Dr. Hedina Tahirović – Sijerčić:  Žensko romsko pismo kreiralo je povijest književnosti Roma

0
205
Foto: Eljunto.com

Dr. Hedina Tahirović-Sijerčić, književnica, profesorica i prevoditeljica, rođena u Bosni i Hercegovini, iza sebe ima bogatu karijeru prepunu uspjeha na polju svoga djelovanja. Autorice knjige #ŽeneBiH su kroz svoju aktivističku i istraživačku inicijativu  obradile biografije više od 50 bosanskohercegovačkih žena koje su razbijale stereotipe i zalagale su za emancipaciju, a na popisu odabranih našla se i dr. Tahirović-Sijerčić.

Bila sam ugodno iznenađena da su autorice projekta pratile i zapazile moj dugogodišnji rad i djelovanje koje je započelo još 1986. godine i da su me uvrstile među pedeset najuspješnijih žena u povijesti Bosne i Hercegovine. Svakako je pohvalno da u ovoj bitnoj knjizi nisu izostavile Romkinje odnosno Rome kao narod i naš doprinos povijesti bosanskohercegovačke države, naše domovine. Mnogi autori zaboravljaju to, izostavljeni smo i zaboravljeni, iako na ovim prostorima živimo od 13. stoljeća.  Na ovim prostorima patrijarhat, romska kultura i vjerovanja nisu dozvoljavali ženama izlaženje u javnost niti slobodu govora. Slična je situacija kao i kod drugih naroda, a vjerujem da su ženske zasluge „pokupili“ moćni muški članovi zajednice. Primjera ima mnogo, i pisanih i nepisanih, a među brojnim Romkinjama današnjeg vremena u BiH, a da mi ne zamjere sve one žene koje nisam navela, jesu dr. Medina Vantić-Tanjić, Selma Selman, Aldijana Dedić, Indira Bajramović, Sanela Bešić, Melina Halilović, Daki Đurić, Dalila Ahmetović, Azemina Tomljenović itd.

Prije tri godine izdali ste knjigu “Rodni identiteti u književnosti romskih autorica na prostorima bivše Jugoslavije”. Što je taj rad istražio i možete li s nama podijeliti neke načine na koje su romske autorice propitivale  i doživljavale svoj romski identitet? Što biste naveli kao glavne značajke ženskog romskog pisma?

Ova knjiga predstavlja prvi znanstveni tekst koji analizira žensku književnost i žensko pismo Romkinja i književnu povijest na području bivše Jugoslavije i koja utvrđuje načine na koje pjesnikinje propituju moć i vrijednosti romske patrijarhalne zajednice. Bavim se pitanjima stereotipizacije, stigmatizacije i diskriminacije, rasizmom i kulturo-rasizmom, temama ženskog identiteta i njegove kritike, pitanjima identifikacije, samovrednovanja identiteta i kreiranja drugosti ukazujući kroz primjere romskih pjesnikinja načine njihovog isključivanja unutar patrijarhalne zajednice, ali i društva u cjelini. Ušutkanost žene u književnosti posebno je došla do izražaja u okvirima romske kulture gdje žena doživljava dvostruko isključenje i postaje nepoželjna druga.

U tom smislu, govorim i o „prognanim od svojih samih“ što konačno rezultira izgrađivanjem identiteta obilježenog otuđenošću i isključenošću. Propitujući životne puteve romskih pjesnikinja, njihove književne pretke i (ne)prihvaćenost u zajednici, zaključujem da je žensko romsko pismo kreiralo povijest književnosti Roma, kao i, svojim svjedočanstvima – povijest holokausta Roma.

Jedna od ključnih tema jest da je „drugost kreirana od strane tuđeg/drugog naroda podnošljivija od “drugosti” Drugoga kreiranog u okviru vlastitog naroda“. Identitet drugosti Drugoga vrlo često se guši u krilima tradicije i kulturnim tabuima, a najčešće žrtve su ženska djeca i žene.

Baveći se tekstovima romskih književnica paralelno s njihovim biografijama neprekidno sam otkrivala njihovu isključenost koja ih dovodi do traženja mjesta na kojem su prihvaćene, a  na kojem bi se mogle uključiti. U zaključku analize pokušala sam naći mjesto Romkinjama makar u okviru feminističke kritike. Moj odgovor je da povijest feminizma dokumentira povijest dominacije i ugnjetavanja, ali su romske žene isključene iz tog općeg feminističkog procesa. U tom kontekstu Romkinje su različite i njihova poezija je poezija razlika. Romkinje pjesnikinje tako postaju „isključene isključenih“ ili neka vrsta metadrugosti u književnom i kulturnom prostoru. Upravo u takvim situacijama otuđenja i nastanka novog identiteta nastao je „novi“ književni ženski izraz koji je imao širok raspon formi i stilova u kojima su se pojavljivali rukopisi žena – naročito ovih „otuđenih“, „različitih“, Drugih u koje su se uvrštavale „crne“ žene s bilo kojeg kontinenta, pripadnice nacionalnih manjina, a među njima najčešće Romkinje, Židovke i pripadnice LGBTIQ zajednice, a upravo one nisu doživljavale sebe kao spisateljice. Tako su njihove usmene predaje, pisma, dnevnici, autobiografije, privatna poezija i pripovijedanja postajali i predmet kritike i služili kao dokaz ženske svijesti i izraza.

Foto: Nihad Nino Pušija

Sami ste kroz svoj rad propitivali tezu možemo li Ginu Ranjičić, Bronisławu Wajs Papuszu, Ceiju Stojku, Katarinu Tajkon smatrati književnim pretkinjama romske književnosti ili književnim pretkinjama ženske romske književnosti. Jeste li radom uspjeli doći do odgovora i smatrate li da je moć patrijarhalne zajednice i dalje dominantna u društvu?

Na osnovi saznanja predstavljenih u knjizi smatram da su Gina Ranjičić, Bronisława Wajs Papusza, Ceija Stojka i Katarina Tajkon književne pretkinje romske književnosti i pretkinje ženske romske književnosti. Naravno, ostavila sam pitanje otvoreno zbog onih koji to žele preispitivati i tražiti podrobnije  odgovore na ovo pitanje.  Smatram da je i dalje moć patrijarhalne zajednice dominantna u društvu, a posebno u romskom društvu. Postoji bezbroj primjera koji to mogu odlično dokazati. Sve smo je žene i te kako osjetile „na svojim leđima“.

Mijenja li se društveni položaj Romkinja u vlastitoj zajednici i mijenja li se općenito položaj žena u bosanskohercegovačkom društvu? Primjećujete li vrednovanje i napredak i moraju li žene uložiti više napora od svojih muških kolega?

Da, napredak postoji zbog toga što postoje zakoni koji nam to omogućavaju. Istina je da žene moraju uložiti više napora od muških kolega da bi njihovo djelo i rad bili vrednovani, ali to vrednovanje opet dolazi od strane muškaraca (oni imaju sisteme vrednovanja u svojim rukama jer su oni ti koji odlučuju). Pa evo jednog primjera koji se osobno tiče mene. I ja sam bila začetnica i jedna od prvih predavačica romskog jezika i kulture i književnosti Roma na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a vrlo rijetko to bilo tko spominje u svojim publikacijama, pa čak primjećujem da se namjerno izostavlja. Napominjem, muškarci su ti koji su urednici publikacija ili odgovorni urednici i izdavači. Osim toga i počasna ploča obješena u hodniku istog fakulteta u znak održavanja te nastave ne sadrži moje ime, nego muška imena. Izostavljena sam kao žena i kao Romkinja iz tog vrednovanja.  Zbog toga me je i iznenadilo da su me uvrstili u projekt “Žene BiH”. Povijest bi trebala biti zapisana na faktima i istini, nažalost nije jer povijest pišu i kroje moćni, a uglavnom su to muškarci.  Naravno, ovakve možemo reći “povijesne” sudbine imaju mnoge žene, a ta sudbina nije zaobišla niti mene a niti mnoge druge koje imaju ista iskustva. Ponukana ovom temom zapisala sam ove stihove:

Bojim se…

Bojim se da mislim,

Bojim se da ne mislim.

 

Bojim se da razumijem,

Bojim se da ne razumijem.

 

Bojim se da znam,

Bojim se da ne znam.

 

Bojim se da kažem,

Bojim se da ne kažem.

 

Darav….

Dar mae te gindiv,

Dar mae te na gindiv.

 

Dar mae te haćarav,

Dar mae te na haćarav.

 

Dar mae te džanav,

Dar mae te na džanav.

 

Dar mae te vaćarav,

Dar mae te na vaćarav.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime