Vjekoslav Šafranić – Crtice iz života sportskog velikana

0
994
Foto: Vjekoslav Šafranić

Vjekoslav Šafranić, legenda hrvatskog sporta, pionir karatea i prva zvijezda mješovitih borilačkih vještina na ovim prostorima, vrlo je zadovoljan i ponosan što u Zagrebu konačno postoji adekvatan prostor za treniranje, opremljena dvorana u Domu sportova, te što mladi sportaši sada imaju sve uvjete za kvalitetne trenige i pripreme. Iako je u sedamdeset i prvoj godini života, i sam se svakodnevno može pohvaliti odrađenim treningom. To mi je u krvi, govori i dodaje: Nakon 54 godine u karateu ne mogu zamisliti dan bez treninga jer osjećam kako mi pomaže za fizičko, ali i za psihičko zdravlje pa ostatak dana provedem smiren i staložen.

Šafranić iza sebe ima zavidnu natjecateljsku karijeru. Bio je apsolutni prvak u bivšoj Jugoslaviji u teškoj i apsolutnoj kategoriji, apsolutni prvak Europe 1974. godine te je 1976. godine u Nici postao svjetski prvak u karateu. Kombinirajući stilove iz karatea, prvi je na ovim prostorima krenuo s full contactom, a potom su uslijedile i brojne ponude za sudjelovanje u profesionalnim borbama. Godine 1982. bio je svjetski prvak na Svjetskom prvenstvu u kick boxing-u održanom u Hong Kongu. U 24 meča tijekom karijere poražen je samo 2 puta te je jedan meč završio neriješeno. Uoči Europskog karate prvenstva u Milanu izbacili su ga iz jugoslavenske reprezentacije, a čiji je tadašnji izbornik bio Ilija Jorga. Primijetio sam i prije toga da mi ne daju da sudjelujem u individualnim borbama, već sam na prvenstvo mogao ići samo ekipno, objašnjava Šafranić te dodaje: Imali su svoje borce i htjeli su me se riješiti. No, on je ostao u karateu te je nakon smjene izbornika Jorge došao na prvenstvo Jugoslavije u Beogradu 1979. godine i osvojio zlato.

Danas je predsjednik Karate odbora za veterane Hrvatskog karate saveza. Godine 2018. dobio je Državnu nagradu za sport “Franjo Bučar” i nagradu Hrvatskog olimpijskog odbora “Matija Ljubek”. Za ostvarene uspješne rezultate u karateu dobio je priznanje Saveza za fizičku kulturu i USIZ-a Fizičke kulture, primljen je u Kuću slavnih sportaša u Splitu, a na Aleji sportaša na zagrebačkom Jarunu među velikanima hrvatskog sporta stoji i njegova fotografija.

Pored vrhunske natjecateljske karijere, Vjekoslav Šafranić bio je i vrlo uspješan trener koji je sa svojim učenicima također postizao odlične rezultate. Rado se prisjetim dogodovština s mojim učenicima, vrlo brzo sam im znao pokazati tko je autoritet pozivajući ih na sparing kada su u različitim situacijama izbjegavali odrađivati zadatke koje bi im zadao. Dok sam bio trener u Karate klubu “Radnik” u Velikoj Gorici upoznao sam i Veljka Kajtazija, po mnogočemu osebujnog čovjeka i velikog borca, započeo je Šafranić svoju priču o prijateljstvu s Veljkom te je s respektom nastavio nabrajati Kajtazijeve sportske uspjehe, primjerice višestruko osvajanje titule prvaka Zagreba i Hrvatske u poluteškoj i apsolutnoj kategoriji, pobjede na brojnim međunarodnim karate turnirima, osvajanje titule prvaka Slovenije u poluteškoj i apsolutnoj kategoriji i druge. Trenirao sam ga godinama, najprije u klubu “Radnik”, a kasnije u Karate klubu “Vrapče” u koji je Veljko prešao na moj nagovor jer smo s tim klubom ušli u prvu jugoslavensku ligu i trebali smo pojačanje. On je imao sve osobine bez kojih nema vrhunskog sportaša, upornost, tvrdoglavost, red, rad i disciplinu, odlične motoričke sposobnosti i zavidnu karate tehniku. Bio je okosnica našeg kluba i uzor mnogima te se savršeno uklopio u ekipu koja se i nakon treninga često družila uz razgovor i pjesmu. Iako sam s njim izgubio kontakt tijekom godina trajanja Domovinskog rata, pratio sam njegove rezultate i trenerske uspjehe te smo ostali prijatelji. Danas Šafranić rado prisustvuje kulturnim i drugim događanjima koje organizira romska zajednica u Hrvatskoj na čelu s Veljkom Kajtazijem, saborskim zastupnikom, i Savezom Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA”. Veljko se nikada nije zadovoljavao malim rezultatima, već je uvijek tražio više i bolje, a to je pokazao i u politici pa je rezultate koje je postigao za romsku zajednicu malo tko očekivao, konstatirao je Šafranić.

