Kako ste? – pita Barbara Matejčić

0
40
Foto: barbara.matejcic.com

Barbara Matejčić slobodna je novinarka i urednica koja se u svojem radu fokusira na društvene teme i ljudska prava. Rođena je u Splitu 1975. godine, a danas živi u Zagrebu gdje je i diplomirala hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Redovito piše za tiskane i internetske medije u Hrvatskoj te u inozemstvu. Surađuje s Dokumentarnim progamom Trećeg programa Hrvatskog radija i s međunarodnim istraživačkim i medijskim organizacijama te organizacijama za ljudska prava. Nagradom “Marija Jurić Zagorka” (Hrvatsko novinarsko društvo, 2014) nagrađena je 2013. godine za najbolje pisano novinarstvo. Također, dobitnica je Nagrade za promicanje mirotvorstva, nenaslja i ljudskih prava “Krunoslav Sukić” (Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, 2013) te priznanja za najbolje praćenje LGBT tematike u Hrvatskoj u razdoblju od 2000. do 2010. (Zagreb Pride, 2011). Za svoj novinarski rad dobitnica je i nekoliko europskih stipendija (Matejčić, 2015: 143).

Kako Barbara Matejčić u svojoj knjizi i sama zaključuje, nemamo svi priliku ulaziti u živote drugih, čak i kada bismo htjeli, ali zato novinarstvo, odnosno novinar, može prenijeti tuđe iskustvo. Njezina joj je profesija pružila priliku da vjerodostojno ispriča priče društveno marginaliziranih ljudi, a koju je ona objeručke prihvatila. Plod njezine želje da probudi svijest čitatelja o životnim situacijama njima nepoznatih ljudi te potakne empatiju upravo je knjiga Kako ste?. Kroz šest priča, napisanih vrlo nepristrano, jezikom dobre književnosti, čitalačkoj publici se približavaju teške egzistencije i karakteri njihovih junaka. Stranice prenose strahove s kojima se suočavaju, njihove boli i tjeskobe, ali unatoč svemu i njihovu pozitivnost, upornost, snagu, vjeru i volju za življenjem. Likovi ovih priča, njihove životne okolnosti i načini na koje se s njima nose, potpuno su drugačiji, ali ono što ih povezuje jesu predrasude koje su, kako i sama autorica kaže, temeljene na fizičkim i psihičkim teškoćama, rasi, etničkoj pripadnosti ili seksualnoj orijentaciji, te društvena nepravda kao njihov nusprodukt.

Što zapravo znamo o drugima? – temeljno je pitanje koje je autoricu inspiriralo na pisanje ove knjige. U svojevrsnom predgovoru Prije čitanja Barbara govori o predrasudama koje nas tjeraju da na prečac zaključujemo o ljudima koje ne poznajemo: … je li moguće zadržati prostor u glavi praznim kada se susretnemo s nepoznatima i početi ga puniti tek kada zaista znamo nešto o njima?. Ističe kako je pokretač predrasuda uvijek isti – neznanje koje nadomještamo mentalnim okaminama. Međusobno nepoznavanje i nerazumijevanje spominje se i u Hinkemannu (1923), tragediji njemačkog književnika Ernsta Tollera: Tamo sjediš ti, a ovdje sjedim ja. Vidim te. Kako te vidim? Vidim nekoliko pokreta rukom i čujem nekoliko riječi. To je sve… ništa mi ne vidimo jedni kod drugih… ništa mi ne znamo jedni o drugima… . Iako su ova djela nastala u razmaku od gotovo sto godina, na društvenom planu skoro se ništa nije promijenilo. Površni međuljudski odnosi ni danas nisu rijetkost u svijetu u kojem su brojni nezainteresirani za tuđe probleme.

Život je nepredvidljiv pa kada i idemo smjerom kojim smo zamislili on nam često pomrsi konce. Ivana, junakinja prve priče Kolovoz u Šarić Strugi, svjesna je da se ne živi po zaslugama i umjesto da troši vrijeme na maštanje kako bi joj život izgledao kada bi mogla hodati ona misli na danas, a ne na sutra: Nekoć se znala pitati čime je zaslužila da joj život bude osakaćen do granica podnošljivosti, ali zna da se ne živi po zaslugama, piše Matejčić. Unatoč konstantnoj boli i strahu koji su je obuzeli poslije automobilske nesreće nakon koje joj je dijagnosticirana tetraplegija, potpuna oduzetost od vrata naniže, ona ne odustaje i želi živjeti. Obitelj i prijatelji velika su joj podrška, ali: ‘Roditeljima treba starost, a meni život’, zaključuje ona, shvativši da se za sebe mora sama izboriti.

O tome kako je živjeti sa psihičkom bolesti saznajemo iz Jadrankinih dnevničkih zapisa, objedinjenih naslovom Jedna od sto. Jedva je koja druga bolest povezana s toliko predrasuda i mitova kao shizofrenija, ističe ona. Iako se shizofreničarima pripisuje bezosjećanjost, Jadranka je emotivna te ima duha, mišljenja i ljudskosti kao i drugi. Smanjene intelektualne sposobnosti nisu u opisu njezine bolesti, no ljudima to ipak mora često dokazivati: Općeniti je stav da je lud čovjek u biti glup čovjek. Sve što želi je biti prihvaćena i imati priliku kao i normalni ljudi.

Foto: barbaramatejcic.com

Vrlo je teško živjeti u segregiranim romskim naseljima, često bez kupaonice, tekuće vode, infrastrukture i ikakva sadržaja. Nezaposlenost je velika i vladaju siromaštvo i glad. Mlada Romkinja Bojana, protagonistica treće priče Petica iz zadnje klupe, stanovnica je upravo jednog takvog naselja. Iako obilježena stereotipima o svojoj nacionalnosti, statistikama koje se odnose na djecu njezine etničke pripadnosti kao i radnim statusom svojih roditelja, brata i sestre (nezaposleni), ona je najbolja učenica u razredu. ‘Nedostaje mi dobar život i zato ću se školovati’, zaključuje ona u knjizi, prepoznavši obrazovanje kao most od života koji živi do onakvog kakav bi htjela da bude.

Običan dan u Branimirovom životu priča je o Branimiru Šutalu. On boluje od Leberove nasljedne optičke neuropatije, a njegov mutirani gen manifestirao se kada mu je bilo sedamnaest godina te je ubrzo izgubio vid. Iako je proces prilagodbe bio dugotrajan i kompleksan, a ustvari nikada nije ni prestao, Branimir je redovno završio i 3. i 4. razred gimnazije, diplomirao povijest i filozofiju na Filozofskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te dobio posao kao stručni savjetnik gradonačelnika za osobe s invaliditetom. Kada bi, ipak, nekim čudom samo jednom progledao i imao priliku vidjeti samo jednu stvar na svijetu, to bi svakako bilo lice njegova sina Tome, no pomiren sa sudbinom prihvaća se onakvim kakav jest: ‘Ovo sam ja, sa svim, pa i tim genom. Nema nekog drugog mene, nekog Brane koji vidi.’

Osječka obitelj Lovrić govori o tragičnoj sudbini jedne obitelji koju su događaji u Domovinskom ratu zauvijek razdvojili. Branko Lovrić, Marijin suprug te Aleksandrov i Srđanov otac, bio je žrtva ratnih zbivanja u Osijeku, no ne žrtva velikosrpske agresije, već svojih sugrađana. Mučen je i ubijen zato što se na popisu stanovništva izjašnjavao kao Srbin, mada mu nacija, grad rođenja i vjera nisu mnogo značili te unatoč tome što mu je žena bila Hrvatica. U to naopako i nesigurno vrijeme Marija i djeca jedva su preživljavali i doživljavali su nepravde zbog Brankove nacionalnosti. Unatoč konstantnoj borbi da dokaže da je njezin muž bio nevina žrtva ratnog zločina, Marija te duge godine nenamirene pravde i oduzetnog dostojanstva nije liječila mržnjom.

Ljudi koji se pojavljuju u ovoj knjizi nisu predstavnici ‘svojih skupina’, oni ne progovaraju u ime drugih s kojima dijele karakteristiku kojom su znatno obilježeni, već samo u svoje vlastito, jer je jedino i moguće, naglašava Matejčić. Tako i Lana i Tea u posljednjoj priči Živila Pička dijele svoje iskustvo o tome kako je biti gej u današnjem hrvatskom društvu. Lana je osvijestila da je homoseksualka tek kada se prvi puta poljubila s curom, a svoju seksualnu orijentaciju doživjela je kao da izdaje roditelje koji su očekivali da se uda i ima djecu. Za razliku od nje koja se nije znala nositi sa situacijom, kada se Tea prvi puta zaljubila to je nije nimalo mučilo. O tome je govorila samopouzdano, ne obazirući se tko će je čuti. Konkretan događaj koji se ovdje tematizira je fizički nasrtaj na Lanu, a koji je rezultirao za nju traumatičnim posljedicama. Adekvatnu zaštitu i pomoć nije joj pružila ni policija koja nije postupila u skladu sa zakonom.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije.

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime