Svjetska borba: Sličnost situacije Roma i Afroamerikanaca

0
74
Foto: aaas.fas.harward.edu

Margareta Matache, Romkinja, predavačica na Harwardu i aktivistica za romska prava redovito ističe sličnost situacije u kojoj se nalaze Romi u Europi i Afroamerikanci u SAD-u. Za početak, obje su etničke skupine bile žrtve višestoljetnih robovlasničkih odnosa čije se posljedice danas očituju na sličan način. Iako je robovlasništvo nad Afroamerikancima svjetski mnogo poznatije, ono nad Romima seže dalje u prošlost. Naime, prvi su afrički robovi na područje Sjedinjenih Američkih Država dovedeni 1619., a najstariji dokumenti koji spominju Rome kao robove sežu do 1331. godine.

Međutim, velika se sličnost uočava u oslobođenju obje skupine. Proklamacija o emancipaciji kojom su oslobođeni robovi u SAD-u dogodila se 1865., a potpuna zakonska sloboda Roma u Europi, poznatija kao Slobuzenja, jednu godinu ranije. Državni udar koji je donio zakon o ukidanju ropstva i kmetstva u Rumunjskoj, a zatim i u cijeloj Europi, dogodio se pod vodstvom Mihaila Kogălniceanua, jednog od najprogresivnijih intelektualaca toga vremena. Između ostalog, on je preveo poznati američki roman “Kabina ujaka Toma (Uncle Tom’s Cabin)” američke spisateljice Harriet Beecher Stowe, koji je zagovarao ukidanje ropstva u SAD-u. Također, Kogălniceanu je rumunjskom izdanju romana napisao predgovor u kojem je pomno uspoređivao sličnosti situacije Roma i Afroamerikanaca.

Nakon ukidanja ropstva u SAD-u, bivšim je robovima, zbog više od dva stoljeća besplatnog rada, obećano 16 hektara zemlje i mazga, ali im ta naknada nikada nije bila isplaćena. Slično tome, Slobuzenja je osim ukidanja kmetstva i robovlasništva trebala dovesti do preraspodijele zemlje seljacima i bivšim robovima, no to se nije ostvarilo. Mnogi Romi nakon oslobođenja nisu imali kamo otići budući da nisu imali ni novac ni posjed te su se ponudili na preprodaju prijašnjim vlasnicima, a slična se situacija dogodila i Afroamerikancima. Ljudi bez posjeda mogu samo prodavati svoju radnu snagu.

Iako je priča obje etničke skupine slična, uočljive su i neke razlike. Naime, u SAD-u postoji relativno jaka kolektivna svijest o užasu kojeg su ljudi bijele boje kože činili onima crne, no u Europi, a poglavito u Rumunjskoj (gdje je robovlasništvo nad Romima bilo najizraženije), javnost je iznimno slabo obaviještena o robovlasništvu koje je čak petsto godina obilježavalo dio njena stanovništva. Naime, rumunjske državne institucije i pravoslavna crkva odbijaju se javno ispričati za porobljavanje Roma, iako su obje u tome sudjelovale. To institucionalno zataškavanje bilo je jasno otkriveno kada je 2015. rumunjski redatelj Radu Jude javnosti predstavio svoj film Aferim! koji je problematizirao rumunjsko robovlasničko nasljeđe i njime izazvao veliko ogorčenje rumunjske javnosti. Također, Afroamerikanci redovito naglašavaju kako uzor SAD-u treba biti Njemačka, koja se na mnogo kvalitetniji način nosi s užasom Holokausta te plaća reparacije židovskom narodu. Međutim, važno je naglasiti da ta ista Njemačka, usprkos pogubljivanju pola milijuna Roma za vrijeme nacističkog režima, Romima nije isplatila ništa.

Usprkos nekim razlikama, situacija što se pravne države i ekonomske obespravljenosti tiče, za obje je manjine izrazito nepovoljna. Kvartovi u gradovima SAD-a u kojima žive Afroamerikanci prekomjerno su izloženi policiji kako bi vlasnici privatnih zatvora što više zarađivali na zarobljeničkoj jeftinoj radnoj snazi. Lošija ekonomska situacija Afroamerikanaca zbog robovlasničkog nasljeđa, segregacije i niza drugih rasističkih zakona pogoduje perpetuaciji takvog stanja jer se zbog teških ekonomskih uvjeta mnogi okreću kriminalu kako bi preživjeli. Slično tome, Romi žive u izoliranim naseljima na rubovima gradova te nisu u stanju uživati u pogodnostima poput asfaltiranih cesta, javnog prometa, struje, vodovoda, kanalizacije i kvalitetnih stambenih objekata. Također, Romi često odlaze u segregirane škole manje kvalitete, a u odrasloj dobi trpe diskriminaciju na poslovnim natječajima. Zbog takve se izolacije oni nisu u stanju obrazovati i integrirati u društvo, koje ih zatim optužuje da su kriminalci i zatvara u kaznene ustanove.

