Rasistički napad na Zlatana Ibrahimovića

0
81
Foto: sports.yahoo.com

Švedski nogometaš Zlatan Ibrahimović podnio je krajem studenog žalbu zbog  zločina iz mržnje, nakon što je bio meta vandalizma i prijetnji rasista. Naime, dan nakon što je Ibrahimović objavio da preuzima dioničko vlasništvo u nogometnom klubu Hammarby (inače rivalu Malmöa u kojem je Ibrahimović započeo profesionalnu karijeru), njegov kip u Malmöu djelomično je zapaljen i zaliven bojom, a ispred kipa je ispisano “Cigani umrite”. Na ulaznim vratima njegove kuće u Stockholmu ispisano je pak “Juda”.

Videozapisi objavljeni na društvenim mrežama prikazuju maskirane ljude s kapuljačama kako pale vatru i ciljaju prema kipu. Otvorena je istraga o vandalizmu i prijetnjama s osnovama sumnje u motiv zločina iz mržnje. Zlatan Ibrahimović je tužitelj, rekao je glasnogovornik lokalne policije agenciji AFP.

Hammarby, klub iz Stockholma, koji igra zajedno s Malmöm  u prvoj švedskoj ligi, objavio je krajem studenog da je Ibrahimović kupio oko 25 posto udjela u klubu, što je izazvalo burne reakcije navijača i nekadašnjih – tako se barem predstavljaju – Ibrinih fanova.

No Malmö, ako i izuzmemo ovaj posljednji “incident”, ima problema sa zločinima iz mržnje. Istražni informativni program Uppdrag Granskning utvrdio je da mnoge kaznene prijave protiv zločina iz mržnje u Malmöu ne završe kažnjavanjem. Više od polovice pritužbi tijekom 2013. i 2014. bilo je zbog prijetnji koje su bile usmjerene na židovske pojedince. Tijekom tog dvogodišnjeg razdoblja policiji je podneseno 137 prijava, a pritužbe su se kretale od grafita svastika do zlostavljanja i prijetnji bombom.

Thomas Bull, koji radi u policiji za zločine iz mržnje u Malmöu, rekao je tada kako nijedna od pritužbi koje su se odnosile na prijetnje Židovima nije dovela do sudskog procesa. Istrage su gotovo uvijek zatvorene zbog nedostatka dokaza. Prije nekoliko godina policija je primila 13 prijava protiv jedne osobe, osumnjičenika koji je maltretirao zaposlenike u centru židovske zajednice. No slučaj je zatvoren kada je tužitelj ustvrdio da se ne može dokazati da je osumnjičeni počinio zločin.

S Ibrahimovićevom prijavom će možda, zahvaljujući njegovom zvjezdanom statusu, biti drugačije. Međutim, ova “crtica” o ksenofobiji u Malmöu bitna je za ilustraciju društvenog konteksta u kojem se događa da ispred kipa nogometaša koji je proslavio grad (inače ne pretjerano poznat po drugim stvarima) biva ispisano “Cigani umrite”. U trenutku kada je odlučio poduprijeti neki drugi klub, Ibrahimović je opet postao ono što je za lokalce bio većinu života – “Ciganin”, “Jugović”. Dovođenje u vezu s romskim ili „balkanskim” podrijetlom, postavlja se, dakako, kao uvreda.

Ibrahimović je odrastao u Rosengårdu, neuglednoj četvrti Malmöa u kojoj žive imigranti (2008. godine je 86% stanovništva četvrti bilo migrantskog porijekla). Otac Šefik radio je kao zidar i domar, majka Jurka kao čistačica. Razvode se dok je Zlatan maleno dijete. Prvo skrbništvo preuzima majka, a kasnije, kad majčina kćer iz prethodnog braka, njegova polusestra, završi u problemima zbog ovisnosti, Zlatan neko vrijeme odlazi živjeti s ocem.

Kako se navodi u biografiji “Ja sam Zlatan” koju je s Ibrahimovićem napisao David Lagercrantz, Zlatan odrasta s govornom manom, nesiguran zbog velikog nosa, u siromaštvu, dok ga škola zanima jedino zbog ručka koji tamo dobije. Daju mu pomoćnicu u nastavi, pa njegova sramota biva još veća. Krade bicikle, krade male stvari iz robnih kuća. Igra nogomet i u nogometu je dobar – to ga spašava. Idol mu je Muhammad Ali.

Devedesetih njegov otac neprestano pije i sluša vijesti o stradanjima u rodnoj Bijeljini.  Zlatan se ne osjeća Šveđaninom. U njegovom kvartu žive Turci, Somalijci, Srbi, Poljaci… Svi redom marginalizirani i “drugačiji”, ali zbog toga i međusobno solidarniji i prisniji.

Porijeklo s margine ostaje i u Ibrahimoviću zvijezdi, koji ističe kako bi se uvijek najbrže sprijateljio s  kolegama igračima iz tih i takvih zemalja: Dobro sam se osjećao u društvu crnih momaka i Južnoamerikanaca, smatrao sam da su opušteniji, zabavniji i ne tako zavidni.

Kad prepričava upoznavanje Helene Seger (tad je već bio poznat), svoje dugogodišnje djevojke, Ibrahimović kaže: Za nju sam bio tipični đavolji Jugović, sa zlatnim satom, otvorenim autom, jakom muzikom.

Uspio ili ne, i dalje je bio “tipični đavolji Jugović”. Onaj koji je, kada je morao ići na gostovanja u inozemstvo s juniorima Malmöa, dok su ostali dječaci od roditelja dobivali džeparac od dvije tisuće kruna, sa sobom nosio dvadeset kruna. Onaj zbog čijeg su “divljaštva”, nakon svađe s drugim igračem, potpisivane peticije da ga se izbaci iz kluba. Onaj nepodnošljivo samopouzdan, toliko cocky, kao da ne zna otkuda dolazi, kao da ne zna gdje mu je mjesto.

To nije arogancija, to je otpor (it’s not arrogance, it’s resistance), komentirao je jednom prilikom Ibrahimović, poentirajući zašto je trn u oku “civilizirane” Švedske. Muka mi je od svih ovih ljudi koji uokolo pričaju odmah sam vidio da će biti nešto od Zlatana ili ja sam ga naučio sve što zna, ili on mi je frend. Stvar je zapravo bila ovakva – većina ljudi je pitala otkud ovaj smeđi ovdje?“, objašnjava u jednom intervjuu.

Nakon što je u 47 utakmica postigao 18 golova, svega par tjedana nakon što je proslavio dvadeseti rođendan, Ibrahimović je napustio Malmö i prešao u Ajax. Pokazao je da za njega postoji život i van prostora koji ga nikad zapravo nije prihvatio, a koji je paralelno htio prisvojiti zasluge za njegove uspjehe.

U trenutku kada je to iskazao ponovno, kupovinom udjela u Hammarbiju, “njegov” grad mu želi pokazati da je “zaboravio odakle dolazi”. Ali Ibrahimović nikada nije zaboravio odakle dolazi i upravo u tome i jest stvar.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autoričini i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije

Komentiraj

Unesite svoj komentar
Unesite svoje ime