Promatrani pod povećalom

0
224
Foto: Dušan Ignac

Prije nešto više od tjedan dana, na njegov četrdeseti rođendan, Dušan Ignac bio je sa suprugom u trgovačkom centru u kupovini. Kada su vidjeli da je jednoj gospođi na izlazu iz trgovine ispao novčanik, a ona je to ne primjetivši nastavila hodati prema svom automobilu i počela slagati vrećice u prtljažnik, Dušan ga je podigao s poda i krenuo trčati za gospođom kako bi joj ga vratio. Brojni ljudi na parkiralištu gledali su taj prizor, a jedna gospođa ostavila je svoj komentar na Facebooku ističući kako joj je drago što je imala priliku vidjeti što se dogodilo te kako ovaj primjer pokazuje da se ne mogu svi ljudi svrstavati u ‘isti koš’ temeljem, primjerice, zajedničke nacionalnosti.

Ne smijem ni pomisliti što bi se dogodilo da su me ljudi vidjeli kako podižem novčanik s ulice i da kojim slučajem nisam uspio sustići gospođu kako bih joj ga vratio, rekao nam je Dušan u razgovoru. Nitko ne bi govorio da sam ga pronašao, već da sam ga ukrao. Bio bi to veliki pritisak ljudi i lokalnih medija koji bi me odmah, bez razmišljanja, okarakterizirali kao lopova te bih ostao i bez posla.

Predrasude i netrpeljivost prema Romima u Međimurju toliko su snažni da su dovoljne tek površne informacije i neprovjerene priče da se nekog Roma okarakterizira kao lopova te se, bez razmišljanja o posljedicama takvog postupanja, uništi njegov život. Za Rome i ne-Rome postoje dvostruki standardi, priča nam Dušan te dodaje kako su Romi stalno promatrani pod povećalom. On je rođen u Međimurju, a s obitelji, suprugom, djecom i malom unučicom, živi u romskom naselju Parag. Završio je srednju Gospodarsku školu Čakovec, smjer vrtlarstvo, a nakon prvog radnog mjesta u trgovačkom lancu Kaufland zaposlio se kao pomagač u nastavi za romsku djecu u Osnovnoj školi Dr. Ivana Novaka Macinec. Tamo radi već 16 godina, a danas tu školu pohađa 495 učenika. U vrijeme kada je Dušan pohađao osnovnu školu bio je u mješovitom razredu, dakle s djecom većinske nacionalnosti i romskom djecom. Njegova je kći također išla u mješoviti razred, no kako vrijeme prolazi suživot u Međimurju postao je sve teži pa tako u školi u kojoj danas radi postoje isključivo romski razredi. Naime, roditelji iz okolnih sela razmjestili su svoju djecu po različitim školama kako ne bi morala pohađati nastavu sa svojim romskim susjedima. Dušan je svjestan da su roditelji puni predrasuda koje, nažalost, podržava i lokalna vlast, kao i lokalni mediji, ali smatra da je odgovornost na odraslima koji na svoju djecu ne bi smjeli prenositi takve predrasude. Na svom primjeru i primjeru moje kćeri vidio sam da je višenacionalna sredina daleko poticajnija za djecu jer puno kvalitetnije i brže napreduju u usvajanju znanja pa sam zbog toga dodatno nesretan i zabrinut što getoizacija Roma u Međimurju sve više dobiva na snazi, objašnjava Dušan te se prisjeća kako je 90-ih bilo teško ratno vrijeme, no nije se osjećala takva netrpeljivost prema Romima. Njegova kolegica koja radi kao učiteljica u istoj školi te njegov kolega koji je jedan od najpoznatijih pedijatara u Međimurju, pripadnici su većinskog naroda, a zajedno s njim pohađali su mješoviti razred. I to ih nije omelo da uče, da napreduju te da u budućnosti završe višu i visoku školu, objasnio je Ignac.

Posao pomagača u nastavi za romsku djecu iznimno je zahtjevan jer predstavlja glavnu poveznicu između roditelja, djece i učitelja. Dolaskom u predškolu jedno romsko dijete često po prvi puta boravi izvan roditeljskog doma i to još u jednoj odgojno-obrazovnoj ustanovi. Mnogi među njima žive bez struje i vode, bez adekvatnih sanitarnih čvorova, bez asfaltiranih cesta i javne rasvjete pa kada dođu u predškolu potpuno su izgubljeni. Puno je toga što moraju naučiti tako da ponekima od njih nije dovoljna godina dana. Nakon testiranja za upis u prvi razred osnovne škole mi smo primorani produžiti njihovo predškolsko obrazovanje za još jednu godinu kako bi ih u potpunosti pripremili. Kakvu startnu poziciju vezanu uz obrazovanje ima jedno romsko dijete, pita se Dušan pa odgovara: Naselja u kojima djeca žive nemaju nikakvu infrastrukturu niti popratni sportski ili društveni sadržaj koji bi pratio njihovo odrastanje. Mnogima su roditelji neobrazovani, čak i nepismeni, nekima su alkoholičari, većina djece nije nikada putovala u neki drugi grad. Kako onda bilo tko može govoriti da smo svi u istom položaju. Temelj bi zaista za sve trebao biti isti, a to smatram zadatkom države i nadležnih institucija.

Koliko je teško održavati nastavu u školi zbog premalo prostora, nastavnih pomagala i slično, toliko je bilo teže izvoditi nastavu za vrijeme koronavirusa jer u školi, kao i u roditeljskom domu, ne postoji adekvatna tehnološka podrška. Tako su pomagači u nastavi za romsku djecu dobili jedno računalo i jedan printer na kojem su pripremali sve materijale za praćenje nastave te isprintane materijale dostavljali svakom djetetu u njegov dom. Uz otežanu komunikaciju s učiteljima bilo je i prilično neugodno svakodnevno ulaziti u tuđe kuće te često sjediti i duže vrijeme uz svako dijete da bi mu objasnili kako riješiti zadatake. U rješavanje ove situacije sada se ponudio uključiti i UNICEF koji pomagačima u nastavi za romsku djecu planira donirati računala i printere, što je zaista neophodno.

No, prve promjene nastupile su dolaskom gospodina Veljka Kajtazija na mjesto zastupnika romske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru, nastavio je svoju priču Dušan Ignac. U Paragu su bile naslagane tone i tone smeća i nitko nije organizirao sanaciju tog otpada niti nam ponudio pomoć, ali gospodin Kajtazi nam je pomogao da svoje naselje očistimo od smeća. Pokrenuo je i dovršio izgradnju sportskog igrališta za djecu i mlade, kako u Paragu, tako i u brojnim drugim romskim naseljima. Pokrenuo je izgradnju društvenih domova kako bi oni postali mjesta za okupljanje djece i mladih te mjesta za odvijanje raznih društvenih i kulturnih aktivnosti. Dotada su svi smatrali da je Romima dovoljno da hodaju goli i bosi i svoje proslave održavaju pod vedrim nebom jer je to, tobože, naša tradicija.

Foto: Dušan Ignac

Kako Dušan Ignac godinama radi s djecom te kako je i sam otac, pa već i djed, on i njegova supruga željeli su postati udomitelji te su 2014. godine predali zahtjev za udomiteljstvo Centru za socijalnu skrb. Nakon što su djelatnici Centra obavili sve provjere, uvid u financijsku i drugu potrebnu dokumentaciju, te nakon što su razgovarali s njima i posjetili ih u njihovom domu, odobrili su im status udomitelja. On i supruga bili su iznimno sretni što će moći pružiti dom još nekom djetetu pa je time njihovo razočaranje bilo još veće kada im je Centar za socijalnu skrb nakon nekog vremena iznenada oduzeo odobrenje za udomljenje uz objašnjenje da oni za svoju vanbračnu djecu ne plaćaju alimentaciju. Za Dušana i njegovu suprugu to nije bio prihvatljiv razlog, posebno s obzirom na činjenicu da je  Centar s time bio upoznat od početka pokretanja postupka za dobivanje statusa udomitelja. Tada su mi djelatnice Centra za socijalnu skrb govorile da njih prošlo stanje ne zanima i da to nema nikakve veze s uvjetima za udomljenje, objašnjava Ignac svoje razočaranje. Dodaje kako bi se u registru udomitelja našlo svakakvih negativnih primjera, od osoba koje udomljenje doživljavaju samo kao mogućnost dodatne zarade do ljudi koji svoju biološku djecu žene u dobi od 14 godina, ali o tome svi šute.

Ipak, svoju želju da romskoj djeci pomogne koliko god može ispunjava kroz suradnju s Hrvatskom biskupskom konferencijom – Odborom za pastoral Roma. Sa sestrom Karolinom Miljak koja je od 1984. posvećena radu s Romima surađujem dugi niz godina. Najprije sam sudjelovao kao dječak od 14 godina i zahvaljujući ovom Odboru po prvi puta u životu vidio more, a danas radim kao njihov asistent, posebno na ljetnim kampovima. U očima malih Roma kada more ugledaju po prvi puta u životu vidim onaj isti sjaj koji je taj predivan osjećaj zadržao u meni sve do danas.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime