Raspravljajući o integraciji Roma u Europi, Španjolska se često navodi kao pozitivan primjer te model za ostatak europskih zemalja. S najvećom romskom populacijom u zapadnoj Europi – otprilike 750 tisuća Roma – Španjolska se kroz nekoliko vladinih inicijativa suočila sa zadatkom društvenog uključivanja i poboljšanja kvalitete života Roma, o čemu smo već pisali.
Kroz Program romskog razvoja u Španjolskoj je tako započeta nekolicina obrazovnih inicijativa s naglaskom na interkulturalne programe u osnovnim školama i zapošljavanje romskih učenika starijih od 16 godina, što se podržava kroz programe promicanja poslova te mnogobrojna usavršavanja.
Međutim, problema s kojima se Romi i Romkinje suočavaju u Španjolskoj i dalje je mnogo. Vijeće Europe je u svom lanjskom izvještaju upozorilo da manje od polovice romske djece u Španjolskoj završi obavezni dio obrazovanja.
Prije četiri godine Savez španjolskih Roma podnio je žalbu Španjolskoj kraljevskoj jezičnoj akademiji tražeći da iz rječnika koji izdaje ta ustanova, a koji je najviši autoritet za kastiljski jezik u svijetu, uklone riječ varalica kao jedno od objašnjenja navedenih uz pojam ciganin. Iz Saveza su tada istaknuli kako je važno na svakoj razini u društvu jačati svijest o diskriminaciji kojoj su Romi i Romkinje izloženi. Akademija je pritužbu odbila komentirati, rekavši da su definicije u rječniku “odraz uporabe i da im nije svrha ponižavati”.
U Španjolskoj se Romi, koje se naziva “gitanos”, nalaze više od pet stotina godina, u kompleksnom suživotu s ostalim građanima, koje nazivaju “payosima”. Kao i u drugim europskim zemljama, tijekom svih stoljeća Romi su trpjeli progone, zatvaranja, socijalnu isključenost i prostornu segregaciju, prisilnu sterilizaciju, zabranu svog jezika i kulture kao i nepriznavanje kao etničke i kulturne manjine.
Prvi dokument koji bilježi prisustvo Roma u Španjolskoj datira iz 1425. godine. Filip III, priznajući postojanje nomadskih romskih skupina, odredio je 1619. godine: Pod kaznom smrti svi bi Romi trebali napustiti španjolske teritorije u roku od šest mjeseci i ne vratiti se; oni koji to žele ostati mogu to učiniti ako napuste nomadski život i presele se u naše gradove; također, oni bi trebali napustiti tradicionalne nošnje, imena i jezik.
Markiz iz Ensenade, ministar unutarnjih poslova kralja Ferdinanda VI, naredio je 1749. zatvaranje Roma: Njihovo zatvaranje mora se izvršiti istog dana, u isto vrijeme. Ljudi zvani gitanosi nemaju religiju; moraju biti zatvoreni, zatvorit ćemo ovu zlu rasu.
Španjolska je, gradeći sebe kao nacija, proizvela sustav dominacije i diskriminacije koji je uspostavio ekonomsku i moralnu hijerarhiju zasnovanu na etničkoj pripadnosti i vjeri, čime je oblikovana slika Roma kao divljih, lijenih, bezbožnih i zlih ljudi. Takve su prakse ugrađene u temelje španjolske nacionalne države, a u novije vrijeme ta je ostavština proizvela anti-romske zakone za vrijeme Francove diktature, a nastavlja se i kroz proturomske osjećaje i danas prisutne u zemlji.
Paralelno s time, od 19. stoljeća naovamo Romi su uključeni u nacionalni imaginarij Španjolske. Njihova kultura, običaji, estetika bivaju preuzeti od lokalnih kulturnih aktera, instrumentalizirani i folklorizirani od strane kulturne buržoazije, koja je htjela uspostaviti neki vid nacionalne autentičnosti i posebnosti španjolskog stvaralaštva. I dok je u umjetnosti, slično kao i u Francuskoj, postojalo kontinuirano inspiriranje Romima i opčaranost izdaleka, unutar samoga društva nikada nije došlo do pravog prihvaćanja Roma.
Drugačiji umjetnički pokušaj priča je o kojoj je nedavno izvijestio španjolski EL Pais. Američki fotograf Michael Damanti godinama fotografira Rome i Romkinje na ulicama Madrida. Kad je doselio u Madrid prije šest godina, nije očekivao da će romska borba postati veoma bitan dio njegovog života. Svakoga je dana na putu prema poslu prolazio pokraj Romkinja koje su prosile ili prodavale male stvarčice na ulici i u jednom trenutku ih zamolio za prvu fotografiju.
Kad je to rekao kolegama u uredu, rekli su mu: To su samo neki Cigani. Drži se podalje od njih. Opljačkat će te, pljuvat će te, prepričava Damanti. Međutim, kako sam kaže, gledao sam ih svaki dan i nisam vidio ništa od toga.
S vremenom je shvatio koliko je bitno pokazati da Romkinje koje fotografira nisu “ciganke”, već žene s pričama, s imenima, s obiteljima. Priznaje kako je sam radio klasičnu “grešku egzotizacije”, jer je žene promatrao kao “fotografsko zlato”, pokušavajući ostati na društvenoj distanci i “samo okidati fotografije”.
S vremenom se sprijateljio i provodio sve više vremena s ljudima koje je fotografirao, te mu je postalo jasno da su razmjeri diskriminacije Roma u Madridu enormni.
U glavnom gradu jedne europske zemlje postoji prihvaćeni rasizam prema Romima, nitko ga ovdje ne dovodi u pitanje, komentirao je Damanti za El Pais. Svjedočio je svemu i svačemu dok je fotografirao Rome – starija žena prišla je i pljunula na Romkinje, nazivajući ih “parazitima”, muškarci bi Romkinjama prilazili i nudili pet eura za oralni seks, trudna žena udarena je šakom u glavu dok je spavala, a kad su žene htjele kupiti sladoled u McDonald’s-u zaštitari su ih izbacili van čim su vidjeli da su Romkinje.
Njegove fotografije daju uvid u svakodnevicu Roma u Madridu, otvaraju vrata u ljudskost, fragilnost i snagu Romkinja čiji su dom ulice, na kojima nisu iz vlastitog hira ili lijenosti, već kao rezultat povijesnog kontinuiteta opresije.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autoričini i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.
