Svoje – Uspjele su se izboriti za sebe

0
47
Foto: screenshot/hrti.hrt.hr

U okviru projekta Uključivanje Roma: Ispunjavanje preduvjeta za učinkovitu provedbu politika usmjerenih na nacionalne manjine – FAZA I, koji provodi Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina RH, a financira Europski socijalni fond, snimljen je dokumentarni film Svoje. U njemu su svoju životnu priču ispričale tri mlade Romkinje, Vedrana Šajn, Rosa Oršuš i Adrijana Osmanaj, koje su snagom volje i velikom upornošću uspjele ostvariti vlastite životne ciljeve, unatoč preprekama s kojima su se susretale u svojoj užoj i široj društvenoj zajednici. Film je režirao Miroslav Sikavica, a premijerno je prikazan 30. svibnja 2020. godine u okviru emisije Prizma na 1. programu Hrvatske radiotelevizije. Gostujući uživo u studiju, Alen Tahiri, ravnatelj Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, istaknuo je kako se nada da će poruke filma stići do što većeg broja gledatelja te je dodao: Zahvaljujem se protagonisticama na dobroj volji s kojom su prihvatile ovu inicijativu i ispričale svoju životnu priču ne znajući kako će njihova manjinska ili većinska zajednica to prihvatiti, a to nije bilo nimalo lako.

Vedrana Šajn živjela je u Virovitici u ulici Braće Radić, poznatoj kao romska ulica, a kada je napunila sedam godina preselila se s roditeljima u drugo naselje u kojem u njezinoj bližoj okolini nije bilo ni jedne druge romske obitelji. Njegovali su romsku tradiciju i običaje pa se tako od nje očekivalo, između ostalog, da se rano uda. Ipak, govori Vedrana da su njezini roditelji iznistirali i na obrazovanju: Moja je majka radila od svoje 14 godine i nije imala priliku ostvariti svoje želje, ali je zajedno s ocem inzistirala da se ja školujem, a to je bila i moja želja. Njezin djed u početku nije razumio ovakvu odluku jer je smatrao nepotrebnim nakon završene osnovne škole upisati i srednju, no njegova su se stajališta s vremenom ipak promijenila. Ponekad je odlazio na informacije u školu te je posjećivao Vedranu u banci gdje je odrađivala praksu i bivao je sve ponosniji na svoju jedinu unuku. Nažalost, nije doživio njezin upis na Ekonomski fakultet u Rijeci. Vedrana se nešto poslije, zbog nostalgije za domom, preselila na studij u Osijek te je započela s radom na manjinskim emisijama na lokalnom radiju u Pitomači, ali je cijelo vrijeme maštala o pokretanju vlastitog malog radija. Razgovarala sam s mamom koja me pitala ‘Jesi li sigurna da to možeš’, prisjeća se Vedrana, a koja je potom, sigurna u svoje želje, zamolila da joj daju sredstva koja su spremili za njen miraz te ih je uložila u posao. Volim svoj posao i u njemu vidim smisao. Želim završiti studij i dobiti vlastitu radijsku frekvenciju, opisuje ona svoje planove za budućnost. Ističe kako je ponosna jer se uspjela izboriti za sebe, ali i promijeniti razmišljanja svoje bliže okoline o nepostojanju potrebe za školovanjem ženske djece.

Foto: screenshot/hrti.hrt.hr

Rosa Oršuš rodila se kao treće od desetero djece u obitelji. Otac joj je radio kao zidar pa je njegova plaća prehranjivala obitelj, zajedno s onim što bi majka uspjela priskrbiti proseći po okolnim selima. Za svoju su djecu željeli bolje životne uvjete od onih koje su sami imali, stoga su bili odlučni u namjeri da ih školuju. Rosa je imala samo 9 godina kada joj je otac poginuo u prometnoj nesreći, a život njezine obitelji promijenio se preko noći. Ovisili su o socijalnoj pomoći, majka je radila po okolnim selima kad god bi dobila neki posao, a Rosa je čuvala braću i sestre, kuhala i održavala kuću. Tek nakon izvršenih svih ostalih obaveza mogla se posvetiti učenju i pisanju školske zadaće. Nakon što je završila osnovnu školu odlučila je upisati Ekonomsku i trgovačku školu u Čakovcu te je tri godine bila vrlo dobar učenik, a četvrti je razred završila s odličnim uspjehom. Tada sam već znala da želim upisati fakultet, na što me potaknula moja profesorica engleskog jezika, i trudila sam se da imam što bolje ocjene kako bih se uspjela upisati, kazala je Rosa. Uz sva odricanja koja su pratila njezino studiranje, završila je preddiplomski studij na Veleučilištu u Požegi s odličnim rezultatima i stekla je zvanje prvostupnice javne uprave. Zahvaljujući stipendiji koju je dobivala od općine Mala Subotica, uspjela je upisati i diplomski studij javne uprave na Pravnom fakultetu u Osijeku. Rosa je ispričala kako je odbila mnoge prosce jer je znala da bi udaja ujedno značila i kraj školovanja. Sada ima dečka koji nije romske nacionalnosti, a njegova obitelj je voli i podržava. S njim sam prvi puta vidjela zoološki vrt, istaknula je ona te dodala kako ju je on naučio i plivati. Svoju je priču završila riječima: Udat ću se tek kad završim studij i zaposlim se u struci. Voljela bih da moja braća i sestre upišu studij pa da i ja jednog dana budem ponosna na njih kao što su oni danas ponosni na mene.

Foto: screenshot/hrti.hrt.hr

Adrijana Osmanaj živjela je u Paragu, najvećem romskom naselju u Hrvatskoj. Kako je njezina baka rodila dvanaestero djece imala je puno rođaka, ali je ona među njima stekla najvišu naobrazbu. Otac je puno radio, a majka se brinula za nas. Bila je odlična majka, započela je Adrijana priču o svom djetinjstvu. Već u osnovnoj školi osjetila je nepravdu diskriminacije na vlastitoj koži: Mi Romi ulazili smo u školu na stražnji ulaz. Kada je bilo hladno stiskali smo se jedni uz druge da se ugrijemo dok smo čekali da nam netko iz škole otvori vrata. Imali smo zasebne razrede, odvojene garderobe i mjesto za jelo. Nismo smjeli biti u doticaju s Hrvatima, ispričala je ona te dodala kako je tada mislila da je to normalno postupanje jer da tako mora biti. Njezina učiteljica s vremenom je uočila njezine potencijale te je tražila da je premjeste u razred s djecom većinskog stanovništva, no tada su za Adrijanu počele još gore muke. U razredu nije imala ni jednog prijatelja, djeca su je izbjegavala, a učiteljica se uopće nije trudila pratiti njezin rad. Sjećam se kako smo na jednom satu trebali pisati ispit. Učiteljica ga je podijelila svoj djeci u razredu osim meni. Rekla mi je ‘Tebi nisam dala ispit jer ti ionako nećeš završiti školu.’ Ipak, uz puno truda Adrijana je završila osnovnu školu te je upisala i srednju medicinsku. Morala se preseliti u ženski internat u kojem je radila različite poslove kako bi na taj način platila smještaj.  Odvažila se na taj korak unatoč strahu od ponovnog neprihvaćanja, no dogodilo se upravo suprotno. Shvatila je da joj učenje odlično ide, cure su je prihvatile i završila je školu kao odlična učenica. Pred kraj škole ostala sam trudna i rodila sam kćer, a kada je napunila godinu i pol, udala sam se. Danas imam tri kćerke, živim u Zagrebu u naselju Dugave i radim u Kliničkom bolničkom centru ‘Sestre milosrdnice’, opisala je Adrijana svoj sadašnji život. Najstarija kćer ide u osnovnu školu, a s najmlađom je trenutno kod kuće na porodiljskom dopustu. Svoju je priču završila riječima: Ponosna sam na sebe jer sam uspjela savladati sve prepreke.

Foto: screenshot/hrti.hrt.hr

Neupisivanje djece u školu, napuštanje redovnog školovanja prije vremena ili rani brakovi u društvu se često podrazumijevaju kao dio tradicije romske zajednice. Time se zapravo opravdava generalna nebriga društva i nedostatak volje za rješavanje problema. O tome je u nastavku emisije Prizma govorio i Alen Tahiri kojemu su, unatoč brojnim drugim odgovornostima koje mu posao donosi, prava mladih i prava žena cijelo vrijeme prioritet. U razgovoru za Phralipen objasnio je kako Romkinje između četrnaest i osamnaest godina starosti najčešće prihvaćaju udaju kao nešto normalno jer misle da će na taj način pobjeći od teškog života unutar mnogobrojne obitelji te si osigurati vlastitu egzistenciju. Udajom za nekog svog vršnjaka ulaze u još veće probleme koji su najčešće praćeni fizičkim ili emocionalnim zlostavljanjem, bilo da ih zlostavlja muž ili obitelj. Činjenica je da Romkinja nema djetinjstvo, a o tome nitko zapravo ne razmišlja. Ne poštuju se prava žena niti prava djece. Određen broj mojih sunarodnjaka oko toga se sa mnom ne slaže, ali mislim da su u krivu jer svima mora postati jasno da žena nije objekt. Svrstavanje ovakvog ponašanja pod tradiciju je zapravo okretanje glave od problema, objasnio nam je Tahiri.

Romkinje se s jedne strane susreću s duboko ukorijenjenim predrasudama u većinskom okruženju, a s druge strane s onima unutar vlastite obitelji ili manjinske zajednice koja ženu doživljava kroz tri moguće uloge: kao majku, kao ženu i kao sestru. To je prikazano i u filmu Svoje, a to potvrđuju i statistički podaci dobiveni u okviru istraživanja Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: istraživanje baznih podataka koji pokazuju da od ukupnog broja romskih učenika samo 26 posto čine djevojčice i djevojke, a u odrasloj dobi njih 58 posto nikada nije bilo uključeno u svijet rada. Stoga, kako bi se poboljšao njihov položaj, obrazovanje i dalje treba biti društveni prioritet. Svakako je ohrabrujuće što se u posljednje vrijeme shvaćanje o važnosti obrazovanja polako, ali sigurno proširilo i među mladim pripadnicima romske manjine. Sve više mladih majki pomaže svojoj djeci oko školovanja, želeći im na taj način pružiti mogućnosti koje one same nisu imale.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije.

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime