Do 1991. godine Vukovar je bio jedan od najprosperitetnijih gradova bivše države. Ovaj barokni grad, nastao na ušću rijeke Vuke u Dunav, po popisu stanovništva iz 1990. godine imao je gotovo 85 tisuća stanovnika, a njegove žitelje činili su gotovo u podjednakoj mjeri i Hrvati i Srbi, uz brojne pripadnike nacionalnih manjina, prvenstveno Mađara, Slovaka i Rusina. Međutim, opsada Vukovara od strane JNA i paravojnih skupina početkom Domovinskog rata drastično je sve promijenila.
Bitka za Vukovar
Opsada grada započela je u kolovozu 1991. godine. Brojci od gotovo 36.000 vojnika JNA i pripadnika paravojnih skupina suprotstavilo se tek 1.800 pripadnika ZNG-a i dobrovoljaca. Po padu grada, 18. studenog, započelo je etničko čišćenje ne-srpskog stanovništva, najmanje 20.000 ljudi je prognano dok je masakrirano i ubijeno više od tisuću vojnika i civila. Mnogi se još uvijek vode kao nestali.
Obrana i pad grada na Dunavu zauzimaju posebno mjesto u kolektivnoj svijesti hrvatskih građana, potresne snimke razaranja i masakra koje su obišle svijet zgrozile su javnost. I danas, gotovo trideset godina od nemilih događaja sudbine mnogih Vukovaraca su neizvjesne, a grad, koji se doduše kontinuirano obnavlja, pokuša očuvati uvijek krhki mir.
Memorijalne lokacije grada Vukovara pod jednom ustanovom
Da bi se uspomena na događaje sačuvala i za naredne generacije 2013. godine, posebnom uredbom Vlade, osnovana je Javna ustanova Memorijalni centar Domovinskog rata u Vukovaru. Glavna misija ustanove je čuvanje sjećanja na Domovinski rat i Bitku za Vukovar kroz memorijalne, obrazovne, znanstvene, turističke i međunarodne djelatnosti. Sam centar smješten je u prostorima bivše vojarne 204. vukovarske brigade.
Ustanova upravlja s nekoliko memorijalnih lokacija u samom Vukovaru i njegovoj okolici: spomeniku na Trgu žrtava Ovčare, spomen-obilježjem mjesta masovnih grobnica na Ovčari i na Novoj cesti, Spomen domovima Ovčara, Trpinjska cesta, Put spasa – Kukuruzni put te Lužac, hangarima Veleprometa, središnjim križem, spomen-obilježjima u Bogdanovcima Sotinu-Skedri, spomenikom podignutim u sjećanje na 12 stradalih redarstvenika u Borovu naselju, te Memorijalnim grobljem žrtava iz Domovinskog rata.
Posebna pozornost pridaje se obilježavanju značajnih datuma, upravljanju i održavanju objekata, prikupljanju i čuvanju artefakata iz Domovinskog rata, pripremanju i opremanju stalnog tematskog postava, uređenju i opremanju mjesta sjećanja te revitalizaciji i modernizaciji već postavljenih vanjskih i unutarnjih eksponata.
Kako je posjet Vukovaru jedna od aktivnosti u školskom kurikulumu učenika osmih razreda te oni dolaze u Vukovar u sklopu jednodnevne ili dvodnevne terenske nastave u prostorima Memorijalnog centra djeluje i hostel „Dubrovnik“.
Istaknute lokacije stradanja kao simboli sjećanja
Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata
Po padu grada tijela nebrojenih civilnih i vojnih žrtava odvezena su izvan grada i pokopana u jami iskopanoj u blizini gradskog groblja. Po mirnoj reintegraciji ekshumirano je 938 tijela, a samo mjesto grobnice danas je obilježeno je s 938 bijelih križeva. Samo Memorijalno groblje prostire se uokolo grobnice, podijeljeno u aleje u kojima su ukopani poginuli branitelji, civilne žrtve, umrli hrvatski ratni invalidi i članovi njihovih obitelji.
U središnjem djelu groblja postavljen je spomenik autorice Đurđe Ostoje, izrađen od patinirane bronce u obliku križa, u čijem središtu je upaljena „vječna vatra“. Osim centralnog spomenika na groblju su također izdvojena dva križa, jedan za najmlađu žrtvu Domovinskog rata, dječaka koji je imao svega šest mjeseci, i za najstariju žrtvu Domovinskog rata, ženu koja je imala 82 godine.
Spomen dom Ovčara i spomen-obilježje na Ovčari
Nakon pada Vukovara vojska je zauzela i vukovarsku bolnicu iz koje je 265 branitelja i civila odvedeno pet kilometara jugoistočno od grada na farmu Ovčara. Hangar farme od rujna 1991. godine pretvoren je u logor za nesrpsko stanovništvo. Zarobljenicima iz bolnice koji su preživjeli premlaćivanja i torturu odvedeni su na kilometar udaljenu lokaciju, gdje su usred oranice ubijeni i zakopani u jamu. Poslije rata u njoj je pronađemo 200 tijela.
Na mjestu hangara 2006. godine otvoren je Spomen dom Ovčara, čiju je izgradnju sufinancirao i Grad Zagreb. U sredini prostora od 300 m2 nalazi se spirala u čijem središtu se nalazi „vječno svjetlo“ prema kojem klize holografski oblikovana imena ubijenih. U strop je ugrađeno 261 svjetlo u obliku zvijezde, po jedno u spomen svake žrtve. Na zidovima hangara nalaze se fotografije ubijenih i nestalih, dok se u podu pred zidovima nalazi prostor s izloženim osobnim predmetima žrtava.
Na samom pak mjestu njihovog smaknuća nalazi se Spomen-obilježje Ovčara, na kojem je postavljen spomenik autora Slavomira Drinkovića. Riječ je o sivom monolitu s grlicom.
Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991.
Unatoč pravilima Ženevske konvencije, Vukovarska je bolnica od početka granatiranja Vukovara bila meta agresora. Pred sam kraj okupacije spas je u bolnici potražio i veliki broj civila, jer je bolnica imala atomsko sklonište.
Po padu Vukovara iz bolnice je odvedeno preko 260 ranjenika i bolesnika, uključujući i 20 pripadnika medicinskog osoblja, koji su smaknuti na Ovčari.
Danas su dio podruma i atomsko sklonište bolnice pretvoreni u stalni izložbeni postav „Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica“. Jedna od prostorija atomskog skloništa pretvorena je u „tihu memorijalnu sobu“ gdje prostorijom vlada zvučna kulisa, izgovaraju se imena ranjenika i bolesnika ubijenih na Ovčari.
Spomen-obilježje “Vodotoranj”
Vukovarski vodotoranj izgrađen je potkraj 1960tih godina u naselju Mitnica. Visok 50 metara i obujma 2200 prostornih metara vode, predstavljao je prema zapremnini jednu od najvećih građevina tog tipa u Europi. Tijekom rata bio je jedna od najčešćih meta neprijateljskog topništva te je direktno pogođen više od 600 puta. No ostao je stajati.
Prema planovima, vodotoranj bi izvana trebao biti konzerviran, dok bi njegova unutrašnjost trebala biti stavljena u funkciju života i budućnosti. Ovaj najveći infrastrukturni zahvat u Vukovarsko-srijemskoj županiji trebao bi biti dovršen do kraja 2020. godine.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autoričini i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije.