Čovjekove karakterne osobine Šafraniću su oduvijek bile najvažnije, ispred nacionalnosti ili boje kože. Trenirao je djecu svih nacionalnosti, a imao je i tamnoputog učenika iz Gvineje Bisau, države u zapadnoj Africi. Za mene je najvažnije da si ‘čovjek’, ističe Šafranić. Tako sam odgajan i nepravde koje su meni učinili, primjerice izbacivanjem iz jugoslavenske reprezentacije, nisam želio raditi drugima. Dok sam radio kao trener u KK ‘Vrapče’ znali su mi prigovarati da u ekipu stavljam sve druge, samo ne Vrapčance, a ja sam im odgovarao da se moraju odlučiti žele li vrhunske rezultate ili Vrapčance u ekipi. Mi smo kvalitetom prerasli nivo jednog grada, a komoli ne jednog kvarta.

Početkom devedesetih godina Vjekoslav Šafranić otvorio je zaštitarsku tvrtku Sokol-Šafranić u koju je prenio svoja iskustva majstora borilačkih sportova, kao i dodatna poslovna iskustva oplemenjena znanjem sa seminara na kojem je bio u San Franciscu 1989. godine. Rekao bih da je moja tvrtka donijela profesionalizam u zaštitarstvo. Osiguravali smo važne objekte, poput Hrvatske elektroprivrede, Industrije nafte i plina, Hrvatsku poštu, zgrade veleposlanstava i druge. U tvrtki su bili odlični dečki iz borilačkih sportova, kazao je.

Prisjeća se Šafranić i svojih poznanstava s Brankom Cikatićem, Hrvatskim tigrom, kick-boksačem i prvim pobjednikom turnira K-1 Velike nagrade u Japanu, te s Mirkom Filipovićem, Cro Copom, borcem mješovitih borilačkih vještina, boksačem, kick-boksačem i borcem K-1. Dvorana zagrebačkog Doma sportova bila je premalena da primi sve ljude koji su došli gledati borbu između mene i Branka 1984. godine. On je bio strašan borac. Kad sam ga godinama kasnije posjetio u bolnici gdje se borio s plućnom embolijom ostao sam u šoku. Bio je toliko slab i razgovarali smo pogledima, a ja sam bio tužan, pretužan, prisjetio se Vjekoslav.

Pred kraj razgovora, s obzirom na godine života i njegovo veliko životno iskustvo te vrhunske sportske rezultate, pitala sam ga bi li ponovo izabrao isti životni put da je imao svo to iskustvo, a on je ovako odgovorio: Da sam znao za nešto bolje možda bih se i za to odlučio, ali ja za bolje nisam znao. Živio sam na selu, u Hrašću kod Buzina. Otac mi je bio potpredsjednik Općine Remetinec i matičar, a kod kuće je imao gospodarstvo – konje i krave, vrt i polje u kojem smo orali, kopali i sadili. Onda me prijatelj koji se upisao na karate u Zagrebu na Gornjem gradu pozvao da idem s njim i tako sam krenuo. Prvo smo dosta vremena radili samo blokade, a meni se činilo da samo mašemo rukama u prazno, ali kada je krenuo sparing postalo mi je zanimljivo. Moja me tvrdoglavost tjerala da ne odustajem. Često mi je znao otići zadnji autobus pa sam pješačio kući do Hrašća, ali sam ustrajao. Kasnije sam upisao i Kineziološki fakultet u Zagrebu. Dio štale sam prilagodio za trening, a k meni su dolazili i drugi borci. Ključan je taj voljni element jer bez obzira na uvjete, primjerice trenirate li u prilagođenoj štali ili profesionalno opremljenoj dvorani za trening, da bi bili vrhunski sportaš morate imati takvo srce.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime