Imate li problema s naslovom ovog teksta? A s ovim – Suživot s Romima najveći je izazov s kojim se Međimurci suočavaju? Koji vam je manje problematičan i zašto? Jesu li podjednako (ne)problematični?
Naslov Suživot s Romima najveći je izazov s kojim se Međimurci suočavaju naslov je intervjua s redateljem Miranom Kurspahićem, objavljenog prije nekoliko dana u Nacionalu i direktan je citat jedne od Kurspahićevih izjava. Obratiti pozornost na tu izjavu je bitno, jer ona ukazuje na to o čijoj perspektivi pričamo, iz kojeg kuta stvari promatramo, tko nam je u fokusu, koga vidimo kao problem.
Kurspahić u intervjuu priča o svojoj novoj predstavi Normalan život, koja će biti premijerno izvedena u Centru za kulturu Čakovec krajem listopada, u izvedbi Kazališne družine Pinklec. Predstava je, kako se objašnjava u intervjuu, inspirirana prošlogodišnjim prosvjedima u Čakovcu, koji su se održavali pod parolom Želimo normalan život, o kojima smo izvještavali i na Phralipenu.
Razmišljao sam o tome je li dobro doći izvana i raditi predstavu o Romima, ali shvatio sam ipak jest, čak i poželjno, jer ipak imamo objektivniji pristup i nismo toliko emotivno involvirani, kaže u razgovoru Kurspahić koji je, kako je istaknuo, za pripremu predstave istraživao posljednjih godinu dana, a mjesec je dana proveo i u Čakovcu, gdje je posjetio i neka romska naselja.
Nakon tih iskustava, Kurspahić se, da se iščitati iz intervjua, osjeća poprilično samopouzdano i kompetentno za raditi predstavu o suživotu s Romima u Čakovcu. Ali predstava o suživotu s Romima nije i nikako ne može biti nešto što možemo provući pod objektivnost, jer je već takvo frejmanje predstave problematično. Objektivnost, naravno, ne postoji, kao što ne postoji ni mogućnost da ne budemo emotivno involvirani – kad radimo stvari, osjećamo stvari (kakve god te emocije bile, i njihov intenzitet i raspon bio).
Opasno je, i nepošteno, predstavljati iti jedan projekt ili pothvat kao objektivan – time mu se pridodaje aura legitimnosti i autoriteta koju u realnosti nitko nema i ne može imati. Posebno ju ne može imati netko tko je na mjesec dana došao u Čakovec i uhvatio se teme u Romima primarno zato što je kontroverzna i zapaljiva.
Moj je dojam da se u Međimurju doista ne radi o rasizmu, tu boja kože ne igra ulogu. Tu se radi o kulturološkom sukobu, srazu svjetova, sustava vrijednosti. Ondje Romi čine znatan dio stanovništva, a udio Roma osnovnoškolaca u županiji je oko 16 posto. Svako treće dijete koje se rađa u Međimurju, romske je nacionalnosti, izjavio je Kurspahić.
Istina je da prvoloptaške reakcije i analize problema u Međimurju znaju biti reducirajuće. Boja kože u tom smislu zaista nije presudna. Ali podjednako je reducirajuće stvar primarno svesti na kulturološki sukob i sraz svjetova, pogotovo kada takvu konstataciju prati rečenica o porasti udjela romskog stanovništva, koja zvuči kao da nam prijeti romska invazija.
Godinama na ovom portalu pišemo o segregaciji Roma i apsolutnoj ekonomskoj deprivaciji – ako se prouči UNDP-ov Atlas romskih naselja Međimurske županije iz 2014. godine, uočljivo je da većina naselja, kada se uspoređuje pet funkcija naselja (stambena, obrazovna, rekreativna, opskrbna, zdravstvena), zadovoljava tek jednu funkciju – onu stambenu.
S time su, naravno, povezani i poražavajući podaci o nezaposlenosti i manjku formalnog obrazovanja u naseljima, što ne iznenađuje – s obzirom na polazišnu segregacijsku točku. A u polazišnim točkama presudno je, zapravo, ekonomsko stanje – čak devedeset posto djece Roma i njihovih obitelji u Hrvatskoj živi u siromaštvu, prema podacima iz 2015. godine.
Ako gledamo povijesna ugnjetavanja i progone Rome, ekonomsku deprivaciju, prostornu segregaciju – naslov ovoga teksta ima smisla. Netko je Rome doveo u ovaj položaj, netko tko je čitavu povijest bio većina i imao moć. Međimurci posljednjih godina govore kako se ne osjećaju sigurno i u tome ima istine – puno je svakodnevnih problema koji zaista jesu izazovni i zastrašujući. Ali treba reći i kako je čitava povijest Roma povijest nesigurnosti.
Ako netko poznaje strah, ako netko poznaje potlačenost i progone koji uvijek vise u zraku – to su Romi i Romkinje.
Kriminal i ‘sive zone’ operiranja u nekim romskim naseljima u Međimurju nisu ono što većina Roma uistinu želi od života, već su često jedini način preživljavanja u društvu koje ti zatvara vrata na svakom koraku. Društvu koje nije ozbiljno počelo pričati i brinuti o njihovoj patnji, društvu koje isključivo priča o strahu od Roma, a nikada strahu koji Romi osjećaju. Pojedince i čitave zajednice kažnjava se i osuđuje zato što ne prihvaćaju standard kojem niti nemaju (jednaki) pristup.
Istina je, kako kaže Kurspahić, da se problem ne rješava sustavno, već stihijski, često vođeno individualnim entuzijazmom ili nekim obligatnim europskim projektima, akcijama koje traju nekoliko tjedana ili mjeseci i ne naprave značajan pomak. Istina je i da predstava koju radi spada u tu kategoriju, a nakon nje će pronaći neku drugu zapaljivu temu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije
O problemima se može govoriti načelno – no, to je samo – načelno. U svakoj se sredini odnosi oblikuju specifično i definitivno ih treba snimiti na terenu. U tome vidim Kurspahićevu prednost i određenu vjerodostojnost. O problemima treba govoriti, suočavati se s njima u realnom kontekstu. Kad im prilazimo s preduvjerenjima, s bilo koje strane (čega, naravno, ima mnogo, sa svih strana), može se govoriti samo o rovovskim polemikama. Politički diskurz o tome je formalan, prazan, prigodničarski, s naglaskom na političku korektnost – neuvjerljiv i bez rezultata, nažalost. U aktualiziran problem nitko mjerodavan, s mandatom, ne “zagriza”… teško je to, a dok je tako, bit će i teže. Ljudi na terenu, s obje strane, željni su početka rješavanja (nije fraza nego stav ovjeren u svakodnevnoj praksi). Ima naznaka, još treba (mnogo) podrške, poticanja, upornosti i dosljednosti u pristupu. Nekako mi se čini da tu treba reći i da i ne, koliko god se oslanjali na pravo svih na sve (konačno, i pravo na vlastitu slobodu možemo prokockati, kao i druga prava). Uspostavljanje reda i pročišćavanje kategorija prostor je za odvažne i snažne, s ovjerenim autoritetom, da bismo jednom mogli sami, na razini obične svakodnevice, riješiti probleme kao – tekuće nesporazume.