Ovogodišnja nagrada “Mlada Europljanka godine” u rukama bugarske Romkinje

  • EnglishEnglish
  • 0
    86
    Foto: Yana Peneva

    Rođena sam u romskoj obitelji u malom selu u Bugarskoj. Jedinica sam, nemam braće ni sestara. Također, jedina sam u obitelji koja je završila srednju školu i pohađa sveučilište, započinje naš razgovor Maria Atanasova, ovogodišnja dobitnicu nagrade Mladi/a Europljanin/ka godine.

    Zaklada Schwarzkopf Europa mladih iz Njemačke svake godine raspisuje prijave za mlade Europljane i Europljanke koji su se istaknuli u zalaganju za poticanje međunarodnog razumijevanja i ujedinjenja Europe.  Kandidati pri prijavi trebaju pokazati da su poduzeli određene inicijative, osjećaju odgovornost i spremni su odgovoriti izazovima u stvaranju suživota među različitostima u Europi.

    Iznenađena sam, naravno, jer su svi kandidati nadahnjujući i rade nevjerojatan posao. Također, takvo priznanje mi govori da netko cijeni moj rad, rad u romskoj zajednici i da je sav trud koji romska mladež ulaže u cjelokupnu zajednicu prepoznat.

    Iako joj je obitelj velika podrška, kad je riječ o obrazovanju informacije i savjete vezane uz studiranje morala je potražiti na drugom mjestu. Po prvi put se u srednjoj školi upoznaje s radom romske omladinske organizacije. Sada, godinama nakon što je pokucala na vrata zaklade za mlade Areté, Maria volontira u ulozi mentora pomažući onima koji žele nastaviti školovanje na nekom od sveučilišta. Prošle godine kroz program “uzajamne razmjene znanja” (“Peer to peer”) započela je rad s djevojkom kojoj pomaže u pripremi za ispite. Zbog njihovog zajedničog rada nagrađena je titulom mentorice godine.

    Moje viđenje mentorstva nije samo u pomoći mladim Romima u nastavku školovanja. Vjerujem da bi mentor trebao poticati razvijanje i napredak u bilo kojem području za koji je osoba zainteresirana. Razgovorom s njima i vođena svojim primjerom uvijek naglašavam da jedino iskorakom iz svoje sigurne zone mogu odrasti i osjećati se sigurnim da postignu što god žele.

    Atanasova osim rada u ulozi mentorice, koordinira volontere u socijalnom poduzeću The Social Teahouse koji rade s  djecom i mladima lišenima roditeljske skrbi. Uz to, studentica je četvrte godine studija primaljstva i od početka studiranja Atanasova radi u bolnici.

    Nažalost, bolnica je još jedno mjesto u bugarskom društvu u kojem ljudi nisu jednako tretirani i nemaju jednako pravo na zdravstvenu zaštitu. Svaki put kada vidim diskriminatorno ponašanje pokušam reagirati no nerijetko takvo ponašanje dolazi od samih liječnika ili profesora. Rađaonice i sobe za novorođenčad su uistinu pomiješane,  ali u rodilištima uvijek postoji ‘romska soba’. Romkinje se ne miješaju sa drugim majkama, jedino ukoliko nema slobodnog mjesta u toj ‘posebnoj sobi’.

    Očekivano, stav bolnice je da takvo diskriminatorno odvajanje ne postoji no zasigurno je da diskriminacija bugarskih Roma započinje još rođenjem. Romske sobe, kako se nazivaju, koriste isključivo romske pacijentice, koje ponekad nemaju ni priliku vidjeti kako uistinu izgleda dio bolnice isključivo određen za bugarske trudnice i majke.

    Imamo romsku omladinu koja je dio romskog pokreta, ali nemamo veliki broj mladih koji se bore protiv anticiganizma, osobito kada je riječ o kampanjama na društvenim mrežama. Nedostaje nam snažno političko djelovanje i kadar sposoban odgovoriti na ksenofobiju. Voljela bih da jednog dana budemo politički zastupljeni.

    Dan svetog Jurja ili Ederlezi najveći je praznik Roma u Bugarskoj. Ranije kada su Romi putovali zemljom duge i hladne zime proveli bi na jednom mjestu, pa su promjenom godišnjeg doba i dolaskom proljeća slavili novu priliku za putovanjem. Neki Romi, koji uglavnom žive u bugarskim selima, bave se sezonskim poljoprivrednim radom i skupljanjem divljih biljaka i gljiva. Neki drugi su pak obnovili  stare tradicionalne zanate, ponekad u modificiranoj verziji kao što je izrada prostirki od slame i košara, različite vrste kovačkih usluga, limarija i slično. Neki od tih zanata povezani su s nomadskim načinom života, a Atanasova ističe da je tradicija u Bugarskoj iznimno bitna.

    Jedno od mojih najranijih sjećanja iz djetinjstva proslava je Đurđevdana koji je važan dan za moju zajednicu. Tada se svi okupimo u selu na livadi i pripremamo jelo s janjetinom, specijalitet posebno pripreman na taj dan. Trudimo se održati tradiciju živom i slaviti na način kako su to čini naši djedovi i bake – na livadi ili u šumi. Neki čak podignu i šatore. Iako će ove godine biti drugačije jer zbog virusa moramo ostati doma, svakako je u nekim romskim zajednicama u Bugarskoj tradicija i dalje živa i prisutna.

    Kada je riječ o maloljetnim brakovima, Atanasova ne smatra da su oni dio tradicije, nego odraz i posljedica ekonomskih i socijalnih prilika prisutnih u romskim zajednicama. Nesegregirane škole i suradnja institucija i civilnog sektora, navodi, mogu pomoći pri rješavanju tog problema.

    Ipak, tijekom posljednjih godina romske djevojke udaju se nešto kasnije od prethodnih generacija. Primjećujem da se to mijenja jer su svjesnije da ranim brakovima prekidaju školovanje, ostaju nezaposlene i podređuju sve udobnosti supruga.  Inspirirana sam svim mladim ljudima, osobito tim djevojkama, koje unatoč teškim životnim situacijama iznađu način I za profesionalno samoostvarenje. Nadam se da sam i ja svojim primjerom inspiracija njima. Sloboda se uistinu izražava mogućnošću izbora koji je romskim djevojkama ponekad tako teško dokučiv.

    Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije.

    Komentiraj

    Unesite svoj komentar
    Unesite svoje ime