam sedmo od desetero djece u obitelji tako da su starija braća i sestre već krenuli svojim životnim putem, ali mlađoj sestri sam definitivno uzor. I ona bi željela doći na daljnje školovanje u Zagreb. Moje roditelje škola nikada nije pretjerano zanimala, a ja sam kao dijete taj nedostatak interesa i brige u smislu, primjerice, ne dolaska na informacije ili roditeljske sastanke tumačila nedostatkom vremena zbog velikog broja djece. Roditelji nisu ništa znali ni o srednjoj školi koju sam upisala, a kad sam rekla da upisujem i fakultet pitali su me šta će mi to te mi kazali da sam već stara jer sam po njihovom mišljenju već odavno mogla raditi i zarađivati novac. Kod njih ne postoji svijest o potrebi višeg školovanja, a kad dođem u naselje često doživim da mi govore kako sam si umislila da sam ja sad nešto bolja od njih i da se pravim važna.

Podrška u učenju u najranijoj dobi od iznimnog je značaja za romsku djecu. To su istaknuli svi naši sugovornici, a do tog zaključka došle su i nadležne institucije. Iz godišnjih izvješća Ministarstva znanosti i obrazovanja o provedbi mjera određenih u Nacionalnoj strategiji za uključivanje Roma za razdoblje 2013 – 2020.  vidljivo je kako odgovaraju potrebi osiguravanja pristupa kvalitetnom i uključivom obrazovnom sustavu u ranoj dječjoj dobi koje cilja na smanjenje početnih nejednakosti, eliminiranje diskriminacije, redukciju izazova s kojima se susreću djeca iz ranjivih društvenih skupina te promicanje emocionalnog, socijalnog, psihološkog i fizičkog razvoja sve djece, odnosno vidljivo je postizanje značajnih pozitivnih pomaka na području obrazovanja pripadnika romske nacionalne manjine.

O potrebi za reorganizacijom obrazovnog sustava u skladu s programom Ministarstva znanosti i obrazovanja u intervjuu za Phralipen govorio je i saborski zastupnik Veljko Kajtazi ističući kako se predškolska nastava u praksi treba provesti tako da umjesto dosadašnjih 5 sati dnevno tijekom deset mjeseci rad s romskom djecom traje pet sati dnevno tijekom dvije godine. Za još mlađu djecu, rekao je zastupnik Kajtazi, organizirale bi se radionice s ciljem upoznavanja hrvatskog jezika i stjecanja radnih navika.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime