Ana Saćipović: Udruga Romkinja „Osvit“ uspostavila prvi SOS telefon na romskom jeziku u Europi

0
104
Foto: osobna arhiva (Ana Saćipović)

Možda nekima ime Ana Saćipović neće zvučati poznato, ali odsada bi ga zasigurno trebalo zapamtiti. Ona je diplomirana novinarka, svestrana aktivistica i predsjednica udruge Romkinja “Osvit” iz Niša. Upravo za naš časopis otkrila je svoje stavove o položaju Roma u društvu, kako se rodila ideja o zaštiti ženskog dijela romske populacije te koji su to projekti udruge doživjeli potpuni uspjeh, a koji su tek u nastanku. 

Odrasla je u maloj sredini na jugu Srbije, Aleksincu, kao najmlađe dijete sedmeročlane obitelji, u okolini, za koju navodi da, nikad nije bila diskriminirajuća i u kojoj se nikada nije potencirala nacionalna različitost. Na svom uspjehu djelomično može zahvaliti i svojim roditeljima koji su iskakali iz “mase” koja nije bila dovoljno osviještena o važnosti obrazovanja te su svoju djecu zato odgajali upravo u suprotnom smjeru, a to je da svojim radom, trudom i učenjem ostvare što bolju poziciju u društvenoj zajednici.

Nakon završene gimnazije, upisala je studij novinarstva u Nišu, ali od njega odustaje jer je upoznala svog sadašnjeg muža. Pod pritiskom svekrve, koja je smatrala da je mesto Romkinje u kući, napustila sam fakultet i posvetila se porodici. Studiju novinarstva vratila sam se sa 45 godina starosti kada su mi sinovi već krenuli u srednje škole, suprug radio i kada smo živeli u svom posebnom domaćinstvu, prisjeća se Ana.

Nakon višegodišnjeg rada u medijima, osnovala je organizaciju civilnog društva i potpuno se posvetila aktivističkom radu. Naime kao novinarka NTV-a, 1995.godine intervjuirala sam prof. dr. Nevenu Petrušić s Pravnog fakulteta u Nišu, koja je bila osnivačica prvog gradskog SOS telefona za žene i decu koji su bili žrtve porodičnog nasilja. Opčinila me je svojim entuzijazmom za ženska prava i od tog trenutka se uključujem da volontiram na gradskom SOS telefonu. Tamo sam volontirala do 2005. godine kada sam i donela odluku da se posvetim romskim ženama i devojčicama koje su žrtve porodičnog i partnerskog nasilja, time što bi mogle da komuniciraju na svom materinjem jeziku. Te godine je i nastala udruga “Osvit” koja simbolizira prvu zraku Sunca koja budi novi dan, razbija mrak te daje nadu u bolje sutra. Upravo su jedan takav “osvit” i trebale žene koje su se našle kao žrtve obiteljskog nasilja ili su bile diskriminirane od strane institucija.

Na pitanje zašto se baš odlučila posvetiti ženskom dijelu romske populacije, Ana odgovora: Poznata je činjenica da su Romkinje višestruko marginalizovana kategorija građanki. One su žrtve kulture, tradicije i običaja romske zajednice, ali i višestruke diskriminacije u društvu. Kroz vaspitanje od samog rođenja učene su da služe porodici bez pogovora, da je njihovo mesto u kući, da tuđa kuća i obrazovanje nisu za njih. Trebamo stalno ukazivati da rani dečiji i prisilni brakovi nisu romska tradicija, već okovi nad ženama iz patrijarhata. Na nama je da stalno pozivamo i podsećamo donosioce odluka i zaposlene državne službenike u resornim institucijama na nacionalnom i lokalnom nivou da su dečiji brakovi kršenje dečijih prava i krivična dela. Samo tako možemo sačuvati naše devojčice i dečake, da se obrazuju, da dobiju profile zanimanja i budu korisni pre svega sebi, svojoj porodici, a onda i čitavoj društvenoj zajednici.

Udruženje Romkinja “Osvit” je ženska nevladina organizacija koja već 15 godina pruža uslugu SOS telefona na romskom i srpskom jeziku ženama koje su bile žrtve nasilja te se time ističe kao jedan od značajnih projekata udruge. „Osvit“ je uspostavio prvi SOS telefon na romskom jeziku u Europi. Iako su krenule prvenstveno s pomaganjem Romkinjama kako bi izašle iz začaranog kruga nasilja, ubrzo su uvidjele da im je potrebna podrška i osnaživanje gotovo u svim područjima života. Kroz kontinuirano 24/ 7 dežurstvo na SOS telefonima žrtvama daju podršku, informiraju ih o njihovim pravima, nadležnostima institucija i novostima u zakonskim regulativama koja štite njihova prava. Pomoć pružaju i kroz individualne razgovore koje provodi stručno pravno ili psihološko osoblje, ali i kroz direktne terenske aktivnosti. Samo prošle, 2019. godine zaprimljeno je ukupno 417 poziva žrtava nasilja.

Mnoge žene nerado idu same u institucije bojeći se degradacije, ponovne viktimizacije od strane službenika, nedovoljno senzibiliziranih za nasilje odnosno kršenje ženskih ljudskih prava. Oni često okrive ženu i upućuju ih da trebaju odustati od zahteva za zaštitu prava. Kroz intervencije u institucijama prilagođavamo njihov rad potrebama dece i žena, da ostvare ono što im zakon pruža i što efikasnije kako se ne bi dugo ostajalo u situacijama gdje je prisutno nasilje, ponekad realno opasno po život, ističe Ana.

Ipak, da se njihov rad i trud isplate, pokazuje i mnoštvo pozitivnih ishoda koje im dođe kao najveća nagrada. Tako su pomogle jednoj korisnici romske nacionalnosti, koja je prvenstveno bila smještena u Sigurnu kuću, da se vrati u rodni grad svojoj obitelji iz koje potječe te započne novi život. Isto tako, osigurale su upis dvoje djece u školu kako bi se nastavili redovno školovati. Ana također ističe i važnost uloge država i kreiranja programa za ekonomsko osnaživanje kao prioritet prilikom zapošljavanja i osiguravanja socijalnih stanova. Kada bi postojala čitava paleta podrške, bilo bi više kaznenih prijava i presuda za obiteljsko nasilje.

Foto: osobna arhiva (Ana Saćipović)

Isto tako, neophodno je raditi i obuke odnosno seminare za zaposlenike u državnim ustanovama i institucijama o temama poput povijesti, kulture i tradicije romske zajednice te njenog položaja u društvu. Baš iz tog razloga, “Osvit” je 2017. godine pripremio program za obuku profesionalaca i akreditirao ga kod Republičkog zavoda za socijalnu zaštitu pri Ministarstvu rada pod nazivom “Podrška unapređenju položaja Romkinja”. Do sada je kroz naše obuke prošlo više od 300  predstavnika policije, centara za socijalni rad, zdravstvenih ustanova, tužilaštva, obrazovnih ustanova, NVO-a iz čitave Srbije. Kao osnovni i jedini program  namenjen unapređenju kvaliteta rada zaposlenih u radu sa romskom zajednicom, polaznicima obuke donosi 15 bodova za lične licence na radnom mestu. Nakon određenog vremena radimo situaciono testiranje  obučenih kadrova i šaljemo naše sunarodnike za određene usluge kod njih. U 80% slučajeva rezultati su pozitivni i odnos zaposlenih je mnogo bolji. Usluga se dobija brže, lakše i kvalitetnija je i to na obostrano zadovoljstvo, objasnila je Ana način funkcioniranja programa.

Otkrila nam je da dobro surađuju i s ostalim udrugama i institucijama jer kako kaže, zajedno smo  brži, jači, vidljiviji i naš glas se bolje čuje. Udruga “Osvit” trenutno predsjedava Romskom ženskom mrežom Srbije, a u isto vrijeme je i članica Mreže “Žene protiv nasilja”. S hrvatskim romskim udrugama u kontaktu smo preko društvenih mreža, recimo s Veljkom Kajtazijem i njegovom organizacijom i naravno s, meni dragom Nadicom Balog, u Balkanskoj mreži Romkinja, navodi gospođa Saćipović. U nastajanju je i jedan veći sveobuhvatniji projekt. Riječ je o Balkanskoj mreži Romkinja koja je, uz podršku CARE International Balkans, počela okupljati i formirati mrežu koju čine romsko ženske organizacije iz svih zemalja u regiji (Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Kosovo).

Između ostalog dobitnica je i nagrade EU za integraciju Roma za Zapadni Balkan i Tursku koja joj je uručena u Bruxellesu u ožujku prošle godine. Na pitanje što za nju znači ta nagrada i kome ju posvećuje, Ana je rekla: “Nepoznate heroine”, kako se zove nagrada, nisam ja ili moje koleginice iz regiona koje su zbog svog rada nagrađene. Nepoznate heroine su naše sunarodnice, Romkinje koje se svakodnevno bore za minimalnu egzistenciju i preživljavanje. Bore se da prehrane svoju mnogobrojnu decu koja su željna svega, bosa i nedovoljno obučena u hladnim kućercima. Pitala sam koliko i kako bi izdržala bilo koja druga žena da uđe u kožu i ulogu Romkinje. Ne želim da menja svoju udobnu pozicije s Romkinjom, ali kad je ignoriše neka razmisli kako bi se ona snašla da je na njenom mestu.

Kako bi se barem djelomično “razbili” stereotipi i predrasude o romskoj zajednici, Saćipović smatra da mediji imaju prioritetnu ulogu u tome. Upravo su oni ti koji su najmoćniji u stvaranju ili rušenju predrasuda o određenoj temi bilo da je riječ o senzacionalističkom, istraživačkom ili objektivnom  novinarstvu. U medijima bi se trebali više prikazivati pozitivni primjeri obrazovanih i uspješnih Roma i Romkinja jer ih se takve ne poznaje u većinskoj populaciji. 

Za kraj, Ana poručuje svim ženama koje misle da su u bezizlaznoj situaciji:  U bilo koje doba dana ili noći znaju da mogu da nas pozovu ili da dođu u našu kancelariju i da smo tu za njih kao podrška. Mi uvek verujemo ženi, a na institucijama je da prikupe dokaze.

Rad ove svestrane aktivistice i njene udruge hvale je vrijedan primjer i putokaz za unaprjeđenje rada ostalih romskih udruga čiji se rad upravo temelji na zaštiti prava romske zajednice. Stoga se u toj zajednici treba podsjetiti na pomalo zaboravljena i zanemarena prava žena, koje možda ostvarenje istih ne mogu zatražiti, iz neznanja ili nemogućnosti. Zato ih je nužno informirati i dati im do znanja da nisu same jer bolje sutra dolazi s novim osvitom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autoričini i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime