“Land grabbing”: Dobro čuvana tajna poljoprivredne politike Europske unije

0
74
Foto: grain.org

Land grabbing” ili – u nedostatku službenog prijevoda – grabljenje zemlje, globalni je fenomen koji je privukao pažnju brojnih istraživača i raznih nevladinih organizacija, ali postojanje, negativni učinci i posljedice ovog sveprisutnijeg problema i dalje ostaju neadresirani od strane zakonodavnih i regulatornih tijela na nacionalnoj, ali i europskoj razini. Europska unija, koja godinama slijedi i zagovara politiku normativne sile – promovirajući dobre prakse primjerom umjesto prisilom – po ovom je pitanju vidno i višestruko zakazala.

Iako univerzalna definicija grabljenja zemlje formalno ne postoji, u cilju boljeg razumijevanja ovog fenomena, ovaj će se tekst poslužiti definicijom rumunjske udruge malih poljoprivrednika Eco Ruralis, prihvaćenu i od UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu (Food and Agriculture Organization / FAO) :

Grabljenje zemlje može se definirati kao kontrola (bilo da je riječ o vlasništvu, zakupu, koncesiji, ugovorima, kvotama ili općom moći) većih nego lokalno tipičnih količina zemlje od strane bilo koje osobe ili subjekta (javnog ili privatnog, stranog ili domaćeg) bilo kojim sredstvima (legalnim ili ilegalnim) u svrhu špekulacija, ekstrakcije, kontrole resursa ili komodifikacije na štetu seoskih poljoprivrednika, agroekologije, upravljanja zemljištem, prehrambenog suvereniteta i ljudskih prava.

Jednostavnije, grabljenje zemlje je okupljanje velike količine zemlje od strane velikih korporacija, država ili privatnih osoba nauštrb malih poljoprivrednika i okoliša. Prema procjeni GRAIN-a iz 2012.godine, od 2006. godine zabilježeno je 416 instanci grabljenja zemlje u 66 država, pokrivajući otprilike 35 milijuna hektara diljem planeta Zemlje. Bitno je napomenuti kako je ta procjena nepotpuna i zastarjela, te su stvarne brojke vrlo vjerojatno danas znatno veće.

Neosporno, kontinent daleko najviše pogođen grabljenjem zemlje je Afrika, a zatim Južna Amerika i Azija, te je većina istraživanja i izvještavanja o grabljenju zemlje koncentrirana na ta područja, stvarajući dojam kako je ovaj fenomen zaobišao Europu. Međutim, da situacija nije onakva kakvom se naizgled čini – a vjerojatno i svjesno predstavlja – dokazuje niz istraživanja o kojima se rijetko govori u europskim institucijama.

Ne samo da se grabljenje zemlje itekako odvija i u Europi, već  Europska unija participira u globalnom grabljenju zemlje, posebice u jugoistočnoj Aziji. Trgovinska politika i sporazumi o slobodnoj trgovini služe kao izuzetno snažni poticaji za grabljenje zemlje, pa je tako i regulacija Europske komisije pod nazivom Sve osim oružja (Everything but arms / EBA) koja je stupila na snagu 2001. godine, imala presudnu ulogu u grabljenju zemlje u Kambodži. Inicijativa “Sve osim oružja”, pod pokroviteljstvom Svjetske trgovinske organizacije (World Trade Organization / WTO), uspostavila je trgovinske sporazume EU s 47 najmanje razvijenih zemalja svijeta (Least developed countries /LDC) u čijem okviru je sav uvoz u EU iz najmanje razvijenih zemalja bescarinski i bez kvota, s iznimkom oružja i municije.

U Kambodži, čija nacionalna politika propisuje uspostavljanje jake poljoprivredne industrije u okviru sheme ekonomskih koncesija za zemljišta, trgovinski sporazum “Sve osim oružja” poslužio je kao presudan motiv za grabljenje zemlje u nekolicini kambodžanskih regija.

Kako prenosi Environmental Justice Atlas, tvrtke koje posluju u Kambodži mogu pristupiti europskom tržištu bez tarifa i po minimalnoj garantiranoj cijeni. Najniža garantirana cijena za šećer bila je u prosjeku tri puta veća od cijene na svjetskom tržištu. Dok je opseg plantaža šećerne trske u Kambodži 2006. godine bio zanemariv, u 2012. godini porastao je na više od 100.000 hektara. Kambodžanski izvoz šećera skočio je na 13,8 milijuna dolara u 2011. godini, od čega je 92% izvezeno u Europsku uniju.

Dok ovakvi podatci naizgled djeluju pozitivno za Kambodžu, u stvarnosti od ovakve prakse samo nekolicina ljudi ostvaruje ogroman profit nauštrb lokalnih poljoprivrednika, agroekologije ali i opće kvalitete života. Tako je Ly Yong Phat, senator vladajuće stranke i vlasnik dvije šećerne kompanije, dobio koncesiju nad 23.000 hektara zemlje u Omlaing komuni, unatoč zakonskom ograničenju od 10.000 hektara po zemljišnoj koncesiji.

Koncesija Phnom Penh i Kampong Speu šećernim kompanijama u vlasništvu Ly Yong Phata rezultirala je evikcijama lokalnih poljoprivrednika koji su bezuspješno pružali otpor dok je nacionalna policija pred njih stacionirala trupe u svrhu zaštite šećernih kompanija i njihove opreme. Bez obzira na patnje lokalnih poljoprivrednika – kojima je ponuđena mizerna kompenzacija od samo 25 dolara po kućanstvu zbog prisilne evikcije s vlastite zemlje – i ozbiljnih posljedica po okoliš, reakcije vlasti izostale su u potpunosti.

Prema evaluaciji Environmental Justice Atlasa, okolišne, zdravstvene i socio-ekonomske posljedice ovog slučaja uključuju gubitak biološke raznolikosti, prehrambenu nesigurnost, degradaciju krajolika, zagađenje površinskih voda, izloženost zagađenim potocima, neuhranjenost, raseljavanje, nezaposlenost, dječji rad te gubitak sredstava za život.

Foto: Lifegate.com

Nažalost, ne samo da Ly Yong Phat nije snosio nikakve sankcije zbog svog masovnog pothvata grabljenja zemlje, već oštećeni poljoprivrednici još uvijek apeliraju za – po svemu sudeći – nedostižnu pravdu, te je prosvjed otprilike 700 ljudi zbog toga održan u travnju ove godine. Nadalje, samo do 2010. godine broj koncesija za velika zemljišta u Kambodži dosegao je 61, s ukupnom površinom od 958.000 hektara, a Europska je unija tek ove godine počela razmatrati opciju privremene suspenzije trgovinske preferencije u Kambodži, što je u najmanju ruku podosta isprazno i debelo zakašnjelo.

Navedeni primjer iz Kambodže nije samo jedan od nekolicine sličnih u toj zemlji, već je samo kapljica u moru grabljenja zemlje diljem svijeta. Iako su ciljane lokacije grabljenja zemlje najvećim dijelom koncentrirane na globalnom jugusa 70% ukupnog grabljenja zemlje u Supsaharskoj Africi – to nipošto ne znači da se grabljenje zemlje ne odvija i u Europi, doduše u manjim razmjerima (u usporedbi s Afrikom) i na drugačije načine.

Prema istraživanju pod pokroviteljstvom i na zahtjev Europske unije iz 2015., a provedenom od strane Transnacionalnog instituta (Transnational Institute / TNI) u Amsterdamu postoje značajni, iako djelomični, dokazi da je grabljenje zemlje danas u toku unutar Europske unije.

Godinu dana ranije, 2014., Europski gospodarski i socijalni odbor (European economic and social committee / EESC) izdao je mišljenje u kojem je pozvao sve zemlje članice EU na implementaciju Dobrovoljnih smjernica o odgovornom upravljanju (Voluntary Guidelines on the Responsible Governance on Tenure / VGGT), te da izvještavaju Europsku komisiju i Organizaciju za hranu i poljoprivredu (FAO) o korištenju i primjeni VGGT-a u svojim nacionalnim politikama upravljanja zemljom.

Međutim, već je tada Attila Szocs iz rumunjskog Eco Ruralisa upozoravao: alati za sprečavanje grabljenja zemlje u istočnoj Europi bit će u rukama istih političara koji ga promoviraju, osvrćući se pritom na Rumunjsku u kojoj je već tada 50% europskih subvencija – pod zajedničkom poljoprivrednom politikom (Common Agricultural Policy / CAP) – dodjeljivano 1% rumunjskih farmi.

Nadovezujući se na TNI istraživanje iz 2015., godinu dana kasnije, u suradnji TNI-a, Eco Ruralisa i nekolicine drugih organizacija, objavljeno je novo istraživanje koje je potvrdilo:

1) Veliku zemljišnu nejednakost u Europi, s ogromnom i brzom koncentracijom zemlje na nedemokratskim temeljima, 2) Podudaranje koncentracije zemlje i koncentracije europskih subvencija, u rukama sve manjeg broja ljudi i sve većeg broja hektara zemlje, 3) Sve teži pristup zemlji mladim poljoprivrednicima, 4) Brz pad u broju malih poljoprivrednika, sa štetnim posljedicama za europsku sigurnost hrane, zaposlenost i budući razvoj. Kao najugroženije zemlje, istraživanje je navelo Bugarsku, Mađarsku i Rumunjsku.

Četiri godine kasnije, potkraj 2019., u Europi – a posebno na istoku – grabljenje zemlje apsolutno je neosporno, a zajednička poljoprivredna politika Europske unije (Common Agricultural Policy / CAP), najveći udio troška EU (65 milijarde dolara godišnje / 40%) i jedan od najvećih programa subvencija u svijetu, pokazuje značajne propuste u ostvarenju svoje originalne namjere – pomoći malim poljoprivrednicima i stabilizaciji europske opskrbe hranom.

Opširna istraga New York Timesa provođena kroz 2019. i objavljena u studenom iste godine zaključuje: Poljoprivredne subvencije pomogle su stvoriti osnovu za modernu Europsku uniju. Danas pomažu u stvaranju neke vrste modernog feudalizma u kojem su mali poljoprivrednici taoci politički povezanih zemljišnih baruna … Istraživanja su u više navrata pokazala da 80% novca dobiva 20% najvećih primatelja, a neki od onih na vrhu koristili su taj novac za prikupljanje političke moći.

Kroz detaljan prikaz pronalazaka New York Timesa doznajemo kako je u Češkoj primatelj najvećih subvencija Andrej Babis, poljoprivredni milijarder i ujedno premijer države. Babis je za svoje kompanije samo prošle godine ostvario 42 milijuna dolara kroz poljoprivredne subvencije. U prilog mu zasigurno idu i nove regulative češke vlade koje su posljednjih godina olakšale primanje subvencija za velike kompanije, među kojima je njegova najveća.

Postojanje sve jače poljoprivredne mafije evidentirano je također u Bugarskoj – gdje je jedan od najvećih proizvođača brašna optužen za prijevaru u vezi sa subvencijama – i Slovačkoj, gdje su prošle godine novinar Jan Kuciak i njegova zaručnica ubijeni zbog istrage o talijanskoj mafiji koja je, povezujući se s slovačkim vlastima, infiltrirala poljoprivrednu industriju i profitirala od europskih subvencija.

Ipak, malo je vođa pokušalo tako široko i drsko iskorištavanje sustava subvencija kao što jest Viktor Orban u Mađarskoj, zaključuje New York Times. Istaknuta perjanica radikalne europske desnice, Orban još je u predizbornoj kampanji 2010. godine počeo koristiti retoriku o zaštiti malih poljoprivrednika, približavajući se glasačima iz ruralne Mađarske.

Već je tada Orbanovo dodvoravanje malim poljoprivrednicima trebalo biti zvono za uzbunu, s obzirom na to da je na kraju svog prvog mandata kao premijer – od 1998. do 2002. godine – Orban prodao tzv. prljavi tucet12 poljoprivrednih kompanija u vlasništvu države – grupi politički povezanih kupaca, koji su s ulaskom Mađarske u EU 2004. godine počeli na račun toga primati europske subvencije.