Margareta Matache kao sličnost ističe i ubijanje nenaoružanih Roma i Afroamerikanaca od strane policije koje redovito ostaje nekažnjeno. Kao primjer za to daje ubojstvo nenaoružanog dvadesetjednogodišnjeg Roma iz Rumunjske koji je ubijen metkom policajca ispred dva romska dječaka od deset i četrnaest godina. Sličan se primjer može uočiti i u Ukrajini gdje svjedoci tvrde da policija surađuje s ekstremnim desničarskim skupinama i dopušta im da uništavaju romska naselja.

Na Sveučilištu Harward prije dvije godine organiziralo se predavanje “Sami zajedno (Alone Together)” na kojem su predavali spomenuta Margareta Matache i poznati afroamerički filozof i aktivist dr. Cornel West, a cilj je bila usporedba afroameričkih i romskih odnosa s bjelačkim stanovništvom.

Matache je napomenula da su se Afroamerikanci uspjeli mnogo bolje organizirati oko borbe za svoja prava te da se borba za romska prava i govor o njima još uvijek poglavito vodi preko nevladinih udruga, dok popularni pokret Romkinja i Roma koji izlaze na ulice izostaje. Dr. West, koji često kako bi približio svoje filozofske ideje koristi primjere iz glazbe, a poglavito jazza i bluesa, priznao je da ne zna mnogo o Romima, ali da kroz njihovu glazbu snažno osjeća univerzalnu tugu i nepravdu koju nose na svojim plećima, baš kao i kada sluša legende bluesa poput B.B. Kinga. Također, dr. West je ustvrdio da su glazbenici i ostali umjetnici izrazito potrebni u političkim pokretima zato što su po profesiji kreativni vizionari drugačijih svjetova. Matache je naglasila da ona ima mnogo pragmatičniji pogled na umjetnost, ali da se potlačenost Roma što se glazbe tiče može uočiti preko flamenca, koji je izvorno bio njihov glazbeni izričaj, a danas se smatra isključivo španjolskom glazbom.

Zatim je rečeno zašto se predavanje kojeg vode zove “Sami zajedno”. Naime, Matache je istaknula da mehanizmi potlačivanja radnika, žena i manjina lakše nalaze sličnosti preko granica i udružuju se, dok su potlačeni prepušteni voditi svoje borbe u izolaciji. Drugim riječima rečeno, kada se dogodi nepravda radnicima neke korporacije, drugi se radnici ne solidariziraju s njima već se smatraju sretnicima što se nepravda ne događa njima. Isto tako, kada se nepravda dogodi Romima, druge se manjine ne solidariziraju s njima, i obrnuto. Naime, diljem svijeta se na specifičnim mjestima i u specifično vrijeme događaju nepravde koje postepeno sustavno pogađaju sve radnike, žene i manjine, ali obespravljene skupine to ne uspijevaju prepoznati kao globalni trend već svaka stavlja fokus samo na svoj problem. Njihove političke i ekonomske pozicije su identične i zato su u ideji zajedno, ali oni ih ne prepoznaju kao takve te se za svoja prava bore sami.

U skladu s rečenim, dr. West je napomenuo da ne postoji problem Roma, problem Židova, problem žena ili problem Palestinaca, nego velika katastrofa koja svoja naličja prikazuje kroz povijest, a njeni se krakovi ukazuju i danas. On ističe da su intelektualci u kapitalističkom kontekstu skloni govoriti o problemima kako bi ih zatim mogli tehnokratski pojedinačno i jednostavno rješavati, no problem leži mnogo dublje. Dr. West navodi da razlog potlačivanja radnika, žena i manjina možemo iščitati u povijesnim knjigama koje su pune nasilnih obračuna onih na vlasti s radničkim, ženskim i manjinskim pokretima, kao i ratova s drugim državama. U suštini tog represivnog stanja leži borba za održanjem i proširenjem moći koju su elitni bijeli muški kapitalisti prisvojili ponajviše kolonijalizmom i industrijskom revolucijom te ju prenijeli svojim potomcima; nešto putem materijalnih dobara, nešto putem zakona koji ih privilegiraju i policije koja ih fizički brani, a nešto putem kontrole diskursa i kulturološkog nametanja ideje da je europska kultura i bijela rasa superiornija, te da su određeni pojedinci sposobniji, a time superiorniji i zaslužuju mnogo više moći i bogatstva od drugih. Jedini razlog zašto se njihovo bogatstvo postepeno rastapalo po ostatku njima sličnog stanovništva je zbog političke borbe, koja se u kontekstu spomenutog suvremenog globalnog udruživanja mehanizama potlačivanja može voditi samo na svjetskoj razini.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime