Čitanjem oko svijeta u 1095 dana

  • EnglishEnglish
  • 0
    75
    Foto: : osobna arhiva Barbara Tartaglia Roca

    Barbara Tartaglia Roca, profesorica engleskog i španjolskog jezika te prevoditeljica, povezala je svoje dvije ljubavi, čitanje i putovanje, u jedinstven projekt Čitanjem oko svijeta. Uz pomoć knjiga u tri je godine proputovala 196 zemalja. Što ju je inspiriralo na ovo putovanje, kako se pripremala, što je otkrila i kakav je nakon svega njezin pogled na svijet pročitajte iz razgovora koji smo s njom vodili. Ponosni smo i što možemo spomenuti da naša redakcija s Barbarom surađuje od prvog broja Phralipena.

    Kako je sve počelo i što Vas je inspiriralo da krenete u ovaj projekt?

    Jednoga dana pročitala sam informaciju da je britanska novinarka Ann Morgan uoči Olimpijskih igara u Londonu pročitala po jednu knjigu iz svake zemlje na svijetu. Ideja mi se odmah dopala, ali mi je trebalo nekoliko mjeseci da i sama odlučim krenuti u takav pothvat. Prije nego što sam krenula u ovaj projekt, bila sam, usudila bih se reći, “velika putnica”, proputovala sam sve kontinente osim Australije. Putujući svijetom uvijek sam tražila poveznice među ljudskim rodom u ovom konfuznom svijetu. Ponašanje i običaje Južne Amerike nalazimo i u Africi i u Aziji, ne nužno u sasvim istom obliku, ali vrlo slične, jer svi smo tako slični, svi smo ljudi. Željela sam dokazati da su ljudi isti, ma gdje god išli, kako su opjevali Paul McCartney i Stevie Wonder u pjesmi Ebony and Ivory. Dakle, željela sam upoznati svijet na stranicama knjiga, razbiti predrasude, bolje shvatiti svijet oko sebe. Često ljudi kažu: Meni su oni tako daleki! Pročitaj knjigu! Upoznaj ih!

    No, za početak nije bilo jednostavno odrediti ni koliko zemalja ima na kugli zemaljskoj. Neke su priznate, neke nisu, pa sam se odlučila za listu Ujedinjenih naroda. To su 193 zemlje. A još tri, Palestina, Kosovo i Vatikan, moj su osobni izbor, a nisu članice UN-a.

    Kako ste se snalazili u pronalaženju ovako opširne i šarolike literature, koliko vam je znanje stranih jezika u tome pomoglo te do čijih je knjiga bilo najteže doći?

    Iznenađujuće, dosta knjiga moguće je nabaviti i u Hrvatskoj. Zahvaljujući činjenici da je Jugoslavija bila članica Pokreta nesvrstanih u Gradskim knjižnicama Zagreba može se nabaviti gotovo pedeset posto knjiga s moje liste. Za ostalo sam se snalazila s elektronskim čitačem.

    Najzahtjevniji dio procesa je bilo istraživanje književnog opusa i pronalaženje liste pisaca svake pojedine zemlje, naročito tamo gdje je ta lista jako kratka. To istraživanje mi je, pak s druge strane, pružilo uvide i saznanja o književnostima o kojima na početku projekta nisam znala ništa.

    Odluka koju knjigu odabrati, ako je moguće birati, bila je, naravno, vođena idejom da odaberem knjigu koja ima najbolje recenzije, međutim, ponekad sam namjerno birala knjige koje su mi omogućavale bolji uvid u život te zemlje, ljude i njihove običaje.

    U ovaj se projekt ne može ući bez solidnog poznavanja engleskoga jezika, a svakako pomaže i poznavanje nekog drugog jezika. Primjerice, knjiga iz San Marina napisana je na talijanskome jeziku, nema prijevoda ni na jedan drugi jezik pa mi je dobrodošlo znanje talijanskog. Poznavanje portugalskoga jezika pomoglo mi je pročitati knjigu sa Zelenortskih otoka u Africi na kojima je portugalski službeni jezik. Pomoglo bi mi i da razumijem francuski jer je većina dobre afričke književnosti pisana na tom jeziku.

    Najteže je bilo doći do knjiga zemalja Oceanije jer Oceanijom prevladavaju usmena predaja, molitve i pjesme. Dobar dio Oceanije nema pisaca, samo pjesnikinje. Jednu sam čak kontaktirala osobno, Teresiju Teaiwa s Kiribata, pa mi je poslala nekoliko svojih pjesama. To nije poezija u klasičnom smislu riječi, više poetska kratka priča, forma kroz koju žene Oceanije artikuliraju svoje svakodnevne probleme. Oceanijom uglavnom prevladava predrasuda da je zapisana riječ kobna te da priče treba prenositi usmeno. Oni kažu za sebe: Pripadamo moru u kojem se otoci pomiču, nestaju. Tako i narodi, kulture, jezici. Mi smo pomorci koji čitaju zvijezde, vjetrove, struje i horizonte. Ne knjige. Naše smo domove izgradili na pjesmama.

    Koliko Vam je vremena trebalo da realizirate projekt s pročitanih 196 knjiga?

    Kada sam odlučila ostvariti ovaj svoj osobni projekt nisam si odredila vremenski okvir jer smatram da okviri samo ograničavaju ljude, a razonoda postane obaveza. Tako da sam čitala tri godine, ali s pauzama jer sam čitala i druge knjige koje nisu imale veze s projektom.

    Kolika je zastupljenost književnih djela ženskih autora u svjetskoj književnosti i postoji li neka tematika koja se ponavlja u njihovim djelima?

    Jedan od uvjeta prilikom odabira knjiga za moj projekt bilo je, gdje god je to bilo moguće, žensko pismo. Tako da na mojoj listi od 196 zemalja ima jako puno ženskih autorica. Iz cijeloga svijeta. Moja su iskustva pokazala da je ženska književnost gotovo podjednako zastupljena diljem svijeta, drugo je pitanje kako je vrednovana, međutim, mislim da se i to mijenja s vremenom.

    Čini mi se da je književnost čitavoga svijeta obilježena patnjama žena na svim kontinentima! Nakon svega pročitanog zaključujem – svugdje na svijetu si muškarci uzimaju za pravo tući žene, maltretirati ih na sve moguće načine. Samo negdje ta priča izlazi s ulice, a negdje isključivo iz kuće, kao na primjer u arapskoj književnosti.

    Do kojih ste zaključaka došli na kraju ovog projekta, primjerice o ljudima, njihovim emocijama, običajima, kulturama, našim sličnostima i razlikama?

    Bez obzira na drugačije boje, jezike, hranu, svijet je jedno, rekla bih. Postoji nekoliko tema koje se provlače kroz sve knjige, koje jednako muče sve ljude. Na kraju čitanja napravila sam popis tema koje se provlače po svim kontinentima: to su miješani brakovi, tema manje vrijednosti, iskompleksiranosti zbog geografske udaljenosti otoka od nekog poznatog kopna, pa odnos prema bogatijem susjedu i gastarbajteri. Odnosi sa susjedima općenito. Shvatila sam da nitko nema “divne odnose sa svojim susjedima i da svatko ima “svoje južnjake”, kako je rekao Bosanac u Sloveniji u filmu Kajmak i marmelada, čak i kad živi na Islandu. Pa tranzicijske teme, pa priče imigranata u SAD-u i Kanadi. Postoje jednaki običaji – fascinantno mi je bilo otkriće da na Karibima i u Oceaniji postoji jednaki običaj zakapanja posteljice nakon poroda u stražnjem dvorištu kuće kako bi ta osoba imala čvrsto uzemljene korijene i uvijek znala gdje joj je dom. Novi Zeland ima matutu, a Dominikanska Republika fukú i jednako zaziru od istog uroka bez obzira na to što ih razdvaja 13.434 kilometra i 15 sati leta avionom. Nije li začudno kako dva tako udaljena dijela svijeta imaju iste običaje i iste strahove?

    Ljudi se svugdje na svijetu smiju istim stvarima i plaču nad istim tugama. A ljubav je svugdje ljubav.

    Što Vam je bilo najdraže čitati i što biste nam preporučili?

    Meni je najveće otkriće i najdraža bila književnost Kariba. Očarala me je na isti način kako me je prije tridesetak godina očarala južnoamerička književnost. Bez obzira na to što mislili o Nobelovoj nagradi za književnost, činjenica da 12 karipskih zemalja ima dva nobelovca – Sveta Lucija te Trinidad i Tobago – govori za sebe. Lista pisaca s Jamajke, primjerice, jako je duga, a sve jedan bolji od drugoga. Književnost je dosta na tragu magičnog realizma, fabulizma, meni osobno najdražega književnog stila.

    Ne postoji najdraža knjiga. Knjige su za mene kao prijatelji. Imaš one koje upoznaš u mladim danima i zauvijek obilježe tvoj život (Sto godina samoće). Imaš one simpatične koje ti se u hodu svide, a poslije ih zaboraviš (skandinavski krimići). Neki te nasmiju (Misija London), neki te rasplaču (Molim te, pazi na mamu). Neke upoznaš u poznim godinama života i pitaš se – gdje su bili do sada (karipska književnost). Imaš one koji oplemene tvoj život (Bagdadske sirene) i one od kojih očekuješ puno, a razočaraju te (Zovem se crvena).

    Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije.

    Komentiraj

    Unesite svoj komentar
    Unesite svoje ime