Nakon što je 2010. ponovo izabran za premijera obećavajući poljoprivredi razvoj, Orban je nastavio starim načinima, te je između 2011. i 2015. godine stotine tisuća jutara zemlje dao u zakup ljudima bliskim njegovoj stranci Fidesz. Nakon 2015. godine, Orbanova je vlada počela prodavati ogromne količine poljoprivredne zemlje u državnom vlasništvu, ponovno i sve besramnije isključujući male poljoprivrednike iz tog procesa te pogodujući svojim političkim saveznicima, prijateljima i rodbini.

Foto: Flickr/Tib Tib

Samo prošle godine, dvjema kompanijama – jedna je u vlasništvu Orbanovog prijatelja iz djetinjstva, a druga predsjednika OTP banke i vlasnika ogromnog poljoprivrednog konglomerata  – dodijeljeno je 28 milijuna dolara u subvencijama. Ali, oni nisu jedini koji su se okoristili zemljišnim posjedima i subvencijama zbog povezanosti s Orbanom ili njegovom strankom. Između ostalih, nagrađeni za lojalnost su i Orbanov zet s 1200 jutara zemlje i poslovni partner Orbanove supruge s 1000 jutara.

Oni koji nisu lojalni – poput Jozsefa Angyana, bivšeg Orbanovog tajnika za ruralni razvoj, koji je napustio stranku nakon što je svjedočio poljoprivrednim malverzacijama – i oni koji pokažu otpor – poput poljoprivrednika Ferenca Gala koji se žalio kada je zemljišni posjed za čiji je najam aplicirao dodijeljen bogatim stranim investitorima – snose posljedice.

Jozsefu Angyanu – koji je znatno doprinio istrazi New York Timesa – poništen je ugovor o najmu za organsku farmu koju je kultivirao 20 godina samo nekoliko mjeseci nakon napuštanja Orbanove vlade. A čim se Ferenc Gal žalio na preferencijalni tretman koji su dobili strani investitori, pred vratima su mu se pojavili državni inspektori odjednom zabrinuti za kvalitetu njegove vode, nakon čega mu je priopćeno da više ni ne pokušava aplicirati za buduće poljoprivredne subvencije.

Iako je ranije spomenuto istraživanje TNI-a iz 2015. godine već upozoravalo na sumnjive radnje u mađarskoj poljoprivredi i alokaciji zemljišta, te nekolicinu sličnih problema u centralnoj i istočnoj Europi, europski su službenici denuncirali pronalaske istraživanja i prozvali ga nepouzdanim, a Europski Parlament odbio je nacrt zakona kojim bi političarima bilo onemogućeno profitirati od subvencija za čiju su alokaciju zaduženi.

Nadalje, popratna priča New York Timesa otkrila je kako su za cijelo vrijeme istrage koja je ponudila sva ova šokantna otkrića, istražitelji New York Timesa bili nadgledani od strane dužnosnika Europske komisije koji su na tome inzistirali. Također – unatoč tvrdnjama iz Europske unije o potpunoj transparentnosti programa subvencija – kada su istražitelji zatražili detaljne podatke o subvencijama koji su pohranjeni u EU bazi podataka, rečeno im je kako baza ne postoji, a zatim kako postoji, ali nije lako dostupna te još nekoliko vrlo očitih izgovora.

Nakon razmatranja svega spomenutog, dovoljno je jasno kako se grabljenje zemlje, iako na znatno drugačiji način nego na ostalim kontinentima, neosporno odvija i u Europi. Zašto je Europska unija dio te izuzetno štetne prakse još nije potpuno jasno, pogotovo prisjetivši se originalnog cilja zajedničke poljoprivredne politike Europske unije. Iako je u ovom tekstu fokus usmjeren na istočnu Europu, koja je grabljenjem zemlje na kontinentu najviše pogođena, bitno je napomenuti kako se ono u manjim razmjerima odvija i na zapadu.

Do kada će Europska unija ne samo tolerirati već i zataškavati istinu o grabljenju zemlje posebno je vrijedno pratiti sada kada zajedničku poljoprivrednu politiku čega revizija za period 2021.-2027. Hoće li se išta promijeniti te kakva budućnost čeka europske poljoprivrednike ostaje zasad ostaje neodgovoreno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autoričini i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime